Takashi Murakami, rođen 1. veljače 1962. u Tokyu, japanski je umjetnik koji se bavi slikarstvom, kiparstvom, modnim i industrijskim dizajnom te filmskom animacijom. Poznat je po nastojanju da se izbriše granica između visoke i niske umjetnosti. Osnovao je postmodernistički umjetnički pokret superflat. Murakami koristi superflat da označi razne spljoštene forme u japanskoj grafičkoj umjetnosti, animaciji, pop-kulturi i lijepim umjetnostima, no isto tako i „plitku ispraznost japanske potrošačke kulture“. Murakamijeva umjetnost obuhvaća širok raspon medija. Njegovi su radovi poznati po karakterističnoj uporabi boje, inkorporaciji motiva iz japanske tradicionalne i popularne kulture, ravnim/sjajim površinama te sadržaju koji bi se mogao istovremeno opisati kao ljubak, psihodeličan ili satiričan. Među njegovim najslavnijim motivima su nasmiješeni cvjetovi, kultni likovi, gljive, lubanje, budistička ikonografija te seksualni kompleksi kulture otaku. Osim velikih slika kao što su 727, koja je u stalnoj postavi Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku i Tan Tan Bo a.k.a Gerotan, proizveo je također skulpture, balone, tapetarske instalacije, animirana djela, tiskove, plakate, itd.
Tan Tan Bo a.k.a Gerotan: Nakon što je povratio pet unutarnjih organa i šest crijeva, zajedno s grumenom ega, on ih guta natrag u prazan želudac dok se sve raspršuje u prazninu; tijekom procesa započinje svoj put u meditaciju (prevedeno s engleskog jezika, orginalni naslov: Tan Tan Bo a.k.a Gerotan: Having vomited five viscera and six bowels along with a lump of ego, he swallows them back into his empty stomach as everything disperses into the void; along the process he starts his journey into meditation) , spektakularni je naslov djela Takashija Murakamija. Ovo djelo rađeno od 2018. do 2019. godine u dimenzijama 300 x 600.1 x 5.1 cm je akril na platnu, montiran na aluminijskom okviru. Tan Tan Bo reirkarnacija je gospodina DOB-a (Murakamijev crtani lik, koji postaje alter-ego ili autoportretna nazočnost koja se infiltrira u različite komplekse i prelazi različite granice) kao čudovišta. Utemeljen na manga liku kojega je stvorio Mizuki Shigeru, miljenik Murakamija dok je bio dječak, u obliku fantoma koji se sastojao isključivo od divovskog lica koje iz usta izlijeva gnoj. Složena slika fantoma je odraz Murakamijeve osobne anksioznosti zbog sve većeg razvoja nuklearne energije. Gerotan, jedan od ekstremnih Murakamijevih autoportreta, koji izgleda kao da se grči dok povraća, rođen je kad je Murakami spojio lik Tan Tan Bo-a s vlastitim osjećajem pucanja pod pritiskom kada se njegova karijera prvi put proširila na međunarodnu scenu. Ova slika upotrebljava složenu „križarsku kompoziciju“ koja referencira djelo Ito Jakuchua i tehniku koja stvara prostornu ekspanzivnost kretanjem pogleda gledatelja. Ovi elementi u kombinaciji s izrazima likova imaju u cilju stvoriti priču unutar platna. Murakami integrira ove figure s elastičnim, šašavim animiranim oblicima koji definiraju njegovu umjetnost, ali nema sumnje u ozbiljnosti njegove poruke. S Gerotanove lijeve strane, na morskom dnu sićušnih lubanja smješteno je divovsko morsko stvorenje. Sam umjetnik u svom tipično komičnom izgledu stoji na vrhu stvorenja u pratnji svog vjernog psa Pom-a. Kotrljajući se po cijeloj slici su loptasta stvorenja s prijetećim očima i šiljastim zubima, kao i ona koja izgledaju prestrašeno. Te su sličice građene od slojeva i slojeva obojene i metalne boje i od sitnih detalja. Likovi su apstraktni, obojani šarenim bojama koje nam daju uvid na japansku pop-kulturu i estetiku. Umjetnik se igrao bojama, boje nisu jednostavne, nigdje ne prevladava jedna boja, možemo vidjeti nekoliko prelaza jedne boje preko druge i razne dekorativne ukrase koji su nastali miješanjem boja. Kompozicija ovog djela je vrlo zanimljiva. Iako Gerotan dominira svojom veličinom i jarkim, gotovo neonskim bojama na svojoj glavi, ostali, njemu podređeni likovi su jednako privlačni i uočljivi. Primjećujemo kontrast između strašnih i veselih likova, iako su strašni likovi jednako prožeti šarenim nijansama kao i veseli. Kombinacije boja su neobične, ali boje su u komplementarnom kontrastu, nadovezuju se i nadopunjuju. Ravnoteža je asimetrična, likovi su različito raspoređeni i daju osjećaj nemira i dinamike. Kompozicija je horizontalna, s obzirom da nam djelo stvara iluziju prostorne ekspanzivnosti našim pogledom, daje nam osjećaj kretanja od središta lijevo i desno. Perspektive koje možemo uočiti su semantička, vertikalna i koloristička. Najznačajniji i najvažniji lik, Gerotan prikazuje se kao najveći i dominira prikazom, te su svi ostali likovi manji od njega. Umjesto nizanja planova preklapanjem u dubinu, prostorni planovi se slažu jedan iza drugoga, tako da se nigdje ne preklapaju. Možemo uočiti