Razgovor s profesoricom Sonjom Delimar
Profesorice Delimar, je li bolje u naslovu staviti intervju „s lektorom“ ili „s lektoricom“?
Mogli bismo napraviti neki projekt o rodnoj perspektivi u jeziku za naš budući festival jezika pa ćemo tamo više o toj temi, što kažete na to? Na diplomi mi također piše „profesor hrvatskog jezika i književnosti“. Dakle, u dilemi „lektor ili lektorica“ ne radi se o tome što je jezično „bolje“, sve je to jezično „dobro“, nego se više radi o tome kako je jezik strukturiran društvenim odnosima i kako ih zrcali, ali i kako ih sad trajno održava takvima kakvi jesu. To je pitanje više za teoretičare i filozofe nego za lektore. Ili za lektorice.
Profesorica ste Hrvatskog jezika u koprivničkoj gimnaziji i kao Vaši učenici znamo da imate puno posla. Uza sve to još radite i u NCVVO-u kao dio stručne skupine koja sastavlja maturu iz Hrvatskoga jezika i znamo da ponekad putujete s posla na posao. Kako se nosite sa svim tim i stvara li Vam to stres? Može li se možda reći da na svoje obaveze ne gledate uvijek nužno kao na posao?
Zanimljivo pitanje-komentar, ovo zadnje, i svakako točno. Ponekad se dogodi da mi nedostaje vremena u danu pa se ono što radim protegne do kasno u noć, ali najčešće radim ono što volim i rijetko bih rekla da sam prokleta onom biblijskom kletvom koja kaže „u znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“ – kad volite ono što radite, to je zaista češće zabava nego muka i svijet bi bio puno ljepše mjesto kad bi se svi ljudi osjećali na taj način ispunjenima.
Zaista vam nije muka? A što s pričom o stresnome i teškome profesorskom poslu?
Teško je i stresno raditi s učenicima koji su nezainteresirani. Bilo bi divno raditi samo s onima koji to žele.
Čuli smo i da ste nedavno otvorili obrt naziva AKRIBIJA. Kakav je to obrt i čime se bavite? I kakvo je to ime?
Što se imena tiče, guglajte pa će vam se kazati. Bavim se lekturom. Lektura je isto ono čime se bavim kad korigiram vaše zadaće, označavam pogreške i sređujem rečenice da budu jasne i u skladu sa standardnim hrvatskim jezikom.
Zašto ste se odlučili za još jedan izazovan posao? Je li ta želja za otvaranjem obrta dugo postojala, ili ste tek odnedavno o tome razmišljali?
Nije to bila želja za otvaranjem obrta, nego mi se lektoriranje kao dodatan posao nametnulo zbog prirode mojega zanimanja. Od profesora hrvatskoga jezika uvijek se traži da „malo pogledaju“ neki tekst koji netko od bližnjih ili u instituciji u kojoj rade želi javno objaviti, a ponekad se ponudi i neki ozbiljniji posao. A kad se takav posao ponudi, onda zna biti problem ako niste „registrirani“. Dosad sam radila uglavnom po pozivu i na ugovor o djelu, a sad sam vidjela da imam prostora da i sama malo potražim dodatni posao pa sam odlučila otvoriti obrt. Ili mi je trenutno ponestalo drugih izazova, možda je i to.
Kako je izgledao postupak otvaranja obrta? Je li to bilo nešto zahtjevno i oduzima li Vam briga o obrtu mnogo vremena?
Postupak otvaranja paušalnog obrta nije kompliciran – prvo treba predati zahtjev na Županiji i onda vas oni dalje upute – i zasad mi briga o obrtu ne oduzima puno vremena. Kolegice i kolege koji imaju iskustva s tim ohrabruju me da ne bi trebalo biti prekomplicirano. Zapravo računam na vrstu posla u kojemu sama mogu odlučiti koliko ću se opteretiti.
Kako zapravo održavate obrt aktivnim i kako ste ga dosad promovirali?
Kao što sam rekla, dosad sam radila po pozivu i nisam se naročito promovirala. Sad tek otkrivam čari samoreklame – mrežna mi je stranica u izradi (moći će se otvoriti na https://akribija.hr ), a i vas sam, evo, angažirala da mi sročite pitanja za promotivan članak.
Kakva je bila reakcija Vaše okoline, odnosno bližnjih na odabir zanimanja?
Zanimanje sam davno odabrala pa sad ne znam mislite li na reakciju tada, kad sam odlučila studirati jezik i književnost, ili na ovaj najnoviji izazov, otvaranje obrta. Danas se uglavnom okružujem bližnjima koji podržavaju izazove koje si postavljam i pokazuju zanimanje za to kako će to funkcionirati.
Je li posao lektora zahtjevan? Frustriraju li Vas neke banalne pogreške koje možda drugi čine, pa čak i oni obrazovaniji? Zna li Vas ponekad iznenaditi nepismenost ljudi čije tekstove lektorirate?
