Gotovo svaki učenik osjeća određeni strah u vezi s ispitima. Jednako kao anksioznost u drugim okolnostima, tako i u ispitnoj situaciji umjerena tjeskoba može biti produktivna: ima motivacijsku funkciju i tjera nas na akciju odnosno učenje. Stoga, očekivana je i poželjna određena razina napetosti prije i/ili tijekom ispita. Ponekad ona postane prekomjerna i ometajuća pa osoba ima dojam kako ju preplavljuje i remeti funkcioniranje. Pokazalo se da u obrazovnom kontekstu može interferirati s postizanjem školskog uspjeha i stjecanjem znanja.

Već je spomenuto da ispitnu anksioznost zovemo i STRAH OD ISPITA. Zapravo nije riječ o strahu od samog ispita, nego se osobe najčešće brinu o kvaliteti svoje izvedbe (u školskom kontekstu to je strah od loše ocjene) i/ili negativnoj socijalnoj evaluaciji, odnosno Što će učenici/profesori misliti o meni? – pri čemu je odgovor na to pitanje Mislit će da sam glup/a, čudna i sl. Takvi strahovi ometaju učenika već kod procesa pripreme za ispit tako da katastrofične kognicije (poput Glup/a sam. Kako je ovo teško, sigurno neću uspjeti./Ne smijem dobiti lošu ocjenu. i sl.) umanjuju kapacitete koncentracije i dovode do mentalnih blokada pa učenik teško zadržava pažnju na gradivu. Zbog toga učenje traje dulje, mukotrpnije je i prema kriterijima učenika rezultira nezadovoljavajućom razinom znanja. S obzirom na to da svaka anksioznost ima fiziološku domenu, moguća je tjelesna popratna simptomatika tijekom iščekivanja ispita i same ispitne situacije. Najčešće se izvještava o probavnim smetnjama, suhoći usta, drhtanju ruku, ubrzanom radu srca, pojačanom znojenju. Ti simptomi mogu biti neugodni, što dodatno pojačava samu anksioznost. Primjerice učenik može osvijestiti kako se zacrvenio i pomisliti: To su sigurno primijetili i ostali., aktivira se strah od negativne socijalne evaluacije čime intenzitet anksioznosti poraste, a zabrinute misli otežavaju usmjeravanje pažnje na ispitna pitanja. Da je kognitivna efikasnost reducirana, potvrđuje to što neposredno nakon ispita dolazi do dosjećanja informacija koje su bile blokirane tijekom ispita.

 

Najčešći način suočavanja s anksioznošću je izbjegavanje. Pa tako učenici s ispitnom anksioznošću često izostaju iz škole na dan ispita. To je razumljivo: s obzirom na to da je anksioznost vrlo neugodan osjećaj, prirodna reakcija je izbjegavanje svega što ju izaziva. U realnosti, izbjegavanje samo pogoršava stvari – često umanjuje samopouzdanje, a zato što gubimo vjeru u sebe, izbjegavajuća ponašanja primjenjuju se i u drugim domenama života. Poneki učenici odbijaju odgovoriti na ispitno pitanje, ako nisu sasvim sigurni u točnost odgovora pa predaju prazne papire kod pismenih ispita ili šute kod usmenog ispitivanja. Kako učenik dobiva neposredne i direktne informacije o izvorima straha (je li odgovor točan ili netočan, kako okolina reagira na odgovore), usmeno ispitivanje češće izaziva ispitnu anksioznosti u odnosu na pismeno. Iz toga nešto možemo naučiti! Dakle, profesori i svi učenici mogu imati bitan utjecaj u tome hoće li nekome biti lakše ili teže pokazati svoje znanje – nemojmo davati negativne i obeshrabrujuće komentare na netočne odgovore, već potpitanjima potaknimo dosjećanje pravog odgovora, nemojmo ismijavati ili na drugi negativan način javno kritizirati odgovor kolega iz razreda!

