Alphonse Maria Mucha rođen je 24. srpnja 1860. godine u gradiću imena Ivančice pokraj Brna u Češkoj pokrajini Moravska te iako je njegova prva ljubav oduvijek bilo crtanje kasnije se uz pomoć pjevanja probio i tako nastavio školovanje u glavnom gradu Moravske, Brnu. Kako je dosta vremena provodio u kazalištu nije zanemario svoje crtanje pa je ispočetka većinom slikao scenografiju i tek usputne dekorativno slikarske posliće. No to se sve polako počinje mijenjati 1879. godine kada dolazi u Beč kako bi radio za vodeću Bečku kuću koja se bavila jedino i isključivo dizajnom za teatre i kazališta. Radeći na tom poslu tek je usputno pratio svoje umjetničko obrazovanje no njegova se kocka sreće ponovno okrenula na neparan broj 1881. godine kada je izbio požar u njegovom zaposlenju, a on je izgubio posao. Nakon toga se vraća u Moravsku gdje je radio kao dekorativni slobodnjak slikajući naručene portrete većinom čekajući da se njegova kocka sreće ponovno okrene. To se dogodilo nedugo potom jer je za njegov rad čuo grof Karl Khuen od Mikulova koji je odlučio zaposliti Muchu da mu oslika Hrusovany Emmahof dvorac s muralima, a jednom kada je Mucha bio gotov sa svojim radom grof je bio zadivljen pa mu je odlučio biti sponzor tijekom formalnog studiranja u Munich Academy of Fine Arts.
Nakon toga Mucha se preselio u Pariz te je nastavio svoje studiranja Académie Julian i Académie Colarossi dok je uz to i radio kao uređivač časopisa i slikao reklamne ilustracije. Negdje oko Božića 1894. godine Mucha je slučajno upao u dućan koji je nudio uslugu printa baš u trenutku kada su u dućanu dobili iznenadnu narudžbu za nekoliko novih postera koje je naručio Théatre de la Renaissance na the Boulevard Saint-Martin za svoju novu predstavu u kojoj je tada glumila najpoznatija glumica Pariza, Sarah Bernhardt. Mucha, čuvši uzrujani glas vlasnika dućana oko takve velike narudžbe, je ponudio svoje usluge obećavši im da će im u roku dva tjedna donijeti poster u tehnici litografije te ako im se svidi da će mu platiti usluge i objaviti njegov rad. I tako je i bilo jer je na prvi dan nove godine, 1. siječnja 1895., njegov rad za predstavu Gismonda (autor predstave: Victorien Sardou) se pojavio posvuda po ulicama Pariza. Njegovi su posteri praktički preko noći postali senzacija tako predstavivši ne samo novog autora Parizu već i novi umjetnički stil, a sama glumica je toliko bila oduševljena njegovim radom da praktički na mjestu sklopila dogovor s njime u trajanju od šest godina. Tada je u to vrijeme postajala praksa da bi ljudi jednostavno znali uzeti postere koji bi im se svidjeli sa zidova te bi ih odnijeli doma. Stavili bi ih na zidove svojih domova kao da su prave slike, a kada su Muchaeovi poster osvanuli na zidovima i oglasnim pločama Pariza, i siromašni i bogati su se gurali ne bili uzeli baš njegov poster.
Mucha je otkrio dobitnu kombinaciju preuzevši teme simbolista samo što je iz njih uklonio prijeteće poruke te je na njihovo mjesto uveo ozračje koketne radosti, a umjesto dobro poznatih femme fatales je radije prikazivao glavne ženske likove poput vila u dugim slapovima vijoreće kose i lebdećim draperijama. Uz sve to često je uz djevojke slika i cvijeće i čak aureole koristeći paletu pastelnijih boja od uobičajenih. Mucha ne samo da je radio postere i ilustracije, reklame i slike već je usto bio vrlo poznat po svojim dizajnima nakita, kalendara i vitraja, a kako je bio veliki domoljub koji je uz pomoć milijunaša Charlesa R. Cranea financirao Češku revoluciju, nakon što je Češka postala samostalna, dizajnirao je nove novčanice i poštanske marke. Njegov je stil postao toliko prepoznatljiv i poznat svima da su počeli nazivati Art Nouveau (što na francuskom znači „nova umjetnost“). Bio je veliki ljubitelj Slavenskog porijekla te je čak dekorirao Paviljon u Bosni i Hercegovini te je surađivao na uređenju Paviljona u Austriji no njegova se ljubav prema Slavenima. Domovini i rodnom mjestu najbolje može iščitati iz Slavenske epopeje. Slavenska epopeja je njegova proslavljena serija monumentalnih slika o povijesti Slavena koju sam svakako morala spomenuti. Radi se o seriji od dvadeset radova koji su od 1963. godine izloženi u dvoru Moravsky Krumlovat u Južnoj Moravskoj.
