IGRAČKA
Daješ mi u ruke igračku.
Osjećam da je dragocjena. Čujem kako ritmički svjetluca i raduje me. Tvoj otisak prsta mogu osjetiti na njenoj površini.
Osjećam da je dragocjena. Prevrćem je među prstima. Bacam je u zrak. Letim zrakom poput nje.
Osjećam da je dragocjena. Ali dolazi Stranac. Nepozvan. Nenadano. Grubo mi uzima igračku. Baca ju. Čujem njen udarac o tlo, ali ne vidim je više. Stranac me uzima za ruku.
Znam da je dragocjena. Nedostaje mi. Toplinu koja izvire iz igračke sada je zamijenio težak i hladan dodir Stranca. Plešemo. On me uči nekoj novoj igri. Zabavlja me. Ali nekako sam tužna. Na neki čudan način, zavoljela sam ga. Stranac mi više i nije toliko stran, no odjednom me baca. Ruga mi se i napušta me. Ja ostajem sama. Kako sam ostala sama? Uz koga sam to bila? Tko je bio moja blizina? Ostala sam izgubljena. Rastresena. Umorna. No sjećam je se. Blijedo mi dolazi sjećanje neke jednostavne, igračke.
Sjećam se da je bila dragocjena. Počinjem je tražiti. Promatram prostoriju koje postajem svjesna. Odjednom osjećam zagrljaj sleđa. Sjećanje na Prijatelja me zapljuskuje i postajem svjesna Živosti. Ti si našao mene. Okrećem se i vidim je. Vidim svoju slobodu koju sam nekoć prevrtala u rukama. Vidim slobodu koja me ponovo obasjava toplinom. Shvaćam da je dragocjena. Znam da si je platio Životom.
Marta Kunić, 4. c
LET
Skupljeni, stisnuti oko svjetlosti. Kaos. Košmar. Komešanje.
U meni se stvara neki nemir bezličja. Sjena nečega. Nekoga. Poput utvare prikrada se i skriva me od mene. Ne dopušta mi da se vidim. Ne dopušta mi da odlučim. Vuče me k svjetlu. Zalijećem se. Lutam. Sudaram se s bezbroj drugih. Posrćem, teturam, ali ponovo bezglavo letim u svjetlo. Letim opijeno, nesvjesno.
Djeluje umirujuće. Djeluje stvarno. Ipak, vidim bezdan, osjećam ga. Čak mislim da on postaje dio mene. Da postaje ja.
Svjetlo kao da se pojačava, sve ostalo kao da nestaje. Oko mene nebrojeni. Možda tisuće. A nitko nikog ne vidi. Ne zapravo.
Guranje i strah. Strah od neosvijetljenosti, od tame u mraku. Opravdan?
Svjetlost postaje daleka, strah bliži.
Opijenost nestaje, nastaje smisao.
Udaljavaju se od mene koji misle da pobjeđuju. Ostavljaju me sa strane. Daleko. U tami. Tako barem misle.
Tko će tim mušicama reći da se bore za svjetlost ulične lampe?
Marta Kunić, 4. c