Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje
Iz vidika našeg branitelja s osvrtom na njegov ratni put
Izradila: Amadea Filipović, 1.c
Osobne karakteristike
Primijetila sam da se bavite borilačkim vještinama i streljaštvom već duže vrijeme. Kada ste počeli trenirati i što Vas je privuklo tom načinu života?
Vjerojatno ste primijetili da sam osoba nižega rasta. Davne 1973. godine odlučio sam postati jednakovrijedan onima koji su bili viši od mene pa sam se počeo baviti borilačkim vještinama i streljaštvom. No, prije sedam godina morao sam prestati s vježbanjem borilačkih vještina. Preživio sam moždani udar koji me skoro ubio, pa sam zbog tih okolnosti izgubio ravnotežu. Što se tiče streljaštva, njime se bavim kontinuirano već pedeset jednu godinu. Smatram da mi je jako bitan oblik terapije i pomoći nakon moždanoga udara.
Smatrate li da su discipline borilačkih vještina utjecale na vašu izdržljivost i način razmišljanja tijekom Domovinskoga rata?
Ja sam u to uvjeren. Jedna i druga vještina zahtijevaju maksimalnu samokontrolu i smirenost. To sve ovisi o načinu treniranja. Ja sam sve u životu radio ozbiljno i trudio sam se to napraviti najbolje što mogu. Također, streljaštvo zahtijeva dodatnu usredotočenost, a ona ne treba uvijek biti usmjerena samo na ciljanje, već u bilo što drugo: na primjer, kada nešto želimo postići u životu.
Koliko ste imali godina kada ste se uključili u rat?
Imao sam pune trideset tri godine. Rođen sam 5. studenoga 1958. godine.
Ratni put
Možete li opisati svoje prve dane na terenu?
Pretpostavljam da su približno isti kao i u većine drugih. Na početku rata bio sam pričuvni policajac. Bio sam mobiliziran i na raspolaganju Republici Hrvatskoj od listopada 1990. godine, a 1991., nakon nekoliko masakra koje je neprijatelj počinio našim ljudima na pojedinim dijelovima Hrvatske, odlučio sam otići na bojište. Prvi dojmovi na bojištu bili su šokantni. Shvatio sam da se rat u pravom životu uopće ne može usporediti s ratovima u filmovima. Znao sam da postoje dva rješenja na koji način bih preživio borbene okršaje. Ili ću pobjeći i nikad više sudjelovati u nečem takvom ili ću se pomiriti s tim činjenicama i prihvatiti ih kao nešto normalno. Kod mene je, nasreću, prevladala ova druga varijanta. Nakon prvih šokova nije me uhvatila nikakva panika. Misim da mi je žena rekla kada sam, nakon 10 dana, dobio prvi jednodnevni odmor: ,,Mirek, pa ti si posjedil.‘‘
U kojim ste akcijama sudjelovali?
Kao policajac, sudjelovao sam od početka rujna 1990. god. u jako puno borbenih akcija na području grada Daruvara i šire. Nakon odlaska na taj dio bojišta ubrzo sam postao zapovjednik Antiterorističke policije u Policijskoj postaji Daruvar. Na tom terenu bio sam 30 dana. Meni su bili podređeni svi Koprivničanci. I dalje sam oduševljen njima, njihovim doprinosom i žrtvama. Sudjelovali smo u oslobađanju jedne od prvih vojarni u Dubravi s tolikom količinom borbene tehnike koju nisam mogao ni sanjati. Akcija je bila uspješna bez većih gubitaka. Tada je započelo i moje stvarno sudjelovanje u Domovinskom ratu. Nakon toga formirala se Hrvatska vojska, odnosno Zbor narodne garde. Nismo ju mogli formirati prije jer nismo bili međunarodno priznata država. Molio sam svoje nadležne rukovoditelje u Policijskoj postaji Koprivnica da mi dopuste da iz policije prijeđem u Zbor narodne garde. Kada su mi to omogućili, 3. listopada 1991. prebacio sam se u 117. brigadu.
