U prilogu pročitajte kratku ljubavnu priču pisca Hansa Hennyja Jahna koju je s njemačkog jezika prevela naša učenica:
Bio jednom mladi ribolovac Nils. Posjedovao je lijep brod, otplaćen. Bio je to čvrst brod od dobre hrastovine. Na njemu je bilo puno bakra i mesinga. Moglo se po tome zaključiti da novčići koji su mu zveckali u torbi nisu kositreni. U kabini, na njegovu ležaju (na gornjem od dvaju ležaja; a u donjoj je pokušao zaspati mladić, jedan mladi kormilar), bio je pričvršćen crveni lokot. Nils je imao nevjestu. Bilo ih je petero. Petero muškaraca bilo je na Nilsovu brodu. Kada bi bilo vrijeme, nalazili bi se u vodama Islanda i lovili ribu. Znalo se dogoditi da vlasnik broda naglo prekine posao, siđe u kabinu i zagleda se u crvenu kosu. Za njegovo okruženje bilo je to jako neobično. Drugi to nisu željeli trpjeti. Bili su praznovjerni, ipak vrlo hrabri. Kada se Nils ponovno usidrio u zaljev svog rodnog mjesta (bio je to miran i tih zaljev, puno sunca na plaži, nekoliko kuća stajalo je sasvim blizu vode), i on je otišao na kopno, što zbog trgovine, što zbog tla na kojem je rođen i koje je podnijelo njegove dječje korake. Nije išao ravno putom na sjever, uz cestu, kući, gdje ga je očekivala njegova nevjesta. Došao je brod, onaj od dobre hrastovine, s dva žuta jarbola i smeđim jedrima; imao je naviku zastrašivati one koji su čekali da se vrate. Posjetio je brata u planinama koji je ondje imao farmu. Rekao je bratu: „Uz more živi jedna crvenokosa. Ali mi smo uvijek u sjevernim zaljevima i lovimo ribu. Naše misli su jake, ali ne i uvijek najboljeg sadržaja. Nisam uvijek spokojan u svom poslu. Bilo bi mi drago kada bi ponekad išao putom uz obalu.“ Nakon tog razgovora Nils je potražio nevjestu. Pronašao ju je uplakanu. Moglo se razaznati koliko se vole. Brod je po djevojci nosio ime Ragna. Ona je to smatrala nepravednim. On se kao muškarac mogao bolje usporediti s plovilom. Bio je vrlo čvrste građe. Ona ga je nazivala medvjedom. Ali nije se zvao Bjorn, ime mu je bilo Nils. Pogledala ga je. Kako je visok. Jedan svijetao jarbol. Bio je jako lijep. Dobra hrastovina, oprema od bakra i mesinga. Molila ga je da preimenuje brod. Nils bi trebalo pisati na luku. Ili barem Bjorn. Odbacio je Bjorn. Rekao je: „Možda se jedan drugi zove Bjorn. Moj brat se zove Bjorn.“ Bila je jako tužna što ima brata koji se zove Bjorn. Nije to znala. Nikad ga nije upitala za obitelj. Toliko ga je voljela. On je rekao jako tiho da je to izmišljotina, taj brat Bjorn. Silazili su do plaže. Vozili su se preko zelenog odraza zaljeva. Bio je to predivan pogled. Ukrcali su se na brod. Ona je bila zbog toga presretna. Zbog ovog broda i ovog muškarca. Bio je to dobar brod. Mirisao je na ribu, na islandsku ribu. Island je bio daleko. Ime i miris riba to su tužno potvrđivali. Ali prevagnula je sreća. Nils je imao još slova. Tražio ih je u potpalublju u jednoj ladici. Stavio ih je na stol. Vijcima ih se moglo pričvrstiti na luk broda. To je sada trebalo napraviti. Uzeo je alat. Stavio je jako uže od konoplje oko bedara i prsa. Ragna ga je morala vlastitim rukama ispratiti s palube naprijed prema luku i pomoći mu. Tamo je sad radio. I nije ga vidjela. Njezine ruke su ga držale, malo zapetljane i oslonjene samo na nekoliko namotaja koji su išli preko dvaju željeznih štapova. Bio je to dvostruki posao: lijevo i desno. Morala mu je i dodati posudu s bojom. Kada je posao bio gotov, sišli su u mali čamac kako bi preusmjerili brod. Tamo je pisalo zlatnim slovima na crnoj pozadini: Nils Nils. Ponovno su se ukrcali na brod. Htjeli su pripremiti kavu. Prije se Nilsu jedan drugi posao činio važnijim. Iz torbe je izvukao istrošena, malo ostarjela, patinirana slova. Kod svog ležaja pričvrstio je skinuta slova u blizini grma crvene kose. I moglo se već nakon nekoliko minuta pročitati: Ragna Ragna. Skoro je proplakala i rekla: “Želim uvijek biti uz tvoj krevet.“ „Sada je sve baš kako treba“, odgovorio je.
