Jedna generacija mladih gimnazijskih prevoditelja svojim odlaskom otvorila je prostor mladim i motiviranim pridošlicama koji uistinu obećavaju mnogo! Ugodno čitanje želi vam Marta Mesarić iz 1. e razrednog odjela.
Miodrag Maričić, prof.
Prevela: Marta Mesarić, 1. e
Ellison Wonderland by Harlan Ellison, Papreback Library Original, USA, 1962, 1st edition
Bojno polje
… zdjelu od čelika vrlo čvrste strukture stavio je na mjesto, on se rugao: „Mamin sine, trebao si biti ovdje kad je Bijeli pomeo čistokrvnog Čeroki Indijanca zvanog Štreber ili nešto slično. Trebao si već biti na liniji u 0500. Čvrsto ih je lobao ovaj put… imao je vraškog posla natjerati ga da krekeće.“ Ponovo je pročistio grlo i nekoliko drugih časnika kimalo je s odobravanjem.
Mladi poručnik kojem se obratio kao „maminu sinu“ uputio je zainteresiran pogled starijem čovjeku. „Kako su ga uspjeli ubiti? Trajne baterije dvostruke snage? Šiljkom koplja kroz kratere?“
Stari je vojnik namignuo svojim prijateljima i rekao izravno:
„Ne, lakše od toga.“
Zaokupio je pozornost mladog vojnika.
„Pričekali smo dok nije otišao dolje, grupa plaćenih vojnika zabila je oštricu u njegov vrat. Vrlo brzo. Sutradan popili smo kavu bez šećera.“
Mladi poručnik bio je miran. Njegovo lice postupno je poprimilo masku nevjerice, strave i užasa. „Vi… vi mislite, vi, oh, ma dajte, vi niste ozbiljni!“
Stariji vojnik buljio je u njega hladnim pogledom.
„Sinko, ti znaš da sam ja ozbiljan!“
Pronašao je vizir na svojoj kacigi.
Poručnik se nastavio protiviti. Stao je u središte kupole, s kacigom pod rukom, drugu ruku prebacio je prema okruglom stropu, namješten izvalio: „Ali, – ali to je protuzakonito! Kad su proglasili Mjesec bojnim poljem, to je bio razlog, mislim, koji je smisao da ga se koristi ovdje gore za borbu, ako još uvijek ubijamo jedan drugog ovdje dolje, mislim…“
„Oh, zašuti, hoćeš li za ime Božje!“
Bio je to mršav bojnik pravokutnog lica s ožiljkom i jednostrukim snopom svjetlosti preko surove posjekotine na čeljusti.
„To nije bio rat, ti mladi klaune. To je stvar ljudi koji su se borili i zaglavili preblizu pravila. Što si ti naučio na Akademiji bilo je sve fino i čisto, ali, čovječe, odrasti! Koristi se mozgom. Ono što su te naučili ondje ne može se uvijek primijeniti ovdje“.
„Kad netko prijeđe previše žitnih polja, sigurno će pronaći glodavčevu rupu. Ovaj Indijanac ugazio je u jednu od njih, to je sve.“
Bojnik se okrenuo, povukao se i pridružio ostatku časnika u redu na izlazu iz luke. Mladi poručnik stajao je sam gledajući ih, još mumljajući u sebi. Nekolicina ljudi samo na unutrašnjem telefonskom sustavu nije mogla čuti što je govorio:
“Ali rat. R-Rat. Rekli su da više nećemo uništavati Zemlju. Rat… je ovdje toliko čišći, čovjek se može boriti ili umrijeti… ali-ali rekli su da su ga ubili na povratku.“
„Krenuo je kući, prema Zemlji i oni su ga ubili…“
Bojnik se okrenuo tromo prema kupoli pod tlakom i mahnuo metalnim špalirom s alatom prema poručniku. Bilo je vrijeme da se postrojbe premjeste.
Poručnik se u žurbi povukao i pridružio se grupi. Stari vojnik koji je govorio prvi, okrenuo se prema mladiću sa šalama provjeravajući vizir. Onda je poručnika lupio po leđima s komičnom gestom i zajedno su krenuli prema izlazu iz luke.
Hi-FI je bez prestanka tražio pune tri minute.
Vani su Bijeli i Crni krenuli u pet tisuća i pedeset osmi dan rata. Taj posebni, osobiti rat.
Igle su danas došle rano ujutro. U mrtvom crnilu Tamne strane, njihovi repovi žmigali su poput rakete koja je skrenula s pravca. Zvuk nije odjeknuo na površini bez zraka, prekrivenoj kraterima, ali su podrhtavali kako je svaki projektil udario putanjom mrtvog satelita kao da je mnogo udarača gonga poludjelo.
Gdje su udarile, velike kaplje otkidale su se od sive, prljave površine. Sjajni bljeskovi trajali su u mikronu trenutka i zatim su nestali jer bez zraka ne može biti vatre. Gdje su igle udarile, razderalo se lice Mjeseca, novi krateri bljeskovima su zaslijepili prostor.