Možete li opisati jedan Vama značajan događaj koji se zbio u ratu? Zašto Vam je poseban?
Opisat ću jedan događaj oko kojeg se i dalje vode polemike u bivšim vojnim i političkim krugovima. Ima jako puno tužnih i značajnih događaja, ali ja ću iznijeti nešto drugačiji, meni najznačajniji događaj.
Navedeni događaj zbio se neposredno i paralelno prije pada Vukovara. Drugi dio vojne operacije Orkan, odnosno oslobađanje zapadne Slavonije, počeo je 15. prosinca 1991. godine. Naša brigada ponovno vraća naš teritorij koji nam je neprijateljska vojska otela. Nekoliko dana nakon toga počinje zadaća oslobađanja zapadnog slavonskoga Trokuta (područje Motela Trokuta kod Bira, Lovske i Korita). To je bila bitka na dominantnoj točki neprijatelja, na vrhu jednoga brdašca, u kojoj je poginulo otprilike 13 branitelja u dva ili tri neuspješna napada. Konačno pada odluka generala zapovjednika ratišta da se kod Trokuta objesi hrvatska zastava. Na sastanku u zapovjedništvu ratišta nitko se nije odazvao zbog prijašnjih neuspješnih napada, no svi su izjavili da bi pristali ići ako se odazove netko iz 117. brigade. Dragutin Kralj (zapovjednik) pogledao me jer je znao da, ako itko prihvati taj izazov iz naše brigade, to ću biti ja. Ja sam mu odgovorio: ,,Zapovjedniče, ako treba pod svaku cijenu osloboditi Trokut bez obzira na gubitke, spreman sam prihvatiti zadaću, ali isključivo s ostalim priradnicima 117. brigade!’’
Tri različite postojbe nikad se nisu upoznale. Na velikoj daljini ne mogu se prepoznati boje na odori, a kamoli lica ostalih, jedino preko snajperske optike. Znači, tehnički neizvedivo. Znao sam da sve što se mi dogovorimo, ,,druga strana’’ za sat vremena to će saznati. U odnosu na njih nas je bilo znatno manje. Sve je bilo određeno i organizirano. Bio sam zapovjednik naše brigade i svakom pojedincu odredio sam što točno mora napraviti. Smislili smo taktiku koja je očigledno upalila. Napali smo iz dvaju smjerova, no neprijatelj je imao privid da napadamo s jako velikim snagama iz četiriju smjerova. Prema tome, odlučili su jednostavno napustiti bojište. Moja vojska i ja došli smo na područje Trokuta. Ratni reporter ovjekovječio je kako smo doručkovali tople kobasice, vrući čaj i kruh koji su neprijatelji ostavili. Ta snimka i dalje postoji u privatnom muzeju u Novskoj.
Meni je oslobađanje Trokuta jedna od najvažnijih i najdražih pobjeda u Domovinskom ratu jer taj prostor bio je oslobođen bez žrtava i ijednog ispaljenog metka.
Jeste li ikad bili ranjeni?
Jesam. U selu Subotska u izvođenju neuspješnoga napada na selo Donji Čaglić. Zbog granate koja je ekspdirala iza mojih leđa, ranjen sam u lijevu lopaticu. Imao sam lakšu ozljedu kralježnice, no duži dio granate ostao je zaglavljen između mojih rebara pa nije došao do srca.
Smisao Domovinskoga rata
Hrvatski branitelji ispisali su hrvatsku povijest! Smatra te li da se o njima, kao i o samom Domovinskom ratu, dovoljno piše i uči?
