Putopis o Erusmus putovanju u Metz

Piše: Viktorija Vuković

PRVI DAN
Erasmus mobilnost u Francusku, preciznije u Metz, započeli smo u jutarnjim satima kada je zimsko zubato sunce provirilo nad našom gimnazijom. Odmah da napomenem, ovo je bio dan u kojemu sam promijenila najviše prijevoznih sredstava unutar 24 sata. Prvo, za put do zagrebačke zračne luke nekolicina nas raspodijelila se u školski kombi, a ostali u automobile.

U zračnoj luci čekali smo pristojnih tri sata prije leta. Za vrijeme čekanja popila sam kavu uz slogan „ima se, može se” jer cijenjeni artikl iced latte došao je ni manje ni više nego 5.40 eura, uključujući lijepi porezić od 1.08. U Lijepoj Našoj pokrenuta je ipak utješna inicijativa bojkota, stoga sam popila kavu uz donekle učinkovito uklanjanje misli od inflacije, preračunavanja valuta i  svrhovitosti poreza. Nadalje, ukrcali smo se na avion Lauda unatoč kupljenim kartama za Ryanair. Tada sam saznala da aviokompanije znaju međusobno džorati avione. Ugodan let, uz predivan pogled na desno avionsko krilo jer sam kao jackpot dobila mjesto pored prozora, trajao je ugodnih sat vremena. Sletjeli smo u Bruxelles gdje nas je zahvatila lagana kišica uz svježi povjetarac. Naizgled je bila prostrana, međutim kad smo ušli unutra, briselska zračna luka nije nas se dojmila svojom veličinom. Čekali smo na terminalu T1. Ondje su neki odlučili napuniti gorivo, ali izbor je bio prilično mršav. Na terminalu su bila svega dva kafića, dva gastroobjekta i jedan market. Naravno, dovoljno za neizbirljive. Nakon podužega čekanja Flibcoja, francuskog shuttle busa, zaputili smo se do Luxemburga. Ondje smo brzinom munje presjeli na gradski luksemburški bus koji nas je odvezao do luksemburške stanice za vlak. Iznenađeni predivnom freskom unutarnjeg krova stanice, proveli smo još sat vremena čekajući polazak vlaka. Znam da se puno ljudi žali za HŽ prijevoz, no kada uđete u luksemburški vlak, shvatite da su vlakovi HŽ-a uredniji, prostraniji i moderniji. Naravno, kada bih zanemarila činjenicu njihovog svakodnevnog kašnjenja, bez ikakvih nedoumica zaključila bih da je HŽ odličan prijevoz.
Nakon pet stanica stigli smo u Metz gdje su me moja domaćica Ines i njezin otac Vincent ljubazno poveli sa sobom i ugostili u svojem domu. Njihova kuća smještena je u selu Lassy nedaleko od Metza.

DRUGI DAN
Drugi dan bio je namijenjen za bolje upoznavanje domaćina. Svako od učenika sa svojim je domaćinom sudjelovao u različitim aktivnostima. Jedni su se izveli na sajam automobila, drugi na karneval, a neki su ostali u kućama i vrijeme proveli gledajući serije/filmove ili pak igrajući društvene igre.

Ines i ja, u pratnji njezinog psa, provele smo vrijeme šetajući po lesijevskim proplancima s kojih se vidi spektakularan pogled na Metz. Naime, u selu je puno obradivih površina i vinograda te puno ljudi od toga ostvaruje mala poduzeća, a stanovnici uistinu cijene lokalne i organske proizvode, npr. domaće voće, povrće, vino, piva. U predvečer izvele smo se u centar Metza gdje nas je Inesin tata odveo u lokal, njemu poznat još od studentskih dana. U lokalu se poslužuje domaće craft pivo, svježi sokovi, ali i sitni, posebni zalogajčići poput kavijara od patlidžana, empanada i domaćih francuskih sireva različitih okusa. Mi smo naručili svježi kozji sir s medom. Okus svježeg sira isprepleten daškom arome meda stvarali su savršen spoj pa me takva kombinacija potpuno oduševila.
Kad smo već kod hrane, mirisi fast foodova, prženih krumpirića, kebaba, a posebice hamburgera haraju gradskim uličicama. Fast foodovi ljudima ovdje, isto kao i u Lijepoj Našoj, predstavljaju brzi i lakši način prehrane. Naravno, neki bi rekli, to je za one koji ne prate one stražnje naljepnice na proizvodima, a pritom mislim na nutritivnu tablicu vrijednosti koja je u vrijeme suvremene apsurdne fitnes industrije za neke bog i batina, a za druge i dalje samo obična naljepnica na ambalaži.

