Vjetar mi nije samo lagano mrsio dugu kosu, bojala sam se da će mi oderati kožu s kostiju lica. Sunce mi je žarilo obraze, a srpanjska žega oduzimala dah u onom lošem smislu. Ipak, nisam se povukla u rashlađenu kabinu zaštićenu od bure. Htjela sam udisati svježi, slani zrak i slušati kako pramac broda lomi valove. Vjetar je možda sa sobom odnio sav prkos i ponos koji sam do tada osjećala, ali želja da nastavim promatrati modru površinu mora i brodice koje su na njoj plovile držala me na palubi. Živopisni istarski gradić koji smo ostavili za sobom polako se stapao s okolnim zelenilom dok smo se udaljavali od dobro poznate obale. S druge je strane broda poput smaragda ušivenih u tamnoplavu svilenkastu tkaninu ležala skupina otoka i otočića prekrivena vegetacijom prekrasne tamnozelene boje.
Put od Fažane do Luke Brijuni dug je tek 2 i pol kilometra, no meni se činilo kao da plovimo cijelu vječnost. Kada smo se konačno iskrcali na Velikom Brijunu, najzahvalnija sam bila činjenici da sam se maknula s vjetra, koliko god sam uživala u vožnji. U mnoštvu ljudi koji su se slili s broda nastojala sam imenovati svaki strani jezik koji sam čula. Bilo je Slovenaca, Nijemaca, Mađara, Nizozemaca i mnogih drugih turista iz europskih država, i to sve na ovom malenom otoku u ovoj malenoj zemlji. Mjesta na kojima se u jednom trenutku može naći ovoliko mnogo različitih ljudi dragocjena su i lijepa jednim dijelom upravo i zbog te činjenice. Ubrzo smo pronašli turističku vodičicu koja je vodila razgledavanje otoka na hrvatskom jeziku. Ona nas je nakon upoznavanja s planom obilaska Nacionalnoga parka i pravilima ponašanja povela u laganu šetnju do Muzeja Josipa Broza Tita. Putem sam uživala u divnom mirisu smole borova i hladnoj sjeni koju su stvarale njihove visoke krošnje. Povijesni Muzej koji smo imali priliku razgledati odmah na početku zapravo bio mi je najdraži dio izleta iako sam većinu informacija koje sam tamo imala priliku čuti već otprije znala. Mojoj mlađoj sestri također se jako svidio Muzej, ali nju su od povijesnih činjenica, starih fotografija i novinskih članaka te karata država kojih danas nema puno, više zanimale preparirane životinje. I zaista, kolekcija raznih mrtvih primjeraka rijetkih i ne tako rijetkih divljih stvorova koja se tamo čuva stvarno je zadivljujuća. Od žirafa i geparda iz uzavrele savane i tigra iz azijske prašume pa sve do valabija iz Australije te risa i jelena iz naših šuma, zbirka je uistinu pokrila svaki djelić našega planeta. Životinje su bile tako kvalitetno i vješto preparirane da se ponekad činilo da bi veliki noj u svakom trenutku mogao spustiti glavu koju je tako sebeljubivo visoko držao u zraku kako bi proučio turiste koji su ga došli vidjeti. Jasno, on to nikada nije učinio i njegov je dugi vrat vječno stajao uspravno i stasito, bez ikakve naznake da će ponovno biti ispunjen dahom života. Naravno, i nekoliko rođaka Jonathana Livingstona potpuno mirno stajalo je iza debelog stakla; njihova skamenjena, duga i besprijekorno bijela krila očito nikada više neće lebdjeti nebeskim svodom. Ja ipak više volim žive životinje, one čija srca još uvijek kucaju istim ritmom kao i moje i u čijim očima još uvijek gori žar života – one koje sam na Velikom Brijunu također imala priliku vidjeti.
Sa svojom grupom i vodičicom, ukrcali smo se na vlakić koji nas je odveo do sjevernog dijela otoka. Taj dio Velikog Brijuna najpoznatiji je po svom safari parku i egzotičnim životinjama koje su tamo smještene. Odmah nakon što smo ušli u ograđeni prostor parka, uočili smo biljojede prošarane crno-bijelim prugama. Nema sumnje da je i njima smetala srpanjska vrućina jer su se odlučno držali hladovine svojih nastamba i nekolicine mediteranskih stabala. Sparina, doduše, nije nimalo dekoncentrirala našu vodičicu Svjetlanu koja nam je putem odrješito pričala o zebrama svakakve zanimljivosti. Malo me razočaralo to što u našem obilasku nismo uspjeli izbliza vidjeti zebre, ljame i istarske koze koje žive u parku jer su se gotovo sve životinje sklonile sa sunca. Jedini ondašnji stanovnici koji su se približili ogradi i našem vlakiću bili su veliki nojevi: činilo se kao da umiru od želje da pomno svojim bistrim pogledima ispitaju cijelu moju grupu, ali na njihovu žalost, vlakić je prebrzo prošao pokraj njih.