Točno u 0830 prvi valovi naoružanih jedinica raspršili su se od istrošene Bijele linije u blizini kratera Sepulchre i napredovali preko ruba Tamne strane, u zasljepljujuće blještavilo Svijetle strane. Zrake su ulazile zapetljavajući se dolje u uskim posjekotinama; filteri su zamaglili bljesak svjetlosti koji je odjeknuo staklenim lukom; ljudi odjeveni u posebnu opremu i prerezan prekidač s uklopnim satom u rashladnom sustavu i rashlađenoj prostoriji – isključili su srce rada.
Oklopne topničke jedinice došle su prve, krećući se brzo i dodirujući obrise površine Mjeseca, dižući se i spuštajući na potpornjima – poput čeličnog štapa.
Crne topničke postrojbe otkrile su njihov dolazak, ali ne i njihovu prirodu, i prve prepreke bile su rakete niskog dometa koji su se tiho približavale ili udaljavale kroz blještavu sunčevu svjetlost, u potpunosti prošle iznad topničkih jedinica i šššššušnule u Tamnu stranu i svemir gdje bi kružile besciljno sve dok ljudi iz Odreda za isušivanje ne bi izišli sa svojim vlažnim mrežama i njima uvukli rakete u otvor teretnog broda.
Ali kako su se topničke jedinice srušile i klizajući krenule prema Crnoj liniji, sonar je mogao puno lakše razlikovati što su bili. Plač je otišao gore sve do stanice za praćenje, zakopane duboko ispod Mjesečeva plavetnila, i nove topničke postrojbe bile su spremne i lansirane! Pseći presretači tiho su zacviljeli iz svojih cijevi i razbili površinu Mjeseca kao ronioci koji su došli na površinu vode i počeli slijediti liniju terena, prelazeći uvis, uklizujući u kratere, uvijek se izmicali.
Prvi su napravili kontakt.
Unutar topničkih postrojbi lom metala razdvojio se u mikrosekundi ispred rike i zabljesnuo se eksplozijom. Velike plamene kaplje ljutito su rikale…. I brzo otišle što su brže mogle ostavljajući na mjestu gdje su bile postrojbe izvrnut krvav materijal. Još jedan pas je napao. Zgrabio je člana posade i dignuo ga unatrag i gore na blatnjave noge i onda je žestoko eksplodirao. Dijelovi tijela bili su bačeni dvjesto metara u ništavilo bez zraka iznad Mjeseca i pali su iznenada.
Duž linije psi su pratili plijen i rušili ga. Neposredno na udaljenoj desnoj strani jedan član postrojbe uspio je istrenirati svog dvadesetog navijenog psa i raketa je raznesena prije nego što ju je pogodio. Ali to je bila kratkotrajna pobjeda, za drugu dvojicu, s kojom se sudarila u istom pravcu, nulirala je i udarila istovremeno. Bljesak je bio uočen na udaljenosti od petnaest metara, rika je protresla Zemlju u krugu od trideset milja.
Ali napad Bijelih po danu bio je tek početak. U strujanju valova pješaci su dolazili iza časnika topničke postrojbe. Oni su bili male točkice na sonaru Crne postrojbe GHO, i iako nisu mogli reći je li to što je dolazilo bilo čovječje ili mehaničko, Crni su nastavili slati pse.
To je bilo gubljenje raketa: upravo ono na što su Bijeli bili računali. Psi su se usredotočili i razneseno je tisuće njih, svaki je našao samog čovjeka i raspršio ga je tako brzo da nije mogao biti pronađen ni komadić oklopa, oružja ili mesa. Rakete su letjele na sve strane i sa svakim pogotkom jedan je čovjek ginuo na užasan način, nije imao vremena ni vrisnuti kad mu je tijelo razneseno u strašnom prasku snage i vatre. Tisuće ih je umrlo slijedeći liniju do kraja, i prokleti vojnici privukli su vatru, nakupine timova skočile su iz Bijelog Centra i napale su prije malih kapljica vatre, prema Crnom opsegu (perimetru).
Svaki čovjek nosio je vojnu opremu na skafanderu preko velike jedinice kako bi ga odveo u bestežinsko stanje.
Dok su njihova braća umirala u plamenom paklu ispod njih, skupine timova skočile su kroz prazno nebo, izvan dosega pasa za kopanje terena i pali su na tlo kao glineni golubovi na baterije.
Svaki čovjek nosio je u vrećici punjač eksploziva s atomima željeza na vremenski osigurač. Kada su zavitlali bičem iznad baterije, ljudi su oslobodili njihov smrtonosni teret izravno u bačve nitnih-razarača, ubrzali su i vratili se natrag na svoju vlastitu liniju. Bilo je uzaludno, naravno, jer ih je sonar bio uhvatio, i zrake za praćenje metala prošle su preko neba ciljajući svakog muškarca kao moljca zarobljenog u plamenu. Skupine postrojbi nestale su u zraku, čak su i atomi željeza krenuli put ograđenih bačvi.