Uskoro se bližila njihova svadba jer su se jako voljeli. Izišao je opet. Kad se vraćao, bio je blagoslovljen. Brod je gotovo pucao od silnog ulova. Žurio je, čežnja ga tjerala, u domorodni zaljev. Pripremao se za najveće slavlje u svojem životu. Onda je krenuo prema jugu. Kako bi prodao plijen za dobar novac. Ljudi koji su živjeli u selu rekli su: „Taj je Nils bogat čovjek. Ima brod. Ne zna se odakle ga je dobio.“ Sasvim su zaboravili da mu brat živi u brdima. I roditelji su mu umrli, imali su jedan mali nadgrobni kamen kod bijele crkve koji je govorio o njihovu prijašnjem životu u zaljevu. Ali crkva je bila udaljena sat vremena hoda od plaže. – Svi oni veselili su se bogatomu slavlju. Računali su: za jedan tjedan ili dva, možda tri, stiže nam veselica. I načelnik je tako mislio. Prolazili su tjedni. Nils se nije vratio. Mora da je otišao jako prema jugu. Samo oni koji su priželjkivali zlo rekli su svoje mišljenje i plašili ostale da se dogodila nesreća. Tako se onda pomisao na ribara jako promijenila. Četiri muškaraca koja su bila s njime imala su također svoje žene i voljene u tom mjestu. A njihova je zabrinutost bila i optužba čovjeka koji je tako posve neprirodno ljubio crvenokosu i izazivao sudbinu. Tako je postao kriv. I sama djevojka (postade prezrena), siroče, rekoše, koju je bogati Nils uzdržavao, bila je kriva što ga je začarala. Bila je to teška briga koja je izrodila takvo mnijenje. Tjedni i mjeseci bili su jako dugi. Došlo je vrijeme kada se ponovno trebalo opremiti za lov na Islandu. Onda se jednog jutra pojavio na crnozelenom odsjaju zaljeva brod Nils. Njih petorica vraćala su se na kopno dobro raspoložena i smijala se. Sa sobom su nosili kutije i sanduke. Nils je razumio život. Prodao je ulov u Španjolskoj. To nije bila isplata u tvrdim, srebrnim novčićima, nego zlato, puno zlata, spremljeno u male kožne vrećice, postalo je njegovo vlasništvo. I s ostalom četvoricom podijelio je to kako su se dogovorili. Njih petorica i njihove žene i mladenke i djeca smijali su se. I načelnik je zadovoljno trljao ruke. Iz ostalih stanovnika izbijao je muk, tišina razočaranja. Bila je to ljutnja što su pogriješili. Bila je to ljubomora zbog velikog bogatstva koje nije njihovo. Ragna je dugo plakala na Nilsovim prsima. Ispričala mu je (ali ne o vlastitioj brizi) o patnji koju su joj priredili. Sada je željela čuti od njega da ju voli. Vjenčanje se nije odvijalo prema planu. Čak nije došao ni Nilsov brat. Taj čovjek, taj gospodar brda, potražio je brata. Nije se znalo da je između njih dvojice bio sklopljen sporazum. Neki su vjerovali da su njih dvojica posvađana. A riječ je bila o tajnom dogovoru Nilsovu, kako se kasnije saznalo: „Poklanjam ti 200 zlatnika za konja“, rekao je, „sad idem prirediti svadbu. To je veselje samo za dvoje, a ne za mnogo ljudi. Neću te pozvati. Ne radim to iz neprijateljstva prema tebi; već više zato da mi iskažeš poštovanje i ostaviš me na miru.“