TREĆI DAN
Treći dan svaki je učenik sa svojim domaćinom bio obvezan doći u školu kako bi pobliže upoznao francuski sustav školstva, školski kurikul i načine predavanja te kako bi se uključio u aktivnosti  u različitim područjima, ovisno o tome za koje se opredijelio. Dakle, svaki učenik prisustvovao je regularnim školskim satima uz svojega domaćina. Nadalje, svaki hrvatski učenik dobio je pristupnicu školskoj kantini koja pruža raznoliku ponudu hrane, od glavnoga jela do deserta, za svakoga ponešto ovisno o gurmanskim afinitetima. Nakon  okrepe u kantini uslijedio je put prema muzeju Cour d’Or (Zlatni dvor). Arheološke zbirke, srednjovjekovna, barokna i renesansna umjetnost, bogata kolekcija artefakata iz rimske i srednjovjekovne povijesti čine ovaj muzej savršenim mjestom za istraživanje bogate kulturne baštine Metza i regije Lorraine.

Također, posjet Centre Pompidou, odnosno muzeju moderne umjetnosti, bila je neizostavna točka našeg rasporeda.  Zavlačeći se ispod šareno obojanih plahta, prolazeći pored postavljenih instalacija razbijenih automobilskih stakala i ostalih čudesnih nesvakidašnjih armatura, naravno uz nekoliko grupnih fotki, posjet ovome muzeju ostat će nam u osobito lijepom sjećanju.
Nakon muzeja predviđen je polazak kućama. Učenici su se našli sa svojim domaćinima i zajedno krenuli prema svojim domovima. Svi osim mene. Zašto? Ines trenira judo i svaki dan ima treninge. Štoviše, u školi polazi nekakav sportski program koji omogućuje sportašima kraće školske sate i lakše organiziranje odnosa škole i sporta. Bitno je za naglasiti kako nastava u njihovoj školi traje od 8 do 18. Pauze između školskih sati, koji traju točno 60 minuta, iznose 10 min, a pauza za ručak nekima traje i 2 sata. Nego, Ines, zbog njezina sportskog programa, nastava završava u 15 sati pa nismo bile u mogućnosti zajedno vraćati se kući. Stoga sam se ja, za razliku od ostalih koji su putovali sa svojim domaćinima, morala pobliže upoznati s voznim redom gradskih buseva i samostalno se kretati.
U moru rozih, zelenih i onih običnih bijelih gradskih autobusa u Metzu nije bilo kamena spoticanja u svladavanju voznoga reda. Ako ste se ikada kretali zagrebačkim gradskim autobusom, mogu potvrditi da se, za razliku od HŽ prijevoza, autobusi ovih dvaju gradova ne razlikuju ni u čemu. Zapravo, jedina razlika, koja dakako nije nezamjetna, jest plaćanje voznih karata. U Metzu ne dolazi u obzir neplaćanje vozne karte. Ljudi uljudno, korektno i redovno kupuju karte koje potom, nakon ulaska u bus, skeniraju na malom ekranu koji vozaču pokazuje legalnost vožnje. Dakle, dragi Hrvati, nema uobičajena i konvencionalnog „švercanja”, da ne kažem blefiranja nakon što te kontrolor nađe bez karte jer u Metzu je nemoguće šmugnuti bez plaćene karte – za taj zločin kazna je neizbježna, a posljedice su skupe i neisplative. Inesini roditelji ustupili su mi karticu od 10 ostvarivih vožnji koju sam onda, po navedenoj proceduri, uredno koristila. Osim busom, u rjeđim slučajevima kući sam putovala s gospodinom Vincentom. Tako me ovaj put Vincent pokupio i na putu do kuće zaustavili smo se u centru Lessyja gdje mi je htio pokazati predivan pogled na Metz. Uz dahozastajući pogled na grad na ovome mjestu nalazila se stara crkvica. Neposredno nakon što sam je ugledala upitala sam Vincenta kakav je stav ljudi o religiji u Metzu. Crkvu u selu posjećuju, kako Vincent kaže, samo stari ljudi koji su „imperativno zatupljeni u koncept crkve i religije“. Međutim, religija općenito u Metzu nije toliko zastupljena. Mladi ljudi sve se više otuđuju od nje. Usto, ne preferira se iskazivanje vjere. Na primjer, rijetko ćete naći osobu koju na sebi nosi lančić s privjeskom Isusa razapeta na križu, krunicom ili bilo kakvim simbolom osobne vjere. Zanimljivo je i to što u školi program religije nije prisutan, a znamo da je u Hrvatskoj vjeronauk jedan od neizostavnih školskih predmeta. Možemo zaključiti kako je Francuska tolerantnija u pitanju vjere i religije za razliku od nas gdje su ljudi i dalje, rekla bih, isforsirani i odmalena podučavani kako trebaju imati sve crkvene sakramente jer, dakako, za stupanje u brak, ako se odlučuješ na klasičnu ženidbu u crkvi, nužno je posjedovati sve sakramente. Doduše i to se lako može srediti sa strane uz malo pocket moneya, ako znate na što ciljam. Naravski, naši svećenici ionako su na besprijekornom i poniznom glasu nakon pojedinačnih nepresuđenih zatvorskih kazni nekima od njih. Ali dapače, ako te tvoja susjeda ne vidi na nedjeljnoj misi, onda nisi čestit i ne živiš bezgrješno, za razliku od nje.