 

Slijede generalni savjeti u suočavanju i reduciranju ispitne anksioznosti:

  • Kako bi si omogućio neometano i što uspješnije učenje, nemoj se opterećivati mislima i negativnim emocijama u vezi s ispitom. Kako to postići? Za početak osvijesti lošu misao ili predodžbu koja te ometa, odmah nakon toga zamijeni ju pozitivnom. Primjerice: ako je misao o obliku Neću to nikada naučiti i opet neću ništa znati. pronađi protuargument za to ili neku umirujuću poruku u smislu To je netočno, do sada sam već puno puta uspio. Neću dopustiti da me loše misli zavaraju. Vježba će postati uspješnija ako zapišeš funkcionalniju misao koju staviš na lako dostupno mjesto gdje ju možeš pročitati svaki put kada ti misli odlutaju na neuspjeh. Ako te pak prilikom učenja ometa mentalna predodžba u obliku realnog proživljavanja ispitne situacije s lošim ishodom, probaj umjesto toga vizualizirati kako si u ispitnoj situaciji smiren i znaš odgovore na pitanja. Nakon toga ćeš se lakše posvetiti gradivu.
  • Osim straha od neuspjeha, ispitnu anksioznost uvjetuje i uvjerenje o slabijim kapacitetima nošenja s neuspjehom. To na razini misli izgleda ovako: Loše ću napisati test, dobit ću 1. To će biti strašno, neću se moći nositi s time. Čak i ako loše napišeš test, hoće li to stvarno biti toliko strašno? Što iz moje prošlosti potvrđuje ovu pretpostavku? Jesu li se negativna očekivanja do sada ostvarila? Ako da, jesi li se uspio s time nositi? Ako se to i obistini, što se najgore može desiti i kako mogu popraviti nastalu situaciju? Kada odgovoriš na ova pitanja, možda shvatiš da se ono od čega strahuješ zapravo nikada nije dogodilo i samim time mala je šansa da se upravo sada obistini, a čak i ako dođe do toga, nije riječ o bezizlaznoj situaciji jer si i prije bio uspješan u popravljanju sličnih teškoća.
  • Ponekad je ispitna anksioznost vezana uz strah od nepoznatog. U tom slučaju može ti pomoći da ispitaš kako provjera znanja izgleda i što se od tebe očekuje da naučiš. Pritom obrati pozornost na sljedeće – nemoj slušati zastrašujuće scenarije o tome kako je profesor jako strog, kako su ispiti nesavladivi. Takav se strah širi školskim hodnicima poput zaraze. Vjerovanje u slične priče pokazalo se štetnim jer pobuđuje anksioznost i unaprijed stvara očekivanja o neuspjehu. To nije tvoje iskustvo, već iskustvo druge osobe! Dopusti si da sam stekneš dojam o nastavnom predmetu i profesoru.
  • S obzirom na to da anksioznost pobuđuje autonomni živčani sustav koji generira ranije spomenute fiziološke simptome, korisno je koristiti relaksacijske tehnike. Jedna tehnika objašnjena je u prethodnom članku o panici. Nauči ih i koristi svakodnevno.
  • Pokušaj ne obraćati pažnju na druge učenike koji završe ispit prije tebe, to ne mora značiti da su njihova rješenja točna.
  • Budući da teža ispitna pitanja mogu izazvati kognitivne katastrofizacije u smislu Eto opet ne znam, dobit ću 1. koje dovode do mentalnih blokada, za početak se usmjeri na lakša pitanja. Kada naiđeš na pitanje kojem ne znaš odgovor, nemoj se predugo zadržavati na njemu. Pritom nemoj dopustiti mislima da odu u katastrofizaciju, već samo označi pitanje i na njega se vrati kasnije ako budeš imao vremena.

 

 

Za kraj, ako u članku nisi pronašao korisne savjete a osjećaš da te tjeskoba preplavljuje i remeti tvoje funkcioniranje, možeš se javiti školskom psihologu.

Komentari