Pišu Stela Marjančić i Vanesa Drakšić, 4. b
Pas Garo na optuženičkoj klupi
Dokazati i opovrgnuti da je pas Garo svojim lajanjem uznemiravao i nanosio štetu tužiteljici Vjekoslavi Tomić, bio je zadatak učenika dvadeset srednjih škola iz različitih dijelova Hrvatske na državnoj Smotri simuliranih suđenja održanoj 11. ožujka na Općinskom sudu u Novom Zagrebu
Tužiteljica Vjekoslava Tomić umirovljena je udovica koja je prije deset godina kupila kuću u mirnijem dijelu grada. Obitelj tuženika Darinka Počkaja tužiteljičini su susjedi. Pas Garo u vlasništvu je Brune Burića, tuženikova sina. S obzirom na to da je tuženik obrtnik kojem često dolaze klijenti, nužno je da pas bude vezan. Pseća kućica fizički se nalazi bliže tužiteljičinoj kući nego tuženikovoj. Tužiteljica i tuženik nikad nisu bili u dobrim odnosima: tužiteljica je u prošlosti od tuženika tražila da ukloni drvo zbog sjene koja pada na njezin posjed i osporavala mu među, a drugom je susjedu prigovorila što je svoj automobil ostavio na javnoj površini. Glavni je predmet tužbe učestalo lajanje, cviljenje i režanje psa, što se ponavlja i noću. Sudskim je vještačenjem utvrđeno da je buka koju pas proizvodi nešto viša od zakonski dozvoljene buke i iznosi manje od 10 decibela. Tužiteljica je prije podizanja tužbe pokušala razgovarati s tuženikom, a pomoć je zatražila i od društava za zaštitu životinja. Tuženik zbog učestalog dolaska svojih klijenata nije u mogućnosti premjestiti pseću kućicu. Tužiteljica se osjeća ugroženom, osjeća da je prekršeno njezino pravo na mir što je pravo svakog čovjeka prema čl. 19. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima.
Na državnoj Smotri simuliranih suđenja sudjelovalo je 13 učenika 4. b razreda pod mentorstvom razrednice profesorice Jasne Kraljić-Cmrk. To su Tea Gašparić u ulozi tužiteljice Vjekoslave Tomić, Goran Mijatović u ulozi tuženika Darinka Počkaja, Goran Roksandić kao Petar Perić, dugogodišnji obiteljski prijatelj tužiteljice, Luka Blesić kao tužiteljev sin Bruno Burić, Vanja Pintarić kao Ante Hundić, drugi susjed tuženika i tužiteljice. U ulozi sudskog vještaka bila je Vanesa Drakšić dok su Adriana Horvat, Ana Kamber i Lea Blažeković preuzele uloge odvjetnika na strani tuženog. Odvjetnici na strani tužiteljice bile su Katarina Andrašec, Morena Pintarić, Sandra Delimar i Stela Marjančić. Učenici su svojom temeljitom pripremom i spremnošću, snalažljivošću te specifičnim talentom za glumu uspjeli dojmiti suce, mentore i sve ostale prisutne u sudnici.
Tea i Goran, nositelji glavnih uloga, podijelili su s nama svoje dojmove: „Bila mi je čast drugu godinu zaredom prisustvovati simuliranom suđenju. Ove godine bila sam u ulozi tužiteljice, za razliku od prošle godine kad sam bila optužena. Ovakvo iskustvo pruža priliku za izgradnju samopouzdanja i govornih vještina. Također, upotpunila sam svoje znanje vezano za hrvatsko pravosuđe. Imali smo priliku pitati sve što nas zanima i dobiti odgovor od stručne osobe, sudca. Bilo mi je lijepo, ali kako se kaže: sve što je lijepo, kratko traje“, izjavljuje Tea.
Goran je također zadovoljan: „Ove sam se godine na državnoj Smotri našao u ulozi tuženika. Moram priznati da mi se ovogodišnji slučaj više svidio jer se može razmatrati s različitih stajališta. Imao sam malu tremu, ali ona je neusporediva s tremom koju sam imao prošle godine. Ove sam godine imao više samopouzdanja, a povećanjem samopouzdanja smanjila se trema. Žao mi je što je ovo zadnja godina mojeg prisustvovanja simuliranom suđenju, ali mi je i drago što sam imao prilike upoznati hrvatsko pravosuđe. Mnogo smo vježbali prije nastupa na Smotri, ali nijedna se vježba ne može usporediti s doživljajem na Smotri. Upravo bih zato preporučio svima koji imaju prilike sudjelovati na ovakvoj smotri neka to svakako naprave. Iako je potrebno uložiti puno vremena za pripremu, sve se isplati jer smo svi mi sudnicu napustili puni novih znanja ne samo o pravosudnom sustavu nego i o pravilnom argumentiranju i dokazivanju činjenica.“
Bilo je to drugo pojavljivanje ovih učenika naše škole na ovakvoj smotri. Učenici su pokazali veće samopouzdanje u odnosu na prošlogodišnji nastup. Suđenje se odvijalo u dva kruga. U prvom je krugu presudu donio Mate Kukavica, sudac Općinskog suda u Novom Zagrebu. Gospodin Kukavica rado je odgovarao na postavljena pitanja vezana uz zadani slučaj i pravni sustav. Učenike je zanimalo njegovo mišljenje o tome čiji je proces suđenja bolji: hrvatski ili američki, a sudac Kukavica istaknuo je da mu američki sustav nikako nije drag: „Ne volim porotu.“ Pri završetku prvog kruga gospodin Kukavica iskazao je svoje zadovoljstvo: „Pravni sustav Republike Hrvatske bio bi daleko bolji da su odvjetnici pripremljeni kao vaši. Inače, ovo je jako lijepo i žao mi je što nisam imao priliku u svom srednjoškolskom obrazovanju vidjeti, a kamoli sudjelovati u procesu suđenja. S time sam se sreo tek nakon nekoliko godina fakulteta.“
U drugom su krugu sutkinje bile Nives Grubišić Đogić i Nikolina Mikulin Babić, također s Općinskog suda u Novom Zagrebu. U tom se krugu naročito uočio glumački talent naših učenika, što potvrđuje izrečena želja sutkinje Nives Grubišić Đogić sa smiješkom na licu: „Da su mi bar svi svjedoci takvi!“
Pri završetku državne smotre dr. sc. Marin Mrčela, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održao je kratak govor na svečanosti podjele zahvalnica i pohvalnica. Prenio je nekoliko humorističnih situacija tijekom simuliranih suđenja i govorio o tome koliko je pravni sustav zapravo kompliciran jer je svačije pravo na slobodu ograničeno pravom drugoga.
Ova državna Smotra učenicima je osigurala ne samo nova prijateljstva i poznanstva nego ih je upoznala i s funkcioniranjem hrvatskog pravosuđa, ali i opskrbila znanjima kojima se mogu koristiti u svakodnevnom životu. Važnost jedne riječi, važnost pravilnog argumentiranja, važnost razlikovanja svađe od rasprave samo su neke od vrijednosti koje su učenici imali priliku usvojiti na ovakvom susretu.
Naši su učenici pomalo tužni što je ovo zadnja godina njihova sudjelovanja na državnoj Smotri simuliranih suđenja, ali se nadaju da će naša škola nastaviti praksu odlaska na ovakva druženja i vjeruju da će buduće generacije njihov „posao“ obavljati jednako dobro.