Banalne me pogreške ne frustriraju, one su očekivane ili zbog razlika koje postoje u upotrebi narječja i standardnoga jezika ili u upotrebi razgovornoga stila i biranoga stila i s njima je lako. Frustriraju me jezične konstrukcije koje čine nejasnim ono što se htjelo reći, s njima je teško jer njihovom promjenom – a treba ih promijeniti jer su nejasne – mijenja se i smisao, a ponekad nije jasno u kojemu smjeru mora ići korekcija. U takvim je slučajevima obavezna konzultacija s autorom teksta. A iznenađuje me kad ljudi na primjer ne znaju ili ne vode računa o tome gdje u tekstu treba staviti točku.
Pa to onda izgleda ovako .Kao o ovome primjeru .Točka bude tek nakon razmaka ,kao i zarez .A nakon interpunkcije ne bude razmak .I onda ja kao lektor svaku tu točku moram pomicati ,kao i zarez .Eto , to zna izluditi . 😊
Kao profesorica i lektorica, mislite li da današnje generacije čine više gramatičkih i pravopisnih pogrešaka od prijašnjih generacija i koji je po Vašemu mišljenju tome razlog?
Današnje generacije manje čitaju na hrvatskome jeziku i od njih se premalo traži da misli oblikuju cjelovitim i potpunim rečenicama – to su posljedice okruženosti engleskim jezikom i digitalnom tehnologijom. Sve se češće događa da učenici neke pojmove i koncepte usvajaju na engleskome jeziku i onda ih „prevode“ na hrvatski pa upotrebljavaju prijedloge i općenito sintaksu kao da i nisu izvorni govornici hrvatskoga jezika. A u školi je sve preplavljeno digitalnim tehnologijama zahvaljujući kojima se učenicima često nudi da samo kliknu na gotov i sročen točan odgovor – i oni opet ne moraju oblikovati vlastite misli u rečenice. A ta je sposobnost oblikovanja rečenice u najvećoj mjeri stvar vježbe, koja ovdje izostaje. Sve to ima velike posljedice na sintaksu kojom se učenici izražavaju i ona je puno veći problem od pravopisa.
Činite li i sami ponekad neke podsvjesne greške?
Kao što i ja ponekad lektoriram tekstove sveučilišnih profesora, tako ne bih imala ništa protiv da i moje netko lektorira. Uvijek se nađe nešto što promakne – makar tipfeler. Ili se mijenja nešto u tekstu pa ostane neslaganje s ostatkom rečenice. Ili ostane nešto od onoga usvojenog u materinskom narječju što se uvijek mora svjesno korigirati imajući na umu kojim se stilom standardnoga jezika treba izražavati… tako da – da, i ja činim greške. Te je greške nekako uvijek lakše uočiti u tuđemu tekstu.
Kakva sva djela lektorirate i za koji stil biste rekli da Vam pruža najviše zadovoljstva lektorirati?
Lektoriram sve po potrebi, a najviše volim kad je tekst koji lektoriram usto i zanimljiv pa mi bude baš drago što mi je došao u ruke. Zapravo, u svakome bude bar nešto zanimljivo.
Mislite li da je posao lektora zapostavljen u današnjemu svijetu digitaliziranoga društva?
Mislim da se digitalizacija i posao lektora ne bi trebali kositi. Digitalizacija omogućava poplavu raznih privatnih tekstova u javnome prostoru i ti su tekstovi često vrlo upitne jezične kvalitete (ili vrlo neupitne nekvalitete), ali ne bi to trebao biti problem dok postoji svijest da je nešto privatan komentar koji govori isključivo o autoru. Problem je u tome da su i mnoga javna glasila odustala od toga da plaćaju lektore pa su često i njihovi tekstovi nepismeni – to nije stvar digitalizacije nego isplativosti. Danas je sve podređeno isplativosti.
Koje Vam je vrste književnih djela najteže lektorirati? Osjećate li ponekad pritisak kod lektoriranja djela za koje znate da će čitati velika publika?
Kod književnih djela najviše ne volim kad ljudi ne paze na to da dobro i dosljedno označe upravni govor. To je gnjavaža popravljati. A pritisak… više je to pritisak da mi zbog izostanka koncentracije nešto ne promakne. Lektura je pimplav posao, a ako nešto previdite pa se to tiska, podsjetnik na loše obavljen posao ostaje trajan.
Imate li kakvu poruku koju biste htjeli prenijeti mladim lektorima?
Nije li cijeli intervju pun poruka? 😊
Jesmo li jezično dobro sročili pitanja?
Kako god vi sročili, ja ću svejedno lektorirati.
Predlažemo, profesorice, da to bude slogan pod kojim ćete se reklamirati: Sročite kako hoćete, ja ću svejedno lektorirati!
Razgovarali Ivan Hajduković, Luka Jajalo i Fran Sokolić iz 3. g razreda te Mia Ban, Jana Jelić, Sara Marija Šapina i Dominik Zeko iz 4.b.