Što se tiče obitelji i braka; 10. lipnja 1906. u Pragu se oženio sa ženom imena Maruska Chytilová. S njom je posjetio SAD od 1906. godine pa sve do 1910. kada im se u New Yorku rodila kćer koju su nazvali Jaroslava. Uz Jaroslavu, imali su i sina imena Jiri, koji je kasnije postao vrlo poznat novinar, spisatelj, scenarist te autor autobiografije svojeg oca koja je uključivala i studije njegova oca.
Smrt. Kako se potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća počeo javljati fašizam koji je Muchaov rad vidio kao prijetnjom zbog prevelikih simbola Slavena i veličanja Slavenske povijesti, pa tako nije ni čudo što se odvilo dalje. Kada su Njemačke trupe umarširale u Prag Mucha se našao na popisu prvih ljudi koji je Gestapo uhapsio u Pragu. Tijekom narednih godinu dana već postariji umjetnik je tijekom Gestapova ispitvanja razvio pneumoniju te iako je na kraju ipak pušten on se nikada više nije oporavio, a njegove je stanje postojalo sve gore. Umire nedugo nakon toga od upale pluća na dan 14. srpnja 1939. godine gledajući kako je njegova ljubljena domovina pala poražene. Pokopan je na Vyšehrad groblju u Pragu.
Mucha je Le Pater smatrao svojim umijećem rođenim u printu te je 5. siječnja 1995. godine u The Sun Newspaper (New York novine) rekao kako je unio svoju dušu u taj rad. Printano 20. prosinca 1899., Le Pater je postao znakom Muchaovog zanimanja za objašnjenje The Lord’s Prayer u pomalo kultnom obliku te je samo 510 kopija tog printa proizvedeno.
Moje osobno mišljenje u vezi Le Patera jest da mi je predivno i da ne mogu više ništa reći osim toga. Je li malo jezivo sa svim tim čudnim stvorenjima noći koji s dugim zubima i bijelim očima izlaze pred lebdeću osobu na svojim šišmišolikim krilima? Pa, kad to tako stavim, onda bi me moralo biti barem malo trta ali nije. Riječi ovako ugrubo na nestvarnom papiru mog Word dokumenta zvuče odveć prazno i blijedo, kao da ne postoje riječi koje bih mogla iskoristiti da opišem koliko se zapravo mirno osjećam gledajući ovu kombinaciju crne, bijele i svih mogućih nijansa sive između. Je li pomalo čudna? Da. Je li pomalo nejasna? Da. Ali nekako mi sva ta pitanja nisu potrebna dok gledam u to djelo, čak i ovako preko laptopa. Sva ta pitanja složena i ispletena od malenih riječi koje obično vrlo cijenim su mi zapravo višak. Jedino što mi je za ovo djelo potrebno su mi vid i oči, a trnci koji lagano plešu tihim koracima duž moje kralježnice i hladan osjećaj mirnoće nastupaju tek kasnije dok se fokusiram na sneni mir na licu sive osobe. Najviše od svega zapravo me smiruje skoro pa prozirni prikaz ženskog duha koji lebdi rame uz rame s osobom pritom ruke držeći oko glave osobe kao da joj na glavu stavlja nevidljivi krunu.
Iskreno, mogla bih saznati još o ovom printu, mogla bih znati svako značenje iza svakog od stvorova, iza osobe i iza duha no ne želim. Ispričavam se ali ne želim izgubiti mirnoću sivih nijansa nejasne mi priče ovog printa u moru činjenica i značenja ili tek zbog nagađanja i pretpostavljanja. Ljepše mi je ovako.
Ira Andrea Potnar, 4.b