E-rasmus+ projekt Cemlo – mobilnost u Litvu od 3. do 10. travnja 2022.
Nulti dan, 3. 4. 2022.
Na mobilnost u Vilnius, glavni grad Litve, krenuli smo u ranim jutarnjim satima, u 6.30 sa školskim kombijem prema Veneciji. Od jutra je ekipa predvođena profesorima Zoranom Pintarićem i Marinom Tomac-Rojčević bila u odličnom raspoloženju. Kako je putovanje odgođeno za dvije godine zbog pandemije korona virusa, u kombiju su se nalazili sad već maturanti Bruno Dević, 4.g, Lovro Rod, 4.c i Anja Rojčević, 4.f. Iskusni školski vozač Vinko Perošić sigurno nas je nakon šest sati putovanja odvezao na aerodrom Tervisio.
Nakon prijave na aerodromu ukrcali smo se u avion kompanije Ryanair i već nakon dva sata stupili na tlo Litve. Nakon leta odmah smo se ukrcali u taksi i sigurno stigli u hotel Corner u centru Viliniusa. Izmoreni i gladni nakon puta otišli smo u obližnji trgovački centar na azijske delicije i nakon toga odmah na spavanje jer u Litvi je sat kasnije nego u Hrvatskoj pa vrijeme brže leti.
Prvi dan, 4. 4. 2022.
Odmah nakon buđenja i brzog doručka krenuli smo u Eitminiškiu gimnaziju u Ažulake. Nakon pozdravnog govora domaćina i međusobnog upoznavanja svih partnera u mobilnosti krenuli samo s prezentacijama Moja zemlja, moj grad, moja škola. Učenici naše gimnazije predstavili su nas u najboljem mogućem svijetlu. Lovro Rod je na tečnom engleskom jeziku, vrlo elokventno prezentirao zadani zadatak, dok mu je tehničku podršku na računalu davala Anja Rojčević. Bruno Dević je u linku svim sudionicima podijelio svoju izvrsnu videoprezentaciju o hrvatskim šumamama. Upravo su šume glavna tema mobilnosti u Litvi. Nakon njih svoje su prezentacije pokazali učenici iz Slovenije i Litve. Na žalost, Talijani i Turci nisu mogli sudjelovati u mobilnosti zbog trenutne situacije u Ukrajini zbog čega smo svi jako žalosni.
No, mobilnost u Litvi nastavlja se i naš prvi zadatak je svladavanje osnova litavskoga jezika. Domaćini su nas naučili kako pozdraviti i predstaviti se na litavskome jeziku, a nakon toga sudjelovali smo u malome kvizu u kojemu je naša ekipa pobijedila 🙂 Moramo priznati da Litavci u skoro svakoj riječi imaju slova Č, Ž i osobito Š pa su im riječi dosta “šuškave” u izgovoru.
Sljedeći zadatak mobilnosti bila je keramička radionica. Tu su zajedničkim snagama svoje likovno umijeće pokazali učenici i profesori sudionici mobilnosti. Morali smo iscrtati glineni grb Viliniusa koji će nam kasnije ostati kao suvenir u obliku magneta. Cijeli naš tim tu se zaista potrudio i jedva čeka završne rezultate jer grbovi moraju još na termičku obradu.
Nakon kratke okrepe čajem, kavom i kolačima uputili smo se u Europski geografski centar. Od Gimnazije do Geografskog centra putovali smo autobusom i divili se prekrasnim drvenim kućama iz 19. stoljeća koje Litavci zovu “kleti” baš kao i mi i Slovenci. Nakon kraće pješačke rute predivnom prirodom i močvarnim tlom ovog dijela Litve stigli smo na cilj. Tu su na velikome kamenu utisnute koordinate 54°54° 25°19° pa se od 1989. smatra pravim geografskim centrom Europe. Tu je 2004. godine otvoren park u Europi. U parku se nalazi nekoliko skulptura, rad 90 umjetnika iz 27 europskih zemalja. Glavni spomenik u centru je izradio poznati litavski kipar Gediminas Jokubonis. Spomenik je zapravo čisti bijeli stup s krunom od zlatnih zvijezda, a predstavlja litavsku verziju centra staroga svijeta i kao takav je uključen u Ginisovu knjigu rekorda.
Nakon obilaska centra otišli smo na zajednički ručak u restoran “Vovaretaite” gdje nam je servirana tradicionalna litavska hrana na moderan i vrlo ukusan način.