ČETVRTI DAN
Idući dan dočekalo nas je putovanje u Nancy. Nebo razliveno oblacima počastilo nas je kišnim kapima pa smo se naoružali kišobranima zaputili na željezničku postaju gdje smo sjeli u vlak. Razgled zlatnog Nancyja morali smo svesti na minimum jer smo se ipak predali pred kišnim nimbostratusima. Ipak, uspjeli smo vidjeti jedan od navodno najljepših trgova u Europi, Stanislavov trg. Trg je dobio ime po  bivšem kralju Poljske Stanislavu Leščinskom koji je postao vojvoda pokrajine Lorraine 1737. godine. Vijećnica, kazalište, Umjetnički muzej i ostale građevine koje se nalaze na trgu bogato su ukrašene profinjenim ornamentima i zlatnim detaljima, a time reflektiraju duh prošlih vremena te opravdavaju naziv Nancyja kao „zlatnog” grada.

Na trgu, također, nalaze se kafići, kako obični tako i oni koji svojim eksterijerom i interijerom prate zlatnu raskoš grada. Prijateljice i ja odlučile smo sjesti u jedan takav. Ušavši u kafić, dočekao nas je strop ukrašen ružama u svim nijansama ružičaste boje raspoređenih oko elegantnih bijelih okruglih štukatura, a u sredini ove konstrukcije nalazio se luster u baroknom stilu s deset svijeća. Dojam cijelog interijera teško je opisati riječima, a mogu reći i da cijene dostojno podupiru ovakav luksuzni prostor. Jedan cappuccino, odnosno kod nas bi to bila kava s mlijekom, košta 5€. No nakon iskušanog iced lattea na zagrebačkom aerodromu ovaj put popila sam kavu bez ijedne pomisli na uzaludno bacanje novaca jer bi u ovakvom luksuzu u Hrvatskoj kavu platila vjerojatno bezobrazno visokom cijenom.
Ispivši naša luksuzno jeftina cappuccina, malo smo vremena provele u suvenirnici, gdje su cijene također prihvatljive uspoređujući ih s našim popularnim jadranskim suvenirima čija cijena, nakon ovih već spomenutih, nije vrijedna pisanja. Kasnije smo prošetale malim dijelom glavnog parka Nancyja. Zanimljivo je to, a i lako upada u oko, što se moglo primijetiti da ljudi u velikom broju aktivno trče i to još po kiši. Nadahnuta njima i ja sam potrčala, ali samo kako bih osjetila takvo iskustvo. Dojmovi? Ponovila bih, bez sumnje. Tu večer, nakon povratka iz zlatnog grada, Delphine, Inesina majka, informirala me kako njezina prijateljica Katherine u svojem stanu održava druženje za bliski krug prijatelja. Naime, spomenula je kako je ta prijateljica glazbenica te da će vjerojatno odsvirati nešto za nas. Stigavši u njezin stan obasjao me ugođaj baroknog concetta s kombinacijom modernog minimalizma. Ukupni interijer udisao je Bachovim, Beethowenovim i Vivaldijevim skladbama. U jednoj od prostorija nalazio se piano, u drugoj violine, u trećoj pantalon iz 18. stoljeća. Iznenađena i ushićena prvim dojmom, zadržavala sam down