Izradila: Ena Šimunović, 1. g
Miranda Tatari Šimunović, dugogodišnja kapetanica Hrvatske rukometne reprezentacije i Rukometnoga kluba Podravka, nakon uspješne karijere posvetila se radu s djecom i mladima. Osvajačica je brojnih medalja i priznanja, nekoliko puta izabrana je za najboljega sportaša našega grada i Koprivničko-križevačke županije, a nedavno je i objavljeno kako je i jedini koprivnički sportaš u povijesti koji je nastupio na Olimpijskim igrama.
Razgovarala sam s njom o njenim rukometnim početcima, najvećim uspjesima, suočavanju s brojnim izazovima te sam ju ujedno zamolila da udijeli pokoji savjet mladim sportašima.
Početci u sportu i motivacija za dalje
Kada ste počeli baviti se rukometom i što Vas je privuklo baš tome sportu?
Mislim da je bio prvi razred osnovne škole kada su nas na satu Tjelesnoga odgoja testirali i pozvali me da dođem na trening u Rukometni klub Podravka. Sjećam se, kad sam došla doma, tati nisam dala mira dok me nije odveo u dvoranu na trening. Kasnije mi je znao spomenuti u nekim razgovorima da je zapravo on bio ključan za moju karijeru, a ja bih mu to osmijehom potvrđivala. Mogu reći da je rukomet za mene zapravo bio, kao što se kaže, ljubav na prvi pogled. Nakon toga prvog treninga nastavila sam redovito pohađati treninge i aktivno se bavila rukometom sve do svoje 31. godine.
Tijekom djetinjstva i odrastanja tko su Vam bili najveći uzori koji su Vas motivirali da nastavite?
Kada je riječ o sportskim uzorima, rukometašica koju sam s posebnom pažnjom promatrala i upijala neke njene pokrete na terenu bila je Snježana Petika, jedna od najboljih hrvatskih rukometašica. Stjecajem okolnosti, kad su me pridružili prvoj ekipi, ona je još bila tamo pa smo imale čak i priliku zajedno zaigrati. Bilo mi je čudno, ali svakako lijepo iskustvo. Što se tiče karakternih uzora, to su svakako bili moji roditelji od kojih sam naučila kako se boriti i izboriti za svoje ciljeve.
Pobjede, izazovi i naučene lekcije iz profesionalne karijere
Koja Vam je pobjeda u rukometu najdraža i zašto?
Utakmica koju sigurno nikada neću zaboraviti plasman je na Olimpijske igre u Londonu 2012. godine protiv reprezentacije Španjolske. Riječ je o zadnjoj kvalifikacijskoj utakmici koja je odlučivala hoće li se Hrvatska rukometna reprezentacija prvi put u povijesti plasirati na Olimpijske igre. Bila je to utakmica s ogromnim ulogom, a upravo moj gol u zadnjoj minuti utakmice potvrdio je našu pobjedu i odlazak u London.
Postoji li neka utakmica ili poraz koji Vam je posebno teško pao?
Ukoliko govorimo o karijeri u Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, to je onda svakako četvrtfinale Olimpijskih igara, utakmica na kojoj sam se ujedno i ozlijedila. S klupskoga aspekta to je utakmica finala Kupa EHF-a 2005. godine kada smo svi vjerovali da ćemo osvojiti još jedan europski kup za RK Podravku, no nažalost, to se nije dogodilo.
Kada ste 2003. godine preuzeli kapetansku traku reprezentacije, kako ste se osjećali i što Vam je ta odgovornost značila?
Malo je reći da sam osjećala velik ponos, no ujedno i veliku odgovornost. Kada ste kapetan neke ekipe, prvi ste među jednakima, ali s najvećom odgovornošću – kako na terenu, tako i izvan njega. Često ta uloga dodatno iscrpljuje igrača, no ukoliko imate dobru i savjesnu ekipu, tada je sve puno lakše.
Poznato je da ste se suočavali s teškim ozljedama tijekom bogate karijere. Možete li reći kako ste se mentalno nosili s izazovima oporavka i povratka na teren.
Ozljede su najveći neprijatelj svih sportaša. Tijekom karijere imala sam nekoliko ozbiljnijih ozljeda koje su tražile operacijske zahvate i poprilično dugačak rehabilitacijski proces i povratak na teren. Sjećam se da me nakon rehabilitacije ramena i povratka na teren nakon punih 8 mjeseci nazvao liječnik koji me operirao i rekao da sam medicinsko čudo jer je njegova procjena bila da više nikada neću zaigrati s obzirom na težinu ozljede. Ovo samo govori da, ukoliko ste mentalno jaki i nešto dovoljno jako želite te se posvetite tome 100 %, velika je vjerojatnost da ćete i uspjeti u tome.