Slobodno popodne iskoristili smo za upoznavanje stare jezgre Viliniusa koja ima zaista bogatu povijest. Uživali smo u njenoj arhitekturi te pogledu iz ptičje perspektive s utvrde Gediminasův hrad. Također smo razgledati i katedralu u Vilniusu koja je nekad bila dio dvorca Gediminas i nastavlja služiti kao podsjetnik na to kako je povijesni kompleks izgledao u vrijeme litavskih knezova i gdje su se njegove obrambene strukture nalazile u Starom gradu Vilniusu.
Zadnja postaja ovoga dana bio nam je Nacionalni muzej Litve koji smo ovaj puta razgledati samo izvana jer mu je radno vrijeme do 18 sati. Ponovno smo, vidno umorni, otišli na večeru i na spavanje, što nije čudno jer uspjeli smo propješačiti 17 599 koraka ili 12.38 km 💪💪.
Treći dan, 5. 4. 2022.
Danas nam je jutro odmah počelo radno uz pahulje snijega .) Nakon brzog doručka uputili smo se na izlet u gradić Anyksčiai. Vožnja autobusom trajala nam je otprilike sat i trideset minuta do zanimljivog autohtonog litavskog gradića i njegove okolice. Odmah smo se uputili u šetnju kroz krošnje “Treetop walking path”. Radi se o šetnici dugačkoj 300 m postavljenoj na visini od 34 m u čiju je konstrukciju uloženo 1500 kvadratnih metara betona i 395 tona metala. Uživali smo u pogledu i putem čitali edukativne table o flori i fauni oko nas. Na kraju smo se popeli na najviši toranj i divili se predivnoj, netaknutoj prirodi uokolo. Samo 10 min dalje odvezli smo se do Vorut Mounda i popeli se uz 101 stepenicu do spomenika poznatog litavskog pisca i pjesnika Jonasa Biliunasa.
Ponovno smo uskočili u autobus i nastavlili svoj put do Muzeja konja. Muzej je smješten u jedno malo mjesto koje se zove Niuronys, a svojim izgledom podsjetilo nas je na naše Hlebine. Mjesto je poznato po tradiciji uzgoja konja za sve prilike (vuču, jahanje, obradu njiva…), po posebnom načinu izrade kruha, kiparstvu i naravno po predivnim drvenim kućama. Baš u jednoj takvoj kući imali smo priliku izraditi svoj kruh na tradicionalan način uz pomoć i navođenje Litvanki u narodnim nošnjama. Prilikom izrade kruha zapjevali smo i svoju tradicionalnu pjesmu “Moja diri dika” da nam kruh bolje uspije. Kruh smo stavili u peć na drva i otišli obići ostatak muzeja. Tu smo imali prilike vidjeti tkalački stan i tkalju koja nam je objasnila kompleksnost cijelog postupka. Moramo reći da je puno teži od vožnje automobila jer zahtijeva vrlo brzu i preciznu koordinaciju ruku, nogu (ima i pedale) i oka. Impresionirani smo otišli razgledati različite dizajne tkanina koje su ove vrijedne tkalje izradile. Razgledali smo i muzej konja te naučili čemu su sve služili i kako se vodila posebna briga o njima. Čudesno nam je izgledala i prava kočija koja je zaista impozantna.
U razgledavanju nam je prošlo punih sat vremena pa je i naš kruh bio gotov. Gazdarice su nam ga omotale i pripremile za povratak u Hrvatsku jer može potrajati i do 14 dana, a da ne izgubi nutritivnu vrijednost. Zahvalili smo se ljubaznim domaćicama i svoj put nastavili prema centru Anykščiai. Putem smo stali u lokalnome restoranu Volere na ručak koji je ponovno bio u tradicionalnom stilu.
Tijekom dana vremenski su se uvjeti mijenjali nekoliko puta, a prevladavali su snijeg, kiša i sunce u totalno nepredviđenom ritmu.
U crkvu sv. Mateja ušli smo okupani suncem, a kada smo se popeli na njen najviši toranj sa zvonikom, dočekala nas je prava snježna mećava.To nas nikako nije spriječilo da napravimo nekoliko dobrih fotografija i odlično se zabavimo. Zatim smo otišli na najveće brdo u samom centru gdje smo obišli kuće još dva poznata litavska pisca. Kuće su naravno drvene 🙂
Pomalo umorni, ali zadovoljni sjeli smo u autobus i vratili se u hotel. Napravili smo ukupno 14 770 koraka ili 10.23 km. Ovaj puta večeramo “s nogu” u hotelskim sobama i spremamo se na počinak jer sutra je novi dan pun raznovrsnih sadržaja.
Četvrti dan, 6. 4. 2022.