Vani su eksplodirali veliki komadi metala, rastrgnuvši bunkere u kojima su bili postavljeni. Štitovi su raširili svoje platno, izbacivši svoje vlažne štapove, i u jednom paklenom holokaustu eksplozije atoma željeza cijela topnička jedinica otišla je prema nebu. Tri tisuće ljudi umrlo je odjednom, lica su im bila spržena, ruke labavo otrgnute od zglobova, noge potrgane i isjeckane. Tijela su se strmoglavila s neba i željezo je teklo s krvlju.
Bio je to tipičan ratni dan.
Prateće zrake ispitivale su vani, pretražujući u zemlji nagazne mine koje su postavili vojnici pješaci, i eksplodirale zbog doticaja s njima, te su krenuli dalje. Konačno su ispitali dio vanjskog oklopa Bijelog opsega (perimetra).
Onda su se prateće zrake pod naponom Bijelih susrele sa zrakama Crnih i oni su ih zaključali. Zaključali su ih u smrtonosnoj borbi, i na suprotnoj strani tih zraka, ljudi na upravljačkoj ploči, u zaštitnim kacigama, ulili su snagu u svoje zrake, u vidljivoj borbi kako bi slomili snagu drugoga.
Talasanje, blagi rub, prodiranje sile, i Bijeli su prevladali. Zraka se brzo vratila prema dužini oslabljene Crne zrake i u kupoli udaljenoj dvjesto tisuća milja muškarac je skočio iz sjedala i ogrebao svoju kacigu… čak su i njegove oči uočile plamen, i njegova su se usta otvorila i ispustila sablasni krik. Njegovo spaljeno tijelo – spaljeno crno iznutra – okrenulo se, uvinulo, kad je muškarac lupio svojim mrtvim licem i onda je pao na svoju konzolu.
Prateće zrake oslobodile su se u bunkeru. U nekoliko trenutaka ni jedno živo biće nije se pomaknulo u kupoli bunkera. Ali, to je bilo oružje s dvostrukom oštricom, za suradničke prateće zrake koje su prokleti Bijeli nanišanili, i sada ih se pet brzo vratilo duž duljine Crnih. Scena u kupoli Bijelog bunkera ponovila se. Ovaj je put ispod kacige bila žena.
Tako je trajalo. Cijeli dan. Jedan okršaj pješaka vojnika s mrežama za hvatanje u zamku koji su posrnuli preko Crnog tima za razaranje blizu Auholova kratera završio je neobično i strašno.
Tim za razaranje bio je umotan u gnjecave mreže, ali jedva je imao dovoljno vremena da odbaci napajanje. Napajanje je eksplodiralo, ubijajući opremu uhvaćenu u zamku, ali je također poslužilo za razbijanje vlastitih kaciga. Oni su tamo ležali nekoliko minuta, oni čije su kacige bile malo napuknute, sve dok im nije ponestalo zraka, i onda su se ugušili. Oni koji su umrli u početku bili su sretnici.
Na kraju dana, u 1630 sati, broj poginulih bio je malo iznad prosjeka ovog vikenda. Mrtvi: 5886. Ranjeni: 4. Oštećeni: 12 bilijuna dolara, zaokružio je činovnik Odjela za financije i reklamacije. Postrojbe su utišane, topničke jedinice vratile su se u svoja spremišta i bazene, mrtva lica bez zraka na Mjesecu ostavljena su timovima za reklamaciju, koji su radili noću, pripremajući se za Ponedjeljak ujutro, kada će se rat nastaviti.
Putnici su bili razdijeljeni i kako su Crni napunili svoje brodove, tako su se i Bijeli ukrcali u svoje, zujanje velikog atomskog motora kotrljalo se kroz sjajne hodnike putnika. Unutra, ljudi su čitali novine i držeći se za trake za ubrzanje za vožnju dolje.
Dolje na Zemlju.
Tihoj večeri kod kuće, i tihoj Nedjelji…
Gotovo kao jedan, oni su slobodno tutnjali laganom gravitacijom prema veselom, pažljivo njegovanom licu Zemlje. Mladi poručnik visio je na svojoj traci i pokušavao zaustaviti sjećanja na ono što se dogodilo tog dana. Ne borbe, Bože, koja je upravo bila dobra. To je bilo dobro. Borba. Ali što je stariji čovjek rekao. To je bilo kao da se kaže da nema Boga.
Mjesec je bio za rat, Zemlja je bila za mir.
Oni su proboli nožem narednika postrojbe na putu dolje?
Okrenuo se za njim, ali sva su lica bila usmjerena prema novinama. Pokušao je silom izbaciti to iz svojih misli.
Iza putnika, prokleto, zgnječeno, smrću poprskano lice Mjeseca sjajilo se u oštrom olakšanju preko crnog prostora.
Što je bojnik rekao kasnije:
Rat je dobar, ali mi trebamo zadržati našu perspektivu.
NEDJELJA
Jolanda je bila u kuhinji birajući večeru kada su zvona zazvonila. Okrenula se od teškog zadatka biranja večere prema robošefu i obrisala poslužavnik odmičući kosu boje ebanovine sa svoga čela.
„Bill! Bill, hoćeš li odgovoriti… to su vjerojatno Wayne i Lotus“.