to earth pogled. Potom, glazbenica nas je posjela u sobu u kojoj su se nalazila dva kontrabasa. Nedugo zatim, njezina dva sina održavala su predavanje o razlikama u kontrabasima. Pričali su naravno na francuskom, a Delphine je meni sve prevodila na engleski. Pokušavajući popratiti njihove francuske rečenice, mimike i geste i Delphinino prevođenje, tu noć naučila sam razliku između baroknog i modernog kontrabasa, razliku između gudala izrađenih od određene vrste kosti i posebne vrste drveta. Štoviše, Katherine nas je počastila i sa svirkom na njezinom custom made pantalonu u pratnji kontrabasa koji je svirao njezin sin, a mogu reći da je bilo stvarno posebno i magično. Kasnije mi je Delphine kazala kako je Katherine cijenjena glazbenica u Metzu te da održava brojne koncerte u gradu, ali i po cijeloj Francuskoj. Vozeći se u autu prema kući, osjećala sam se počašćeno što sam imala priliku prisustvovati ovakvom druženju.

PETI DAN
Peti je dan, barem meni, bio pomalo dosadnjikav. Cijelo jutro, kao i treći dan, morali smo zajedno s domaćinima provesti u školi. To je značilo od 8 ujutro do otprilike 17 navečer visjeti s domaćinom na njegovim satima i pratiti nastavu na jeziku koji ni malčice ne razumiješ. No, dobra stvar je bila to što smo navečer imali rezervirana mjesta za rukometnu utakmicu koja se odigravala između ženskog rukometnog tima Metza i ekipe Chambraya. Naime, ravnatelj njihove škole srdačno je odlučio nama, ali i našim domaćinima, osigurati karte za navedenu tekmu. Započinjala je u 20 sati tako da smo do tada imali slobodnog vremena koje su neki iskoristili za šetnju gradom, neki za druženje s domaćinom, a neki za nešto za prizalogajiti. U 20 sati grupno smo se okupili ispred Les Arenes de Metz u kojoj se održavala tekma, okinuli smo par grupnih fotki kako bismo ovjekovječili trenutak te se nakon toga zaputili na tribine. U srcu dvorane svjetla se smanjuju, a uzbuđenje raste poput valova u moru. Rukometna utakmica počinje, a zrak je ispunjen energijom koja se može osjetiti u svakom kutu tribina. Domaći tim Metz, obavijen u svoje plave boje, djelovao je poput vojske spremne za bitku te su zračili vibracijom “veni, vidi, vici”.

Navijači su skandirali riječi na francuskom koje baš i nisam razumjela, ali njihova strast i predanost utakmici potaknula je i mene, koja nisam osobiti rukometni fan, na navijanje i bodrenje ekipe Metza. Na kraju, uz uzvike oduševljenja, pobijedio je Metz. Dvoranom je odjekivala radost, a igračice su se zagrlile slaveći zasluženu pobjedu. Nakon iscrpljujućeg navijanja i napetosti vatrene igre uslijedio je povratak kućama i time je ujedno i završio početno dosadni, ali na kraju fantastični peti dan u Metzu.