Jedini olimpijac u povijesti našega grada
Novinari koji prate sport nedavno su objavili kako ste Vi zapravo jedina sportašica rođena u našem gradu koja je nastupila na Olimpijskim igrama. Kako Vi gledate na taj uspjeh?
Iskreno, nikada nisam razmišljala o tome na taj način pa je i mene iznenadio taj podatak. Koprivnicu gledam kao grad sporta i nekako mi je nevjerojatno da nijedan sportaš ili sportašica koji je rođen/rođena u Koprivnici, nije nastupio na Olimpijskim igrama do te 2012. godine. Nadam se da neće proći puno vremena do nekoga novog nastupa jer Koprivnica ima određen broj mladih sportaša koji već danas ostvaruju ozbiljne rezultate na europskim i svjetskim natjecanjima.
Kako ste doživjeli taj nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine i postoji li nešto što posebno pamtite?
Nastup na Olimpijskim igrama kruna je karijere svakog sportaša pa tako i moje. Otvaranje Olimpijskih igara poseban je doživljaj i teško ga je zapravo opisati. Dođete tamo na mjesto otvaranja i tek tada zapravo shvatite da ste u društvu najuspješnijih svjetskih sportaša. Primjerice, šećete Olimpijskim selom gdje su svi sportaši smješteni, a pored vas prođe Usain Bolt, tada najbrži čovjek na svijetu. Sjednete u restoran, a stol do vas sjedi najveći tenisač u povijesti, Novak Đoković. Gdje god se okreneš vidiš lica koja si do tada možda vidio samo na televiziji. Generalno gledajući, odigrali smo vrlo kvalitetan turnir i jedan mali korak nedostajao nam je u borbi za medalju.
Život nakon karijere
Profesionalnim sportašima obično je posebno težak period nakon završetka karijere. Kako se Vi nosite prelaskom iz profesionalne karijere u svakodnevni život?
Prijelaz iz profesionalnog sporta u život jedan je od najtežih mentalnih izazova s kojima se sportaši suočavaju. Činjenica je da se mnogi profesionalni sportaši malo pogube završetkom svojih karijera. Naučeni su na jedan poprilično žestok ritam života i gotovo cijeli svoj život posvete određenom sportu te za vrlo malo toga pored sporta imaju vremena, a nakon što završe karijeru uđu u jedno za njih nepoznato područje. Ja sam imala tu sreću da sam se nakon završetka karijere ostvarila kao majka, tako da sam se posvetila majčinstvu i nisam previše razmišljala o rukometnoj karijeri koja je ostala iza mene.
Što Vam najviše nedostaje iz vremena Vašega profesionalnog života?
Da se malo našalim, više je onih stvari koje mi ne nedostaju, ali možda onaj osjećaj kad zabiješ neki važan gol koji digne punu dvoranu na noge ili tako nešto slično.
Čime se danas bavite?
Pokrenula sam vlastiti fitness-program koji je namijenjen upravo djeci i mladima. Djeca se danas sve manje kreću, što dovodi do toga da je razina njihovih motoričkih sposobnosti, danas u vrijeme elektroničkih uređaja, ispod prihvatljivih granica. Namjera mi je fitness-programom uključiti što veći broj djece u redovito vježbanje te dati svoj doprinos u osvješćivanju važnosti promicanja tjelesne aktivnosti kao jednog od ključnih elemenata zdravoga razvoja djece u ranim godinama života.
Savjeti za mlade sportaše
Mnogi mladi sportaši i sportašice maštaju da jednog dana postanu profesionalci. Kako se naučiti nositi s pritiscima i očekivanjima koje donosi profesionalni sport?
Mentalna izdržljivost ključna je za održavanje fokusa sportaša na ostvarenje njihovih ciljeva. Ona im omogućuje da se svakodnevno suočavaju s brojnim izazovima i pritiscima te raznim očekivanjima. Profesionalni sportaši nerijetko koriste mentalne treninge kako bi ojačali svoju psihičku izdržljivost.
Za kraj ovoga vrlo zanimljivog razgovora, što biste savjetovali mladim sportašima i sportašicama koji se tek počinju baviti nekim sportom?
Poručila bih im neka uživaju u sportu i neka ne stvaraju sami sebi pritisak da nešto moraju. Već je velik uspjeh da se bave sportom i da su redoviti na treninzima. Neka slobodno maštaju o olimpijskim krugovima jer, ako će dovoljno jako željeti i davati sve od sebe, možda i oni jednoga dana postanu olimpijci, što im ja od srca želim.