Ragna je pekla tortu za svadbu: 1 kilogram brašna, 1 kilogram maslaca, 1 kilogram šećera, 36 jaja. Bio je to jedan dobar, stari recept. I ona su četvorica došla na zabavu. Dvojica sa svojim mladama, dvojica sa ženama, tako da ih je ukupno bilo desetero. Ali noću se grijalo samo pet kreveta. Osam dana nije Nils napuštao kuću. Nakon toga otplovio je na pučinu. S onom četvoricom. Na odlasku je dao što je posjedovao svojoj mladoj kućanici na čuvanje. I još je rekao zamišljeno: „Što god da se dogodi između tebe i mene, vratit ću ti se.“ Nakon što broda nije bilo tri dana, Ragna je osjetila krv u krilu. Prezirala se, osjećala se poniženom te počela plakati. Pričekala je mjesec dana. Kada se krvarenje ponovilo, bilo joj je teško oko srca. Išla je opet k onim četirim ženama i pokušala otkriti je li se i njima dogodilo da nisu blagoslovljene. Došla je do udanih žena. Nadale su se. Usudila se ići i k mladama. I one su se nadale. Kao i udane žene. Na prsima posljednje Ragna je plakala. Morala se tješiti nadom da ju samo kratak tjedan dijeli od pripreme da postane majka. Njoj ostadoše samo samo riječi: „Vratit ću ti se.“
Strašna vijest stigla je u selo. Obavijest je stigla telegrafom. Bila je to sumnjiva novost. Rečeno je da je brod Nils vjerojatno zbog olujnog vremena nestao u okolici Islanda. Načelnik je otišao do pet žena. Nježnim im je glasom rekao što je pisalo. Odgovor je kod svake bio isti: suze. Primijetio je da su uplakane bile trudne, i supruge i mlade. Tješio je mlade, koliko je dobro razumio, da djeca moraju imati prava imena. Samo crvenokosa Ragna nije pustila suze. Slušala je čovjeka do kraja. I onda rekla: „Ne. To je prevara. To je sigurno kriva obavijest kao i prošle godine. Nils mi je rekao da će se vratiti. Doći će.“ To je bio njezin odgovor. Kada je službenik otišao, tajnovit strah pritisnuo joj je srce. S ljubomorom je mislila na one žene koje su se nadale djeci. Nils može biti mrtav, a ona ne nosi njegovo dijete. Bila je zbunjena. Vrijeme je prolazilo. Može biti istina da čak nisu uspjeli. Što je bilo brodu? Nils bi došao. Nils bi preko široke vode došao. Ma koliko kasnio. Daleki je put. Zatrudnjet će. Možda bi je opet napustio nakon toga. Bilo bi joj svejedno da sad dođe i nešto joj pokloni. Bila je oštra zima. Sve veselje je nestalo. Selo je bilo kažnjeno ovako. Nitko nije znao zašto. Nitko se nije usudio izgovoriti ime crvenokose. Lekcija iz prošle godine je još bila snažna. Nade još nije nepovratno nestalo.