Dan nam je ponovno počeo uz snježne pahulje. Odmah poslije doručka čekao nas je autobus pa smo se uputili prema selu Kernave. Ovo maleno selo danas broji tek 138 stanovnika, ali ima bogat povijesni i arheološki značaj za Litvu. Naime, prvi put se spominje 1279. godine kao prijestolnica velikog vojvode Traidenisa koju su opsjedali teutonski vitezovi. Tijekom Litavskoga rata Teutonci su spalili cijeli grad i dvorac u dolini, nakon čega su stanovnici odselili, a grad nije nikada obnovljen. Tijekom vremena prekrio ga je sloj treseta. Upravo je treset sačuvao većinu gradskih ostataka netaknutima, zbog čega arheolozi nazivaju Kerneve “ litavskom Trojom”.
Nas je Kerneve sa svojim brežuljcima i udolinama asocirao na selo hobita iz poznatog djela Gospodari prstenova. Uživali smo penjući se po brežuljcima i silazeći s njih te pritom uživajući u pogledu na rijeku Neris koja se proteže sve do Viliniusa.
Nakon kraće pauze uputili smo se prema dvorcu Trakai. S nestrpljenjem smo gledali kroz prozore autobusa iščekujući prve obrise dvorca. Ostali smo iznenađeni njegovom pravom veličinom. Domaćini su nas ipak malo obuzdali jer nas je prvo čekala radionica u kojoj smo trebali izraditi poznato litavsko jelo “kibine”. Dočekale su na pregače, kape za glavu i sukala pa nam nije preostalo drugo nego da zasučemo rukave. Pronašli smo još jednu zajedničku riječ – “fertun” (pregača) koju koriste naši kajkavci i Litavci. U priči naše domaćice saznali smo da radimo jelo koje se sastoji od tijesta i mesnih okruglica. Tijesto je već bilo pripremljeno pa smo ga trebali samo razvaljati i napuniti mesom. Taj dio nam je bio lagan. No nakon toga je posebnim načinom trebalo zatvoriti tijesto. Tu je bilo svakakvih izvedbi pa samim time i puno smijeha. Na kraju smo svi uspjeli i nakon pečenja zadovoljno pojeli svoj obrok.
Napokon je došao trenutak za posjet dvorcu Trakai kojeg smo svi željno čekali. Nakon nekoliko zajedničkih fotografija, selfija i još puno fotografiranja ušli smo u dvorac koji se nalazi na otoku jezera Trakai. Obišli smo sve otvorene prostorije. Razgledali smo ženski i muški nakit, umjetničke slike, posebno dizajnirane tanjure, čaše, pribor za jelo, opremu za lov, odjeću, oružje, poseban dio gdje se čuvalo blago i sprave za mučenje s kojima smo se usput malo i našalili.
Saznali smo da je gradnja ovog dvorca započela još u 14 stoljeću za vladavine Vitolda Velikog. Dvorac je pretrpio veliku štetu, također zbog napada teutonskih viteza 1377. Gradnja dvorca završena je u 15. stoljeću. Njegova obnova počinje nakon Drugog svjetskog rata pa je od 1961. turistička atrakcija.
Nama se dvorac zaista jako svidio i uživali smo u svakom njegovom dijelu. Na kraju smo kupili nekoliko suvenira, popili kavu s pogledom na dvorac i polako se vratili u Vilinius.
U svakom slučaju, izlet za pamćenje 🙂
Poslijepodne smo proveli u odmoru i individualnim aktivnostima. Dan smo završili večerom u novootvorenom grčkom restoranu. Svakodnevno, osim litavske kuhinje, upoznajemo i one drugih zemalja. Danas smo napravili 14 949 koraka ili 10.43 km. Treba se odmoriti za sutra:)
Peti dan, 7. 4. 2022.
