Maja Pucić vrlo je talentirana mlada umjetnica, diplomirala je likovnu pedagogiju uz predmet slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti sveučilišta u Rijeci. Postavili smo joj nekoliko pitanja o pojmu perspektive u likovnoj umjetnosti.
- Možete li nam u kratkim crtama objasniti pojam perspektive u likovnoj umjetnosti?
Perspektiva u likovnoj umjetnosti znači prikazivanje prostora. Promišljenim razmještanjem likovnih elemenata, biranjem njihovih veličina i boja, možemo stvoriti dojam trodimenzionalnosti prostora unutar kompozicije te naglasiti važnost ili značenje određenih motiva. Primjerice, ako su motivi u prvom planu veći i opisani s puno više detalja u odnosu na motive u pozadini, stvaramo iluziju dubine prostora (stvaramo odnose ispred, iza; blizu, daleko). Isti učinak imat će primjena toplih boja u prednjim planovima i hladnih boja u pozadini. Tople boje se doimaju bližima, za razliku od hladnih. A veličinom možemo istaknuti najvažniji motiv, što ne mora nužno biti anatomski ispravno i u skladu s prirodom.
- Da li su se perspektive mijenjale kroz povijest i tko su utemeljitelji spomenutih perspektiva?
Perspektive su se mijenjale kroz povijest u skladu s potrebama vizualnih komunikacija u određenom povijesnom razdoblju. Prve civilizacije su se koristile umjetničkim oblikovanjem prvenstveno kako bi dokumentirale aktivnosti i rituale iz svakodnevnog života i ovjekovječile uspjehe svojih političkih ambicija te veličinu vođa, koji su ih ostvarili. Stoga nije nimalo neobično vidjeti reljef faraona ili sumeranskog kralja kako svojom tjelesnom veličinom dominiraju kompozicijama ratnih pohoda, na kojima bi bivali uvijek viši od svojih podanika, vojske, pa čak i životinja, barem za nekoliko glava. Takvu perspektivu zovemo semantička ili ikonološkaperspektiva. Kako je naglasak bio na dokumentaciji događaja a ne i na autentičnom prikazu prostora, planovi, umjesto da se preklapaju, nizali su se jedan iznad drugoga, stoga su najbliži likovi bili pri dnu kompozicije, a najudaljeniji iznad, tj. pri vrhu kompozicije. Takav prikaz prostora zovemo vertikalna perspektiva. Tek u antičkoj grčkoj i rimskoj umjetnosti anatomski ispravan prikaz čovjeka te omjeri u realno prikazanom prostoru postaju od velike važnosti. Vertikalna i semantička perspektiva obilježile su i sakralnu umjetnost sve do razdoblja gotike, kada se javlja obrnuta perspektiva. Nju karakterizira „nespretan” pokušaj prikazivanja arhitekture zbog nerazumijevanja geometrije i matematičkih odnosa/omjera u prostoru. Likovi su često visoki koliko i građevina, koja se širi u prostoru na mjestima gdje bi se trebala sužavati, tj. ne smanjuje se s udaljenošću. Tom problematikom su se konkretno bavili renesansni umjetnici, koji su prostor unutar kompozicije definirali linijom horizonta i referentnim točkama nestajanja (očišta). Iz očišta su povlačenjem linija prema stranicama formata ograničili veličine arhitektonskih motiva (visina, širina) i tako postigli nužna sužavanja te samu dubinu prostora. Takvu perspektivu zovemo linearna ili geometrijska perspektiva, a prvi ju je objasnio renesansni arhitekt Filippo Brunelleschi. Proučavanjem prirode, slikari su primijetili da udaljeni motivi gube oštrinu a tonovi boja postaju zagasitiji i hladniji. I ako je planina obrasla najraskošnijim zelenilom, ona će u daljini izgledati modra, a oštri obrisi krošnji stopit će se s pozadinom i „rasplinuti” u atmosferi. Primjenom tih zapažanja u slikarstvu stvorili su atmosfersku perspektivu. Nakon razdoblja renesanse, sljedila su ekspresivnija razdoblja u čijem istraživačkom fokusu je bila boja. Impresionisti, ekspresionisti i fovisti su se koristili svojstvima toplih i hladnih boja u svrhu kreiranja dubine prostora. Tople boje djeluju ekspanzivno i ostavljaju dojam blizine i obrnuto, Hladne boje su introvertne i djeluju udaljavajuće. Pablo Picasso je otišao korak dalje i odlučio prikazati motive iz više kuteva gledišta u jednoj slici. Na profilu ljudskog lica prikazao bi oba oka, oba uha,.. to se zove poliperspektiva. Ti su neobični prikazi ljudskih figura i ostalih motiva obilježili razdoblje kubizma.
- Koliko su važne perspektive u likovno-umjetničkom radu?
Perspektiva je vrlo važna i gotovo neizbježna u likovnom stvaralačkom radu. Bila to studija ljudskog tijela, detaljni arhitektonski opis u obliku nacrta ili dječje „šaruckanje”, u svakoj vizualnoj interpretaciji stvarnosti definirat ćemo prostor, bili toga svjesni ili ne. U dječjem crtežu (najvažniji) roditelj će biti viši od kuće, cvijet veći od stabla (semantička perspektiva), a dok crtamo upute kako doći do banke na pozadini zgužvanog ubrusa, na gruboj skici ulica, zgrada i obilježja, ne obraćamo pažnju na preklapanje planova, omjere veličina isl., već vertikalom perspektivom uspješno prenosimo upute. Čak i u slobodnim kompozicijama (apstraktno slikarstvo) kontrasti boja stvaraju dojam prostora.
- Ima li pravila u suvremenoj umjetnosti?
Suvremenu umjetnost najbolje opisuju sloboda izražavanja i odmak od klasične akademije. Međutim, svaki stvaralački proces zahtjeva savladavanje osnovnih koraka i pravila. Teorija boja i njezinih kontrasta, ritam i ravnoteža unutar kompozicije te oblikovanje prostora kroz perspektive neizbježni su gradbeni elementi svakog umjetničkog djela.