da se toplije boje nalaze sprijeda, a najviše toplih boja se nalazi u Gerotanovim ustima, stoga imamo osjećaj kao da nam se produkt iz njegovih usta približava, kao da će i nas progutati. Likovi su spljošteni bez teksture što i upućuje na njegov superflat stil kojim označava japansku grafičku umjetnost. Na glavama likova se nalazi velik broj očiju. Oči su otvorene, poluzatvorene ili zatvorene, velike i male. To daje gotovo psihodeličan, ponavljajući efekt koji kod gledatelja izaziva čudan, nelagodan osjećaj, kao da ih netko promatra. Na djelu se pojavljuju i mali tekstovi, odnosno poruke koje Murakami želi prenijeti svijetu poput: „Tek sam u mladosti mogao vjerovati da će jedan trenutak sreće dovesti do drugog, nanizani zajedno poput perlica. Sada kada znam da imam samo svoja sjećanja s kojima ću povratiti sreću do kraja života, ozbiljno mislim da svatko treba živjeti bezbrižno i do kraja, dok je mlad (a i ja sam trebao).“ ili „Ne vidi zlo, ne slušaj zlo, ne govori zlo“. Ovo bih djelo pokušala shvatiti kao ideju da je svijet jedno strašno, surovo mjesto, nažalost puno zla, ali ako mu nadodamo malo boje i sagledamo ga sa optimistične strane možemo mu pridodati potpuno novo i ljepše značenje. Dosadno i strašno učiniti primamljivim i zanimljivim. Djelo je prepuno detalja i mogla bih gledati u njega satima kako bi uočila i zapazila sve detalje i boje. Likovi su neopisivi, nisam sigurna prestrašuju li me ili privlače, ali svakako imaju tu jednu psihodeličnu nijansu. Svaki lik je „otkačen“ i poseban na svoj način i privlači te da ga bolje proučiš i saznaš kakvu je priču on namijenio ispričati. Njihov čudovišni oblik je isto simboličan jer čudovišta daju glas našim unutarnjim strahovima.
Takashi Murakami me zadivio svojom posebnošću i stilom. Njegovim djelima ulazimo u potpuno novi svemir koji nam otkriva tajne koje nismo uspjeli sami spoznati. Mogla bih svako njegovo djelo promatrati danima i uvijek bih pronašla neki novi motiv i detalj. Svoje misli pretvara u jednu neshvatljivu, zabavnu i satiričnu kompoziciju s daškom japanske kulture. Njegova opsjednutost povijesnim i tragičnim događajima u Japanu dovodi ga do ludila koji prikazuje na svojim djelima. Odabrala sam ovog umjetnika zato što me uveo u potpuno novu dimenziju, osobno preferiram tamnije boje i neutralne nijanse, ali njegova djela su me zaintrigirala i očarala svojim bojama i likovima i omogućila mi da svijet sagledam iz više kutova. Sviđa mi se kako je svoje „drugo ja“ prikazao u obliku crtanih likova i kako svaki veseli detalj ima kontrastno, tamno značenje i simboliku. Njegova je umjetnost također puna značaja i filozofije koja održava koncept djela. Mnogi njegovi radovi su zakupljeni strahom od odrastanja što mislim da se jasno može vidjeti u svim neobičnim, zaigranim likovima. Ovo djelo, kao i sva njegova djela, priča neku priču, uvlači nas u njegov svijet koji je iznutra još uvijek zarobljen u djetinjstvu. Imam osjećaj kao da su svi njegovi šareni i veseli motivi poput samoobrane, oni mu pomažu da se nosi sa svojim unutarnjim strahovima jer su njegove slike, pogotovo one prepune nasmijanih cvijetića, uvijek vesele i izmame ti osmijeh na lice, ali nose jednu veoma tešku i ozbiljnu poruku. Zapravo, Takashi Murakami nije volio cvjetove jer su mu zadavali glavobolju, ali smatrao ih je slatkima. Inspiracija za Murakami cvijet nastala je iz atomskog bombardiranja Hiroshime i Nagasakija 1945. godine. Možda će neki ljudi shvatiti osmijeh cvijeta kao osmijeh sreće, ali ako pažljivo promatrate svijetle oči, tamo su skrivene suze. Kao što je Murakami rekao, ovo cvijeće prenosi strah od očaja. Čak ako i u nama postoji unutarnja bol, moramo zadržati osmijeh na licu. Mislim da svojim djelima Takashi jako dobro portretira emocije zato što su ljudi skloni skrivanju svojih emocija, a što se dogodi kada ih skrivaju predugo? Kaos. Mala čudovišta koja se neprimjetno oslobode iz naših duša i izbace van (povrate poput Tan Tan Bo-a) sve osjećaje. Iako Murakamijeva djela izražavaju prividnu psihodeličnu iskrenost, on nas poziva da čitamo između redaka i nudi nam slikovni odraz. U njegovim djelima pojavljuje se kritika otakua, ekstremnih fanova animea koji nadahnjuju Takashija. Ova fanatična ludost je pretjerana i ismijana slikovitim karikaturama. Pomaže nam da shvatimo utjecaj potrošačke kulture društva i njihovih proizvoda na našu osobnost i ponašanje. Poigrava se sa svijetom i pridodaje mu novo značenje, čuvajući svoju dragocjenu japansku kulturu. Mukaramijevo cvijeće i lubanje koegzistiraju kao i radost i užas u našim životima, podsjećajući nas na krhku živahnost života i neumornu prolaznost vremena. Takashi Murakami navodi da je „umjetnik netko tko razumije granice između svjetova i koji se trudi da ih spozna.“ Mislim da je on u tome zaista uspio.
Lucija Kuzmić, 2.g