Obično dok na hodnicima škole ugledamo nekoga s jarko pofarbanom kosom i s majicom zanimljivog logotipa pomislimo „Vjerojatno sluša Metallicu, My Chemical Romance ili tako nešto“, što uopće nemora biti istina, a ti bendovi si nisu niti toliko slični. Primjetila sam da je česta pojava u medijima da se alternativce različitih subkultura svrstava pod jednim jedinim zlosutnim imenom – darkeri, a nije ni čudno da ih se “mainstream” ljudi pomalo boje jer djeluju „zastrašujuće“, no to je upravo krivica pojedinaca koji neznaju cijeniti raznolikost i šarenilo životnih stilova, ukusa u glazbi itd. Razlikuju li se ti „darkeri“ uopće? Što je punk, a što emo? Možda ćete se i vi prepoznati u nekoj od tih subkultura.
I heavy-metal i punk glazba nastala je od hard roka. Britanski bendovi sredine 1960-ih (Cream, the Yardbirds) pa čak i Jimi Hendrix, koristili su se težim i izvrnutijim zvukovima bubnjeva i bas-gitara kako bi se što više razlikovali od tugaljivog blues roka. Ipak, tek su 1970-ih Led Zeppelin, Deep Purple i Black Sabbath definirali heavy-metal stil. Premda je krajem 1970-ih disko zasjenio heavy-metal, ponovno je postao popularan 1980-ih zahvaljujući bendovima poput Def Leppard, Iron Maiden i Saxon. Godine 1983. u Los Angelesu Mötley Crüe i Ratt osmislili su i „glam“ metal, a njihov stil prisvojili su i njemački Scorpionsi i slavan Guns N’ Roses. Međutim, oni alternativni bendovi poput Metallice, Megadetha, Anthraxa i Slayera postajali su sve popularniji i popularniji, a tih se bendova odmah danas sjetimo čim nam netko kaže da sluša heavy-metal, uz moderne sastave kao što su Avenged Sevenfold, Slipknot, Lamb of God… Najveća predrasude o metalheadsima jesu da isključivo slušaju heavy-metal i da prakticiraju sotonističke rituale. Zapravo, istraživanja su pokazala da se to najčešće odnosi na većinu black-metalaca.
Metalheadsi obično nose crnu odjeću (majice s logotipovima bendova), kožnate ili traper jakne i šiljaste narukvice, a neki si puštaju i dugu kosu i bradu.
Punk glazba nastala je 1975. godine u New Yorku gdje su se glazbenici poput The Ramones, Television, MC5 i ostali, koristili zvukom hard-roka kako bi izrazili mladenački bunt i tjeskobu. Ubrzo je urbanističko-anarhistički duh punka našao svoj put i do Londona gdje su Sex Pistolci javnost šokirali svojom slavnom pjesmom „Anarchy in the U.K.“. No, disko je također zasjenio punk glazbu, koja se provlačila kao hardcore tijekom 1980-ih, nebili se 1991. vratio u obliku grunge-roka Nirvane. Danas i dalje ima dobrih punk bendova, poput Guerilla Toss, Sheer Mag, La Dispute, Tacocat i tako dalje.
Duh punka jest u poduzimanju konkretnih akcija u korist dobrobiti i ljudi i životinja (dobar dio punkera jesu vegetarijanci ili vegani), a odbacuju sve što ima veze s religijom i desnicom.
Modnih pravaca kod punka je jako mnogo – ima svega od keltskog (kiltovi, nogometna roba), „mračnokabaretskog“ (romske suknje i nakit, mrežaste čarape, jakne od tvida, polucilindri) pa do klasičnog (irokeze, DIY odjeća, martensice, piercing). Vivienne Westwood, poznatu modnu dizajnericu, punkeri smatraju „majkom stila“.
Početkom 1980-ih iz punk glazbe izdvojio se postpunk žanr, koji je bio poznat po sanjivim zvukovima sintisajzera i melankoličnim, liričnim tekstovima. To je bilo rođenje gotičarske/darkerske glazbe koja je poznata po romantičarnosti i sklonosti k misticizmu i crnoj magiji. Ocem takve glazbe smatra se Ian Curtis, vođa benda Joy Division, a vrlo važan bio je i goth-rok bend Bauhaus. Naravno, kao i kod heavy-metala i tu je došlo do podjele – postojao je onaj više „mainstream“ elektronski stil The Curea i Siouxsie and the Banshees, a bendovi poput Sisters of Mercy i Christian Death njegovali su mračniji rok zvuk. U 1990-ima imidž goth glazbenika utjecao je na black-metalce (Hindvin, Immortal, Gorgoroth) i na shock i industrial rok (Marilyn Manson, Rob Zombie, Alice Cooper).
Kao i metalheadse, i gotičare se znalo optuživati za promidžbu sotonizma i okultizma (primjerice, u Jugoslaviji je postojao zagrebački kult imenom „Crna Ruža“ čiji su članovi, navodno, nakon seansa počinili kolektivno samoubojstvo). No, veliki dio gotičara zapravo vjeruje u poganska božanstva, kao i metalheadsi i punkeri. Uživaju u gotskim i horor romanima (Frankenstein, Dracula, Zov Chtuluja) i u takvim filmovima (smatra se da je The Hunger najjgotskiji film svih vremena zbog svoje estetike i soundtrack-a).
Gotičarska odjeća kombinacija je punka, ali i modnih stilova viktorijanskog i edvardijanskog doba, a najvažnije je da sve bude crno ili barem u tamnim nijansama. Popularan je i srebrni nakit te korištenje religijskih i horor motiva na odjeći. Obavezna je tamna šminka za oba spola (gotičari navode Thedu Baru, glumicu 1910-ih, kao osnivačicu takvog stila), a neki si farbaju kosu u crno ili u druge boje.
Emo glazba također je nastala kao protuteža agresivnom punku, a njezinim izumiteljem smatra se Guy Picciotto, vođa benda iz Washington D.C.-ja Rites of Spring. Česta tema pjesama tog žanra bila je izgubljena ljubav prožeta samosažaljenjem, pa je zbog toga bio posebice popularan kod tinejdžera tog doba. U 2000-ima taj stil evoluirao je u mladenačku pop-punk glazbu koja više nije ni imala veze s izvornim emocoreom. Bendovi poput Weezer, Fall Out Boy i My Chemical Romance postali su popularni. Međutim, postoje i podžanrovi kao što su screamo (poznat po „vrištanju“) i emo rap (Lil Peep i XXXTentacion), a i alternativni bendovi zvuka originalnog emoja postaju popularniji. Kao i s punkom, emo se i dandanas više povezuje s modom i s životnim stavovima, nego li s glazbom samom.
Najveći problem emo subkulture je taj što ju obično čine senzibilni tinejdžeri skloni samoozljeđivanju, pa su se i protiv te fanbaze roditelji i profesori širom svijeta bunili.
Pripadnici emo subkulture obično nose uske bend-majice i traperice, conversice, vansice, frizure s dugim šiškama i crnu šminku. Često su ih zbog izgleda ljudi brkali sa scene klincima (fanovi pop-punka, elektronske i crunkcore glazbe) koji su nosili šarenu odjeću i masivne frizure s ombrama.
Piše: Petra Jakopiček, 4.g