Hrvatski branitelji sami dosta su podijeljenji u vezi s tim. Priznajem i prihvaćam želje skupine pojedinaca iz kategorije hrvatkih branitelja koji žele da se više govori i spominje njihov doprinos i značaj. Ali, smatram da trebamo i zahvaliti ljudima koji su teško radili. Zbog njih smo svi mogli ratovati, imali smo što odjenuti i pojesti. To je činjenica koju većina ljudi zaboravi ili zanemari. Mi smo samo bili u većoj životnoj opasnosti od ostalih, ali nije istina da smo samo mi gradili državu. Branitelji su u vrijeme rata imali maksimalnu podršku od naroda. Svatko se borio na svoj način za isti cilj, a žrtve i odricanja običnoga naroda bile su jako velike da bi se taj cilj postigao.
Jeste li osvojili neke nagrade za svoj trud?
Ja sam jedna od onih osoba koja ne traži neke velike hvalospjeve, no nije da nisam svjestan sebe i svojih vrijednosti i sposobnosti. Bio sam imenovan jednim od najuspješnijih časnika 1992. godine kod predsjednika Franje Tuđmana na proslavi Dana državnosti. Iako imam materijalne dokaze za to, ima nekih ljudi koji to ne vjeruju. Bio sam okvalificiran kao jedan od dvanaest najuspješnijih branitelja, i to ne samo u borbenim sposobnostima nego i u smislu vođenja i zapovijedanja. No, nisam ja bio ključni faktor, već cijela ekipa za koju nije postojala nijedna prepreka. Srećom, iz te ekipe nitko nije poginuo. Zapvijedao sam i postrojbi Osa koja je isto tako uvijek bila spremna ići tamo gdje su bile najteže borbe na terenu.
Osobni doživljaji
Imamo veliki raspon hrvatskih domoljubnih pjesama. Biste li možda izdvojili neke koje su Vam najviše ostale u sjećanju?
Ne dirajte mi ravnicu u izvedbi Zlatnih Dukata iako mi se sviđa i pjesma Žute Dunje. Također, Samo nebo je granica. Bez obzira na to što nije direktno domoljubna, imam dojam kao da pjeva domovini.
Gdje i kako čuvate svoju uniformu?
Jedna od mojih najviše rabljenih odora je, srećom, završila u Gradskom muzeju Koprivnica u odjelu posvećenom Domovinskom ratu. Tamo je napravljena lutka po mojoj mjeri koja je odjevena u moju odoru.
Na koji način biste ju opisali te što ona Vama znači?
Bilo kakva, policijska, vojna ili vatrogasna, uniforma uvijek nešto predstavlja i znači. Svi oni koji ju nose – spremni su svoj život dati za druge. Ona mora biti predmet divljenja i poštovanja. Svatko tko odjene odoru, mora ju nositi s ponosom, ali mora je biti i dostojan.
Je li Vam Kina nadimak? Ako jest, možete li reći kako ste dobili taj nadimak i smeta li Vam?
Moj prijatelj, stari kolega, zaključio je da izgledam kao Kinez pa sam tako i dobio nadimak. Prvih nekoliko godina to mi je smetalo, no onda sam to prihvatio kao normalno i danas mi je potpuno svejedno kada mi se netko obraća s Kina ili mojim pravim imenom. Zapravo, ni u jednom vojnom dokumentu nisam se potpisivao vlastitim imenom. Tim sam se imenom koristio u vojsci kao svojim kodnim nazivom. Nisam se koristio kodnim nazivima koje je raspisala brigada jer sam sumnjao da ih ima i ,,druga strana‘‘. Također, zbog mojeg dječjeg rukopisa, nitko ne može imitirati moj potpis Kina za razliku od mojeg potpisa – Miroslav Blažek.
Zaključak
Što biste preporučili novim generacijama, odnosno mojim vršnjacima?
,,Ulovite’’ se knjige jer znanje pokreće svijet. S obzirom na to da su ljudi različiti, nisu ništa manje vrijedni. Oni ljudi koji imaju veće intelektualne sposobnosti, moraju ,,vući’’ svijet u bolju budućnost.