Nilsov brat sišao ja na plažu. Htio je nakratko porazgovarati sa šurjakinjom. Bio je on brat mrtvog, iako ga nije poznavala. Nije bio na svadbenom veselju. Budući da se nije imao hrabrosti suočiti s njezinim suzama, čekao je da dođe večer. Kucao je na vrata. Nije bilo svjetla na stepeništu. Ali pušten je unutra. Netko mu je visio oko vrata i poljubio ga. Nikad nije osjetio takve usne. Postalo mu je jako toplo. Sramio se. Čuo je na uhu šaputanje: „Nils, Nils.“ I uplašio se. Htio je vikati da je on brat, a ne mrtvac, da je meso, a ne duh. Da nije došao preko voda. Ali glasna riječ umrla mu je u grlu. Suzdržao se u naletu ljubavi. Samo je šapnuo, kako bi ostao stvaran: “Ja sam Bjorn, Bjorn sam ja.“ Ali njegove riječi nisu imale učinka. Dobio je odgovor koji se ne obazire na njegove riječi: „Ti si moj medvjed, moj medvjed. Sada se ne zove brod Ragna, niti Nils, nego Bjorn.“ Odvukla ga je na mračno stubište. Cijeli tijelom ga je zagrlila. Opčinilo ga to. Odjednom je meso žene bilo u njegovim rukama. Njegove ruke osjećale su njezinu potpunu golotinju. Bilo mu je toplo oko srca zbog toga što je osjetio pod rukama. Ali njezin glas je molio: „Ne ostavljaj me, nemoj se vratiti na more.“ Krevet je bio topao od njih dvoje. Odšuljao se preko noći. Znala je da ga ne može zadržati. Kad je krenuo na put, čuo se njezin glas: „Kratka noć ljubavi dovoljna je za moju spremnost da postanem majka. Očekujem te opet za 14 dana.“ I došao je. Glas je rekao: „Želim uvijek biti tvoj ležaj.“
One četiri žene rodile su svoju djecu. I ona onih mlada bila su zakonita iako su im očevi bili mrtvi. Ragna je posjetila njih četiri i pokazala rukama na sebe i rekla: „I ja sam trudna.“ I nasmijala se. Nije joj se vjerovalo. Tjerale su je u zamku i upitale: „Kada ćeš se poroditi?“ I izbrojila je na svojim prstima u kojem mjesecu će to biti. Jedna sumnjičava žena fućnula je kroz zube: „Otkad mrtvaci dolaze u bračni krevet?“ Ragna je kimnula glavom, nasmijala se i odgovorila: „Došao je. Obećao je to. Dvaput je došao.“ Kako je i izračunala, na kraju jednog mjeseca rodila je dječaka. Žene sela su rekle: „Sumnjivo.“ i upitahu: „Može li žena biti 15 mjeseci trudna?“ Ali nitko nije mogao imenovati tajanstvenog ljubavnika. Majka je tvrdila, djetetov otac je Nils. Načelnik je zapisao dječaka nakon što je svećenik dugo razgovarao s Ragnom. Bila je presretna. Prsa su joj bila dva bunara, bijela i dobro prokrvljena. Kada je dijete spavalo, mislila je na to, ako je on dvaput došao preko mora k njoj, ne bi mu trebalo biti teško ni treći put. I zvala ga je svojim srcem. I bila zbog toga sigurna da ju je čuo. Uskoro bi koračao preko školjaka. I došao je. Rekao je samo jednu riječ: „Dijete.“ Odgovorila je: „Naše dijete.“ Odvela ga je do kolijevke da ga dodirne. Čula je teški uzdah. I jecanje. I činilo se kao da osjeća suzu njegova oka na svojim rukama. Spremila mu je krevet. Opirao se. Ali nagovorila ga je mekoćom i mirisom svoga tijela i slatkoćom obećanja. A hodočasnik je popustio. Obećao je ponovo doći. Nije prekršio svoju riječ. Kada su Ragnino tijelo nabujalo po drugi puta, a sa usana joj potkle riječi kako ju je Nils opet blagoslovio, tad su počele otrovne stjelice za njom ispaljivati. Vikali su za njom: „Kurvo!“ Došao joj je u kuću svećenik da ju ispovijedi. Rekla mu je: „Nils je preko vode došao k meni.“ Načelnik je odveo svećenika. Obavijestili su babicu koja je nastojala iz nje izvući priznanje. Tad su obavijestili mjesnog liječnika. On joj je rekao da ona njega ne može uvjeriti u tu bajku. Njegova srdžba bila je jednaka zločestoći ostalih. Proglasio ju je duhovno nestabilnom. „Poremećaj u glavi“, izjavio je na policiji, „bezopasno, ali ludo. Kada bi samo uhvatili tog njezina ljubavnika! Lukav mladić. Stoka jedna!