Dugo iščekivani novi planinarski pohod napokon se ostvario 15. i 16. veljače 2025. Mladi planinari GFG uz učenike OŠ „Podolice“ krenuli su u dvodnevnu avanturu u 8 sati sa autobusne stanice pred osnovnom školom. Uz pratnju profesora Zorana Pintarića i Miroslava Kaniseka uputili smo se prema Radoboju – naselje u Hrvatskom Zagorju.
Nakon vožnje koja je prošla u sekundi stigli smo do ugaslog vulkana „Gaveznica“ kod Lepoglave gdje je teren bio savršen za sanjkanje. Međutim, učenici su imali mali problem – nisu imali sanjke. No to nije nikakav izazov i krenuli su se spuštati leđno, trbušno, bočno… Kako god možete zamisliti! Jakne i hlače nakon toga bile su pune blata, ali vrijedilo je. Tad je počelo i grudanje, koje nije stalo sve do kraja izleta. Snježne lopte svakakvih veličina letjele su posvuda. U glavu, u nos, u uho…odjeća je bila puna snijega. Poslije kreativnog sanjkanja išli smo se smjestiti u planinarski dom gdje su nas vrlo lijepo i ugodno dočekali. Nismo se dugo zadržavali jer smo morali krenuti na najteži dio puta – planinarenje. Četiri učenice odlučile su na put ponijeti i stil i modu u obliku perika. Samouvjereno su kročile planinama s ružičastim, plavim i ljubičastim ukrasima na glavi i svima označavale put. Ipak su se vidjele na kilometar… Priroda je bila predivna.
Šuma je izgledala kao iz bajke i svi smo uživali u panorami sve dok jedan učenik nije odlučio provocirati katapultirajući grude snijega na sve u svojoj blizini. Na žalost tog učenika, nekolicina planinara odlučila je spotaknuti ga o tlo i zatrpati snijegom. Bilo je zabavno, a može se reći da ni njemu nije smetalo. Osim što je nakon toga pokrenuo treći svjetski rat. Ali ništa zato, radosti je bilo posvuda. Jedini minus bilo je blato. Snijeg se na tlu otopio zbog stalnog prolaska ljudi pa se moralo hodati po gnjecavom svinjcu. Bilo je puno sklizanja i neravnoteže te su učenici jedva čekali doći do doma. Putevi su bili vrlo upitni i osjećali smo se kao preživjeli ljudi u divljini. Nakon otprilike 2 sata stigli smo do planinarskog doma puni sreće. Tamo su učenici sa profesorima pekli jeger koji su učenici nosili po svojim ruksacima (svatko mora nešto!) i imali smo slobodno vrijeme. U strahu da se ne smrači, požurili smo se natrag dolje do doma što je, naravno, bilo puno lakše od penjanja. No i tu je bilo nekoliko padova, oni su ipak neizbježni. Drugi dan započeo je mirnije, ali s jednakim uzbuđenjem. Nakon buđenja i brzog spremanja, svi su se okupili na doručku kako bi prikupili energiju za dan koji je bio pred njima. Planinarski dom polako se budio uz smijeh i razgovor, dok su se kroz prozore nazirali ostaci snježne noći. Vrijeme je brzo prošlo i u podne je došlo vrijeme za polazak. Svi su se spremili, ruksaci su bili malo lakši nego prije, ali su uspomene bile teže nego ikad. Put nas je vodio prema Varaždinskim Toplicama, gdje smo proputovali kroz vrijeme i vratili se malo u prošlost. Rimskim termama odzvanjala su sjećanja starih civilizacija, dok je zrakom letio ljekovit sumporovodik, stari kameni zidovi šaptali su priče stoljeća.
Nakon razgledavanja, koraci su nas odveli na pravo iznenađenje– slastičarnica Nymphe. Slatki raj u kojem su se umorni planinari nagradili najboljim desertima. Čokolada, vanilija, voćni okusi – svatko je pronašao nešto po svom ukusu, a osmijesi na licima govorili su više od riječi. Vrijeme je, kao i uvijek kada je najljepše, proletjelo brže nego što smo željeli. U 13 sati krenuli smo kući, srca punih uspomena, noge umorne i cipele pune blata sve je to bilo samo dokaz još jedne nezaboravne avanture. Dok su se pogledi gubili u prozorima autobusa, svi smo znali jedno – ovo putovanje ostat će zapisano u našim pričama, a nova planinarska pustolovina već je u planu.