Osvrt: Tko pjeva zlo ne misli

Piše: Katja Homar, 2. a

            Jednog vikenda u ožujku imala sam priliku pogledati predstavu Tko pjeva zlo ne misli, kazališnu adaptaciju istoimenog legendarnog hrvatskog filma. Predstava igra u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu još od jeseni, no tek sredinom ožujka moja obitelj i ja uspjeli smo doći do karata, što upućuje na iznimnu popularnost predstave. Biti u mogućnosti vidjeti i čuti neke od najpoznatijih likova i fraza toga hrvatskog filma uživo bilo je potpuno zadivljujuće iskustvo.

Radnja ove predstave (i filma), koja je nastala na temelju Dnevnika malog Perice Vjekoslava Majera, odvija se u Zagrebu krajem 30-ih godina 20. stoljeća, neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata, te prati niz događaja koji su doveli do (ne)znatnih promjena u obitelji Šafranek. Dan za danom obitelj živi uobičajeno i nepromjenjivo; službenika Franju Šafraneka, koji traži bilokakvu izliku da “skokne” do susjeda i popije gemišt, kod kuće čeka njegova žena i domaćica Ana Šafranek koja, uz čišćenje kuće, kuhanje i zbrinjavanje njihova sina Perice, uspijeva biti na glasu kao jedna od najljepših i najuređenijih gospođa Zagreba. U posjet obitelji Šafranek svakodnevno dolazi Anina sestra Mina, neudana i poprilično glasna žena koja je zasjenjena od svoje sestre na svaki mogući način. Redovnu svakodnevnicu ove obitelji uzburkat će neodoljivi neženja i fotograf gospon Fulir. Nesretna u braku s kompliciranim pijancem, Ana pronalazi nadu i uzbuđenje u zavodničkim činovima gospodina Fulira, a istomu tomu nada se i njezina sestra Mina koja ne shvaća kome su oni zapravo upućeni. Ovakva situacija dovodi do niza humorističnih događaja koji su dodatno pojačani zbog karakteristika likova jer svaki od njih stvara nešto sasvim originalno.

Gašenjem svjetala i početkom predstave, na pozornicu (koja je bila uređena tako da je predstavljala stan Šafraneka, susjedstvo i krčmu) izlazi mnoštvo likova, među kojima sam prepoznala i glavne: Anu Šafranek koju je glumila Zrinka Cvitešić i Franju Šafraneka kojeg je glumio Dušan Bućan. Predstava je započela pjesmom čiji je ugođaj publiku vratio 80 godina u prošlost i uživio u priču. Nakon što su glumci dobro dočarali kako izgleda život obitelji Šafranek, u priču se uključuje gospon Fulir (glumac Krešimir Mikić) i od tada svjedočimo tome kako se zapliće u neobične odnose, ne samo s Anom Šafranek već i s njezinim mužem i sestrom. Uz glavne likove na pozornici je uvijek bilo i mnoštvo sporednih; u stražnjem i bočnom dijelu pozornice cijelo je vrijeme sjedilo njih desetak zajedno s pravim live bendom. Njihove su uloge u predstavi, osim što predstavljaju neki lik, dočaravale ugođaj 30-ih godina, a to su postigli pjevanjem pjesmama, stvaranjem zvukova i oponašanjem radija. U središtu pozornice na malome stolu stajao je starinski radijski prijamnik s vrlo bitnom ulogom. U svoje slobodno vrijeme Ana ili Franjo Šafranek često su uključivali radio i tako slušali vijesti, zagrebačke kronike ili radijske drame, a zvuk radija cijelo su vrijeme davali upravo sporedni glumci iz pozadinskog dijela pozornice. Smatram da je upravo ta komponenta predstave publici najbolje dočarala ugođaj tog vremena, naročito zato što je u vijestima često spominjana politička situacija i zahuktavanje prije Drugog svjetskog rata.

Zbog iznimne glume, humorističnosti te čestog pjevanja i plesanja (koje me podsjetilo na meni drage mjuzikle) predstava me očarala. Voljela bih istaknuti da mi je u najboljem sjećanju ostao Dušan Bućan koji je briljantno odglumio Franju Šafraneka – samim je izgledom glumac vrlo sličan onome iz filma i smatram da je imao najvažniju ulogu, a to je učiniti situaciju humorističnom i ironičnom. Također, Zrinka Cvitešić svojim je talentom i glasom dokazala zašto je doživjela slavu i u drugim državama, a od trenutka kada je izišla na pozornicu, zračila je samouvjerenošću i ljepotom i time privukla poglede velike većine gledatelja. Kao suprotnost Franji Šafraneku, Krešimir Mikić graciozno je odglumio šarmantnog džentlmena Fulira, a Ivana Boban užurbano je ušetala na pozornicu kao brbljiva teta Mina i dodala još jednu nit urnebesa.

Kako je predstava napravljena po uzoru na film, između njih postoji velik niz sličnosti: osim vremena i mjesta radnje, glumci predstave odlično su preuzeli osobine, držanje, geste i govor legendarnih glumaca iz filma. Zbog toga što je uživo teže stvoriti traženi ugođaj nego u filmu, u predstavu je uveden već spomenuti radiouređaj i velik broj sporednih glumaca i po tome se predstava razlikuje od filma i sama po sebi dulje traje jer je, također, detaljnija. Teško bi mi bilo reći što mi se više svidjelo, film ili predstava, no jedino je što stvarno mogu izjaviti da bi se oboje trebalo pogledati, ne samo zato što je Tko pjeva, zlo ne misli odlično djelo stvoreno da se gledatelj zabavi, nego i zato što je to način da upoznamo svoju poučnu i svevremensku umjetničku (filmsku) prošlost.

Foto Petar Glebov / PIXSELL

 

 

Komentari

komentara

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!