“ Budući da je rođeno i drugo dijete, načelnik ga je morao unijeti u registar. Nije bilo prisutnog oca, ali je nazvan po tom mrtvom Nilsu. Bilo je nekoliko praznovjernih u selu koji su Ragnu počeli smatrati svetom. Ljudi su joj dolazili u kuću kako bi s odabranicom razgovarali o čudu. Padali bi ničice pred djecom i pobožno hvalili čudo, koje se njima samo djelomično otkrivalo. Ojačali su Ragnin duh. Kada je bila sama, molili su nad kolijevkom drugog dječaka i zagovarali Nilsov dolazak preko vode. Utroba joj je opet bila plodonosna. Mora da mu je put postao sve teži. Morao je dugo hodočastiti. U njoj je strah da je zauvijek nestao snažio. Pritisnula je i jedno i drugo dijete sebi na prsa, a oči se napunile suzama. Odazvao se njezinu zovu. Napokon je došao. Jako promijenjen, kako je izgledalo. Umorniji. Ali bez premišljanja dogodila se treća svadba. Bilo je to dugo svadbeno slavlje. Tu jednu noć ispunile bi sve noći u jednom mjesecu. Ta noć bila je zadnja. Morao je opet preko vode poći. Osjetila je. Plakao je. Disanje mu je postalo teško. Kao da je taj rastanak za sve vijeke vjekova. Plakala je s njim. Izgovorio je što joj je u konačnici slomilo dušu, a to je da se više ne smije vraćati. Nestao je u sumraku i otklizio po vodi. Sada je mrtvac pronašao mir. Postala je jako slaba. Jaki brod od čvrste hrastovine potopljen je kod Islanda. Nils utopljen u strujama. Petero muškaraca se utopilo. Ali jedan je morao održati obećanje: „Što god da bude između tebe i mene, ja ću ti se vratiti.“ Sada je bila udovica kao i druge. I teško se nosila s time kao i druge. U njoj je odjekivalo treće dijete. Nastala je teška tišina. Vježbala je pristojnost. Taj porod bi trebao najbrže proći. Ali onda je predložena promjena kaznenog zakona. Seljani su se osjećali nelagodno jer su to oni inicirali. Osjećali su se uvrijeđeno, namagarčenoi pod lupom. Kako je vrijeme prolazilo, grozna istina izbi drugdje se na svjetlo dana. Grozno kazneno djelo se zbilo. Taj Bjorn jednog je dana svoju ženu i dijete ubio sjekirom. Čak se znao i razlog. Razlog je bio vidljiv kao otvorena knjiga. Domaćica je u napadu tuge istrčala na ulicu i počela vikati: „Bjorn je zatrudnio Ragnu.“ Onda se dogodilo to ubojstvo. Sjekirom. Taj Bjorn, Nilsov brat, pošprican krvlju i krvavim rukama uzeo je konja iz staje, zajahao konja i odgalopirao. Dolje do zaljeva. U vodu. Jašući. Glas o njegovu djelu bio je brži od konja. Čamci su bili u zaljevu. Konj je otišao, potonuo. Ali njegova ljudska glava nije potonula. Bila je to vrijedna glava, glava kriminalca, lubanja grešnika. Izvukli su tijelo iz slane vode. Istukli su to tijelo. Vezali su ga konopcem. Odveli su ga u načelnikov ured. Poslijepodne je došao motorni brod s vojnicima. Bacili su ga na brod. Osuđen je na zatvor do kraja života. Kada je Ragna saznala što se dogodilo, njezin je pogled postao kamen i problijedjela je. „Bio je to Nils“, rekla je, „ jer me volio. Htio se vratiti preko vode.“ Dok je još plakala, došlo je treće dijete. Rodila ga je stojeći. Palo je pred nju na tlo. Podigla ga je. Nitko nije bio s njom. Oprala ga je, iako je bila na rubu da povrati. U kolibi je sad bilo troje djece. Sva jaka i jako lijepa; ali imena će im odrediti težak život. Zvala su se: Nils, Bjorn i Ragna. Ona, koja je bila njihova majka, okamenila je. Nije se mogla smijati iako je voljela djecu. Odrasli se Nils zbog nje utopio i istovremeno bio bačen doživotno u zatvor.
Prevela: Lorena Međimurec, 4. c