Danas je Svjetski dan zdravlja pa jutro započinjemo zdravim doručkom i krećemo na izlet u Dubingai. Pri dolasku u Dubingai odmah smo svratili u “krčmu“. Ponovno smo pronašli riječ koja na litavskom, slovenskom i hrvatskom ima isto značenje:) Zapravo se radi o drvenoj kući iz 18. stoljeća koja je nekad služila za prihvat ljudi koji su putovali konjima, a danas je informativni centar. Dubingiai je mjesto u okrugu Molėtai u Litvi. Nalazi se u blizini jezera Asveja, najdužeg jezera u državi. Mjesto ima 208 stanovnika. Posjetili smo i ostatke dvorca i crkve iz 15. stoljeća i nakon kratke pješačke rute autobusom nastavili do Dubingai staja s konjima i mini zoološkim vrtom. Moramo reći da je ovaj dio zaista prekrasno uređen i dio je elitnog turizma ovog dijela Litve. Tu dolaze turisti koji se za vrijeme odmora žele baviti konjičkim sportom. Tako smo i mi uživali u ručku istodobno gledajući predivne konje u areni odijeljenoj samo staklom od restorana. Nakon finog ručka obišli smo “mini zoo” i razveselili se svim životinjama. Koze su nas nasmijale svojim glasovima, deve su spremno pozirale s nama, a magarac se pravio važan pred svima. Bilo je tu još i mini ponija, mini kravica i velikih krava, različitih vrsta konja te klokan dok su nam se alpake vješto sakrile. Uglavnom, bilo je puno smijeha, fotografiranja i videa pa Tik tok sigurno gori:) Vratili smo se u hotel i nastavili druženje s našim prijateljima iz Slovenije jer se oni sutra jako rano vraćaju kući zbog leta. Igraju se razne društvene igre, učimo jedni od drugih i tako do ponoći. Slovenci sutra odlaze, a nama preostaje da se oprostimo od Litavaca u njihovoj školi. Ponovno na spavanje jer sutra je novi dan:) Da ne zaboravimo, danas 17 758 koraka ili 12.41 km za Svjetski dan zdravlja💪💪i za naša ❤❤.
Šesti dan, 8. 4. 2022.
Danas je posljednji dan naše mobilnosti u Litvi. Nakon doručka sjedamo u autobus i putujemo u školu domaćina. Tamo su nas dočekale ljubazne profesorice i nekoliko učenika. Za nas su pripremili kratak film o proteklih pet dana. Prisjetili smo se svih zajedničkih trenutaka i mjesta koje smo posjetili. Nakon toga bila je podjela certifikata, a domaćini su nas iznenadili prigodnim poklonima. Napokon smo vidjeli kako izgledaju naši grbovi u finalnom izdanju 🙂 Nakon rješavanja upitnika evaluacije pripremili su nam za iznenađenje izlet u Pavilnys Regional Park. Radi se o malom parku prirode koji vodi kroz šumu i brdo do i uz obalu rijeke Vilnie do naselja Beumontas. Pješačenjem parkom pronašli smo još jednu zajedničku riječ. To je bunker, a vezana je uz Drugi svjetski rat i partizane koji su se skrivali u tom području. Šetnica je zaista lijepo uređena, a dovela nas je do obiteljske kuće predsjednika Latvije Egilsa Levitsa. Nismo povjerovati da predsjednik zaista tu živi sve dok nismo ugledali osiguranje. Nastavili smo pješačiti do Beumontasa koji je također poznat po elitnom turizmu, a svojim izgledom pomalo podsjeća na naše Rastoke. Putem smo prolazili pored dječjeg vrtića na otvorenom. Mališani su za vrijeme cijelog svog boravka, bez obzira na vremenske uvjete, igrali vani. Jedino imaju nadstrešnicu kad spavaju da ih zaštiti od kiše, vjetra i snijega. Glavni objekt vrtića smješten je u staru drvenu kuću. U Beumontasu smo imali i posljednji, zajednički ručak nakon kojeg smo se oprostili od prijatelja iz Litve i službeno završili mobilnost.
Popodne smo iskoristili u nešto ležernijem tonu, u obližnjem trgovačkom centru kodnog imena Akropola;) Uživali smo u nadmetanju u bowlingu, biljaru i stalnom nogometu grickajući nachose. Ludom vožnjom u “party taxiju” skoro smo završili dan, no ipak smo odlučili nešto prigristi u obližnjoj pizzeriji. Nije nam žao jer je tjestenina bila zaista ukusna. Danas smo ukupno prošli 14 944 koraka ili 10.35 km. Let nam je rezerviran tek za nedjelju pa sutra još uvijek istražujemo Vilinius:)
Sedmi dan, 9. 4. 2022.
Jutro sam započeli ludom vožnjom električnim romobilima po Viliniusu. Željeli smo pogledati još toga jer nam je zadnji dan boravka u Litvi pa su romobili bili najbolji, najbrži i najjeftiniji prijevoz. Najbolje možeš upoznati kulturu i običaje neke zemlje ako odeš na tržnicu. Upravo tržnica je bila naše prvo odredište. Krcata ljudima nudila je gotovo sve, od igle do automobilskih dijelova. Puna domaće hrane, ali i uvozne. Ribe, meso, mesne prerađevine, sir i proizvodi od mlijeka. Ulični svirači litavskim su melosom dodali posebnu atmosferu. Njihove kumice spremne za cjenkanje, ali i moderne prodavačice pune botoksa;) Kupili smo posljednje suvenire i krenuli put Muzeja okupacije.
