Piše: Hana Živko, 3. b

Hana Živko i Ozana Brkić iz 3. b razreda predstavile su Gimnaziju “Fran Galović” na njemačkoj PASCH radionici u sklopu NASCH-PASCH projekta u kojem sudjeluje i naša škola. Imale su priliku detaljno se upoznati s projektom, naučiti kako pisati članke za stranicu NASCH-PASCHA i sudjelovati u radionicama kreativnog pisanja na njemačkom jeziku. Radionice su se održavale od 16. do 18. studenog u prostorima zagrebačkog Goethe-Instituta

„To iskustvo jedno nam je od dražih. Zavoljele smo njemački jezik, naučile nove riječi, upoznale nove ljude različitih osobina, različitog izgleda. Tempo nam nije bio prenaporan, a svaka radionica bila je dobro isplanirana i zadržavala nam je koncentraciju. Najviše mi se svidjela radionica na kojoj smo učile kako pravilno fotografirati, kakvu ulogu ima svjetlost, kako urediti fotografije i kako ih prenijeti na https://www.pasch-net.de/de/index.html. Većinu vremena surađivali smo s kolegama u grupi, što nas je još više povezalo i dodatno nam otežalo rastanak. Soba broj 45 uvijek će nam biti u lijepom sjećanju jer smo četiri dana uživale u društvu naših četiriju cimerica. 😊 “ – Ozana Brkić

„Bila su to četiri divna dana, prepuna smijeha, njemačkog jezika sa svih strana, novih riječi, a time i novih iskustava, prohodanih koraka, upoznavanja i zagrljaja na samom kraju. Upoznala sam divne ljude iz susjednih zemalja s kojima sam se ubrzo povezala jer ipak smo svi bili zajedno 24 sata na dan, spoznala sam koliko je zapravo moje znanje njemačkog jezika, možda sam ga ovime i dodatno učvrstila, kao i svi ostali ondje, naučila sam kako i njemački jezik može biti poetičan ako se potrudite učiniti ga takvim. Takvim su mi ga učinile prikazane radionice kreativnog pisanja, gdje smo sami, a kasnije u grupi, smišljali neku originalnu priču, bajku ili slično samo iz riječi koje smo dobili brainstormingom na neke dobivene slike. Uživala sam u radionici pravilnog fotografiranja gdje smo naučili kako napraviti što bolju i što profesionalniju fotografiju, pri čemu smo sami bili na zadatku, a na kraju uspoređivali naše prijašnje fotke i one snimljene nakon te edukacije. Sve je bilo vrlo korisno, nimalo naporno, baš onako u ravnoteži slobodnog vremena i vremena za rad. Uživala sam u zagrebačkim ulicama, novim ljudima, nečem novom. Savjetujem vam, koliko god možda nemate volje ili vremena (jer dobro znam koliko ste natrpani svime), ako vam se ikada ponudi slična prilika kao meni ova, iskoristite ju. Nećete pamtiti normalne slične školske dane toliko koliko ovakve stvari koje vam razbiju upravo neku vrstu kolotečine i pokažu vam što zapravo mi mladi jesmo i što sve možemo.“ – Hana Živko

Ovo je jedna priča koju smo napisale zajedno s djevojkama iz naše grupe na kreativnoj radionici:

Die stechende Vergangenheit

Es ist sehr schwierig ein Erinnerungsballon zu sein. Viele Winde führen dich zu manchen Wegen oder Plätzen wo du nicht so gern gehen würdest.  Rosen. Rosen sind schön aber nicht wenn du ihnen zu nah kommst. Die einzige Angst ist ihnen in die Nähe zu kommen.

Ein bunter Garten. Viele Blumen in verschiedenen Farben. Die Sonne scheint. Manchmal regnet es auch. Der Wind beugt sanft die Äste. Die Natur atmet zusammen mit ihrer bunten Farben.  Es ist ein schöner Ort, aber es ist sehr schwer, wenn dieser Garten dein Kopf überflutet. Diese Art von Leben ist sehr schwer zu führen. Man möchte heraus, aber kann nicht. Die Gartentür ist geschlossen. Wie öffnet man sie? Alleine kann man es nicht schaffen. Jemand ist nötig um uns zu befreien. Es wird immer enger. Die Ballons sind in Gefahr.

Jeder Zeit erwarten wir ein Gewitter und man spürt die Angst. Die Ballons möchten heraus. Es geht nicht. Sie sind gefangen. Und wie überleben si die Dornen? Jeder Ballon erhält eine Erinnerung. Jeder Ballon erhält ein Gefühl. Wie wird sich der junge Mann, in denen Kopf wir sind, sich fühlen? Wird er zusammenbrechen? Erwacht er? Wird es ihm klar, dass das Leben auch ohne seine Mutter weitergeht? Wir verstehen er fühlt sich einsam, aber möchte er nicht aus dem Wahnsinn heraus? Möchte er keinen klaren Kopf haben und sein Leben weiterführen? Jeder ist geschaffen um zu leben und um zu sterben. Na klar ist es nicht schön, aber der Sinn des Lebens ist es jemanden zu finden mit dem man keine Angst von dem Leben und von dem Tod hat.

Es stürmt. Gewitter. Regen. Starker Wind. Die Ballons sind überall durch den Garten. Die Rosen drohen ihn. Sie sind ihnen immer näher. Was passiert jetzt? Die Ballons werden platzen und der Kopf wird voll mit Erinnerungen und Gefühlen sein. Aber wie wird er sich verhalten? Alles ist fertig. Kein Ballon existiert nicht mehr. Und der junge Man? Zum Glück sucht er seine Ruhe in der Musik. Die Gitarre war immer seine Leidenschaft. Seine Mutter hat ihm das beigebracht. Die Noten reisen durch das Gewitter. Durch die dunklen Wolken kommt die Stimme einer jungen Frau. Er hat nie so was ähnliches gehört. Er hat eine Wärme gespürt.

Eine junge Frau erscheint und sie tanzt. Sie folgt den Noten. Sie folgt seinen Gefühlen. Sie spürt seine Angst und möchte ihn befreien. Das schafft sie auch. Die Gartentür öffnet sich und er sieht das Leben mit anderen Augen. Darauf hat er sehr lang gewartet. Die Frau erwacht neue und schöne Gefühle in ihm. Er war nicht bewusst was alles hinter der Gartentür war, weil er Angst hatte nochmal verletzt zu sein.

Es war gut dass die Erinnerungsballone nicht mehr da waren. Sie haben ihn sehr bedrückt. Aber es ist eines Teils auch schwer, weil die Erinnerungen das einzige sind was uns bleibt.

Autorice:  Anđela Đukić, Antonia Vladimir, Ozana Brkić, Hana Živko, Monika Abadžić, Ema Bartulović i Aleksandra Popović

Komentari