Nakon kratke vožnje iskrcali smo se u blizini nastambe vjerojatno najpoznatije stanovnice Nacionalnoga parka. Moram priznati da su azijski slonovi zapravo veći nego što sam ih prije tog izleta zamišljala. Lankina timariteljica upoznala nas je s nekim osnovnim informacijama o slonovima i ukratko nam prepričala povijest nježnog diva koji je mirno stajao pored nje dok se mi nismo mogli načuditi količini hrane koju taj divni gorostas treba pojesti u jednom danu.
Na izlasku iz safari parka prošli smo starom šumom makije i, premda ga nismo uočili, nekoliko puta nas je svojim krikom pozdravio neki paun. Turistički vlakić zaustavio se nedaleko od crkve sv. Germana gdje je nakon kraćeg razgovora o povijesti samog otoka i slikama koje su bile u crkvi završilo naše druženje s vodičicom Svjetlanom. Sada smo mogli slobodno lutati otokom i razgledavati što smo željeli do mile volje pa sam odmah nagovorila svoje da odemo do botaničkog vrta. Podrazumijevalo se da ćemo nakon obilaska vrta stati i kod papagaja Kokija i obići čuvenu aleju pinija. Nakon što sam ušla u vrt prepun mediteranskog cvijeća i drveća, nosnice mi je ispunio divan miris lavande i smilja, kao i onaj stari, dobro poznati ton smole bora. Pratila sam stazu prosutu kamenčićima koja je vijugala među visokim, vitkim čempresima i bujnim grmljem koje nisam znala imenovati. Ustvari, nisam mogla prepoznati veliku većinu biljaka, ali svejedno uživala sam u svakom trenu svog vrludanja među njima. Preplavio me osjećaj znatiželje i isprva sam htjela odmah doznati kako se koja od svih tih šarenih biljčica zove, no ta je silna radoznalost ubrzo iščezla. Zamijenio ju je čisti, iskreni osjećaj divljenja dok sam motrila nježne žute cvjetove nekog grma i majušne crvene bobice drveta uz stazu. Više me nije zanimalo odakle potječe niti koje je znanstveno ime cvijeća ispred mene, jednostavno sam isključila mozak na nekoliko minuta i samo uživala u njegovu slatkom mirisu i ljepoti.
Napustili smo idilični vrt i zaputili se prema aleji pinija. Visok 25 metara, ovaj stogodišnji drvored posađen u čast Roberta Kocha nadahnuo je moju mamu da snimi desetke i desetke fotografija, a kako i ne bi. Taj me dio Brijuna možda i najviše dirnuo u dušu zbog silnog strahopoštovanja i čuđenja koje velebne, moćne pinije izazovu u svakome. Malo je stvari na ovom otoku krcatom raznim divotama i čudima mjerljivo s ljepotom aleje.
Za kraj smo obišli kaveze s raznim pticama koje žive u parku. Ja inače obožavam promatrati ptice u okolnim šumama kod kuće u Podravini i ornitologiju kao cjelinu pa je ovo bila prava poslastica za mene! Za razliku od mediteranskog vrta gdje sam bila potpuni stranac u nekoj prekrasnoj, nepoznatoj zemlji, tu sam već bila na svom polju. Bilo je sjajno uživo vidjeti ptice o kojima sam prije mogla samo čitati u knjigama i čuti na internetu, čuti njihov ljupki i ponekad malo manje ljupki pjev te vidjeti fantastične boje njihova perja.
Nisam htjela otploviti s otoka i vratiti se na obalu kopna. Željela sam još ostati na rajskom otočiću punom prelijepih čuda, ali svemu jednom dođe kraj pa tako i našem izletu. Uostalom, i kopno ima svoja bogatstva, jedino što je potrebno znati prepoznati ih i cijeniti.
Karla Vitanović, 1. b