ŠESTI DAN
Dan šesti, rani jutarnji sati, sjedamo na vlak i upućujemo se za Luxembourg. Vrijeme je bilo zadovoljavajuće. Oblačno s povremenim laganim pljuskovima, međutim kasnije se razvedrilo te je naš obilazak grada protekao savršeno. Luxembourg je kneževina koja se može proći od jednog do drugog kraja u samo nekoliko sati, ali nudi bogatstvo povijesti, kulture i prirodnih ljepota koje očaravaju.

Rekla bih, Luxembourg je grad koji priča priče. Njegove uske, kamenite ulice vode vas kroz vrijeme, od srednjovjekovnih tvrđava do modernih zgrada koje plešu s poviješću. U središtu grada nalazi se veličanstvena tvrđava koja sa svojim moćnim zidinama pruža pogled na rijeku Alzette, koja se vijuga poput srebrne vrpce. Najviše me se dojmio taj bajkoviti pogled, ali i priroda koja je poput slikovnice. Kultura Luksemburga kolaž je različitih utjecaja. Francuski, njemački i luksemburški jezik plešu zajedno. Tako, kada biste sjeli u gradski bus ili tramvaj, koji su besplatni za sve građane, čuli biste jednu takvu jezičnu harmoniju u komunikaciji luksemburških putnika. Vrativši se iz bajkovitog Luksemburga, svako od učenika uputio se kućama domaćina. Svako od nas trebao se odmoriti za sutrašnji posljednji dan.

SEDMI DAN
Posljednji dan na našem Erasmus putovanju odražavao je u zraku osjećaje melankolije pomiješane s radošću dok smo se pripremali za dan pun zajedništva. Na početku dana okupili smo se s domaćinima ispred škole. Proveli smo nekoliko sati s njima u razredu, uronjeni u atmosferu njihova francuskog obrazovanja i pokušavali razmijeniti još malo znanja.

Nakon nastave zajednički smo se okupili u jednoj od učionica kako bismo se podijelili u grupe i zajedno razgovarali o temi umjetne inteligencije. Diskusije su bile ispunjene idejama. Svi smo sudjelovali dijeleći svoja razmišljanja i iskustva. Nadalje, svaka grupa je izložila svoj rad, a izlaganja su bila inspirativna te je svaka prezentacija otvorila nova pitanja i mogućnosti. Ja sam se u međuvremenu oprostila s Ines jer je ona morala na put u Pariz. Tamo se održavalo državno natjecanje iz juda za koje se spremala od početka godine. Oprostile smo se zagrljajem, osjećajući toplinu naše prijateljske veze koja je nastala tijekom ovih dana. Nadalje, nakon intelektualnog uzbuđenja i umjetne inteligencije, ostatak dana proveli smo družeći se još malo u školi, a nakon toga došao je tren da se oprostimo i od škole te su nas naši domaćini poveli svojim kućama. Naravno, mene Ines nije mogla povesti, već sam po sad već ustaljenoj proceduri sama ušla u bus i zaputila se prema Lassyju. Na busnoj stanici dočekao me Inesin djed. Dogovor je bio da, budući da Ines i njezini roditelji putuju u Pariz, djed i baka dođu u Lassy i meni omoguće prigodan završetak mobilnosti. Tako je i bilo i stoga me Inesin djed s njegovim srebrnim osmijehom dočekao na stanici i doveo do kuće. Topli osmijesi bake na ulaznim vratima pružili su mi osjećaj dobrodošlice. Iako nisu govorili engleski, znali su njemački, što mi je omogućilo da se povežem s njima na drugačiji način, a da usput provjerim i osvježim svoje jezično znanje njemačkoga jezika. Naši razgovori bili su puni smijeha i malih nesporazuma. Pričali smo o politici, povijesti, stanju u Hrvatskoj i Francuskoj, uspoređivali smo životne standarde u našim državama, ali bilo je i laganijih tema te je svaki trenutak bio dragocjen. Nakon razgovora djed je zaspao ispred televizora na kojem su se emitirale vijesti o novonastaloj situaciji između Ukrajine i Rusije, baka je zaspala s knjigom u rukama, a ja s mislima na sutrašnji povratak kući.