Muzej prikuplja, čuva, istražuje i promovira povijesnu dokumentarnu građu koja odražava genocid nad litavskim stanovništvom koji je izvršio sovjetski okupacijski režim te načine i razmjere otpora sovjetskom okupacijskom režimu. Ima više od 142.400 eksponata. Zbirke se temelje na tematskom principu. Stalni izložbeni prostori: interni zatvor KGB-a ; Streljačka komora ; Nacistička okupacija i holokaust u Litvi; Litva 1940. – 1941 .; Partizanski rat 1944. – 1953. ; Neravnopravna borba (suzbijanje oružanog otpora) ; Litavski stanovnici u gulagu: 1944. –1956 .; Deportacije: 1944. –1953 .; Život ide dalje … ; KGB 1954.-1991 .; Građanski antisovjetski otpor: 1954. -1991 .; Soba za slušanje razgovora. Muzej je osnovan 15.10.1992. u bivšoj zgradi KGB-a. Osnivači su Ministarstvo kulture i obrazovanja Republike Litve, Unija prognanika i političkih zatvorenika.
Najviše nas se dojmio zatvorski dio u kojem su posebne sobe za psihičko i fizičko zlostavljanje te smaknuća zatvorenika. Nadamo se da se tako nešto više nikada neće ponoviti.
Kako bi se malo oraspoložili nakon teških povijesnih činjenica, otišli smo na ručak u tajlandski restoran. Još jedna kuhinja koju upoznajemo. Hrana je bila zaista fina i ubrzo smo bilo ponovno veseli i dobro raspoloženi. Odlučili smo zasladiti dan pa smo svratili u obližnju slastičarnicu isprobati litavske kolače. Uživali smo u ugodnom ambijentu, no došlo je vrijeme da krenemo s pakiranjem. Iako smo vozili romobile, uspjeli smo napraviti 12 101 koraka, što je 8.34 km😀 Još malo večernjeg druženja pa na posljednje noćenje u Viliniusu. Sutra nas čeka dugačak put kući.
Osmi dan, 10. 4. 2022.
Buđenje, doručak, posljednje pakiranje i odlazak na aerodrom. Nakon prijave odlazimo po posljednje suvenire u duty free shop. Kupujemo i čokoladu koju zajedno s guštom jedemo, pijemo kavu i čekamo ukrcaj u avion. Sjedimo u avionu, a pilot nas obavještava da će let kasniti oko 40 minuta jer su kontrolori leta u Poljskoj u štrajku. Nije nam bitno, pomalo drijemamo i čekamo polijetanje. Let traje oko dva sata, sretno slijećemo u Terviso, Italija. Dočekala nas je ugodna temperatura od 17*C, puno zelenila i naš školski kombi. Ukrcavamo se i nastavljamo put Slovenije i Hrvatske. U Sloveniji radimo pauzu za kasni ručak. Uživamo u “domaćim” ćevapima u restoranu Soča u Novoj Gorici. Zanimljivo je da je taj mali gradić jednom polovinom na talijanskom tlu i zove se Ospeodize di Gorizia, a drugim dijelom se nalazi na slovenskom tlu i zove se Nova Gorica. Nakon kratkog odmora, punih trbuha sjedamo u kombi i nastavljamo prema Hrvatskoj. Umorni, ali puni dojmova oko 23.30 napokon stižemo u Koprivnicu.
Dojmovi sudionika mobilnosti:
Litva – povratak u srednji vijek vitezova, dvoraca, šuma i jezera, a zatim skok u visoko digitalizirano društvo 21. stoljeća. (Zoran Pintarić, prof.)
Litavci svaku svoju znamenitost ili neki važni događaj obilježavaju velikim kamenom. Tako ima kamenja zaista svuda, od prirode do shopping centra. (Bruno Dević)
Litva ima puno močvara pa tako i puno jezera. Zanimljivo je da je njihovo najdublje jezero Drūkšiai zapravo duboko samo 34 m. To je u rangu s našom Šodericom. Naše Crveno jezero skoro je deset puta dublje. (Anja Rojčević)
Hrana u Litvi puno je drugačija nego u Hrvatskoj. Prevladavaju slatko-kiseli okusi, povrće je jako termički obrađeno pa ponekad nismo znali što točno jedemo. To se odnosilo naročito na njihove juhe. (Lovro Rod)
Tekst je napisala: Marina Tomac-Rojčević, prof.
Tekst je lektorirala: Lidija Novosel, prof.