OSMI DAN
Mrkli mrak obasjao je cestu kojom me vozio Inesin djed na putu prema Metzovoj željeznici gdje smo se svi trebali sastati u ranu zoru. Tamo su se svi pozdravili s domaćinima, a ja naravno s djedom. Svi smo znali da slijedi turbulentan dan. Vozna sredstva izmjenjivat će se kao i prvoga, a energije ne smije manjkati. Pa smo tako krenuli vlakom do bajkovitog Luksemburga. Tamo smo sjeli u bus koji nas je odveo do druge autobusne stanice. I onda su opet nastupili trenuci dugotrajnog čekanja. Sijalo je zubato sunce, temperatura jedva pet stupnjeva, smijali smo se, razgovarali, pokušavajući skratiti vrijeme iako je naše odvažno čekanje trajalo gotovo dva sata. Grijala sam se uz svoju toplu termosicu u kojoj je bio Podravkin čaj koji sam poklonila Delphine sve do trenutka dolaska autobusa u kojem smo svi ugledali spas. On nas je odveo do zračne luke u Bruxellesu, gdje smo već uhodani ušli, napravili check in, najeli se, pokupovali nekoliko suvenirčića i kao munja stigao je trenutak boardinga. Lauda avion i mjesto pored prozora ponovno me dočekalo skupa s lijepim pogledom. Motor je zagrmio i kotači se odvojili od tla. Svijet je ispod nas postajao more oblaka, a svaki od njih izgledao je poput pahuljastog jastučića. Gledajući kroz prozor, vrtjela sam film u glavi vraćajući se u svaki od provedenih dana u Francuskoj. Bilo je neponovljivo. Živjeti s nekom obitelji koju upoznaješ prvi put nekima zvuči suludo, ali zapravo to može biti jedno vrlo zanimljivo i obogaćujuće iskustvo. Kao osoba moraš biti prilagodljiva, otvorena i spremna na kompromise jer ni obitelj, a ni ti ne znate kako će vaš odnos funkcionirati. Međutim, trebate biti svjesni toga da je najbitnija zajednička komunikacija.  Ona igra ključnu ulogu u stvaranju zajedničkog dogovora i ugodne atmosfere u domu. Boravak u jednoj takvoj obitelji ostavio me punom pozitivnih dojmova, a takvo iskustvo preporučila bih i drugima. Kulturna razmjena, probijanje jezičnih barijera, prilagodba obiteljskoj dinamici s kojom slijede i neki izazovi, ali i osobni razvoj samo su neki od razloga takve preporuke. Pa tako, življenje s lokalnom obitelji omogućuje ti da iz prve ruke doživiš kulturu zemlje u kojoj boraviš. Svakodnevna komunikacija može isto tako obogatiti tvoj jezični vokabular stranoga jezika. Nadalje, osim jezičnih barijera, razvija se i samostalnost te otvorenost prema novim iskustvima. Ines je svaki dan imala treninge, što ju je sprečavalo da zajedno putujemo iz škole do kuće. Stoga, ja sam se, za razliku od ostalih koji su putovali sa svojim domaćinima, morala snaći i samostalno se kretati. Upravo takvi trenutci ključni su za razvijanje odgovornosti i oni su to što Erasmus čini Erasmusom. Nekima zvuči izazovno, nekima neizvedivo, a nekima kao savršena prilika za ostvarivanje novih kontakata, uspomena, ali i novih znanja i spoznaja. Na kraju, ovo iskustvo oblikuje ne samo tvoju perspektivu prema drugim kulturama, već i prema vlastitom identitetu, čineći te otvorenijom i tolerantnijom osobom, a Erasmus program, uz život s domaćom obitelji, postaje putovanje koje ostavlja trajne uspomene, iskustva i znanja.

I tako, došao je kraj i ovoj mobilnosti. Sletjeli smo u Zračnu luku Franjo Tuđman, pokupili kofere i uputili se prema našim, sada pravim, domovima.