Johannes Vermeer ili Johannes van der Meer rođen je u listopadu 1632. godine u Delftu, Nizozemska. Smatra se jednim od najboljih nizozemskih slikara koji se specijalizirao za interijere domaćinske atmosfere običnog građanskog života. Djelovao je u razdoblju Nizozemskog zlatnog doba i Baroka. Nije poznato gdje je Vermeer učio slikarstvo niti tko mu je bio učitelj, pretpostavlja se da je to bio Carel Fabritius ili Leonaert Bramer. Vermeer je slikao prozirnim bojama nanoseći boju na platno u mnogim slojevima, tehnika koja se naziva pointillé. Neki čak pretpostavljaju da je u svom minucioznom prepisivanju stvarnosti koristio i cameru obscuru. Neki svjetlosni i perspektivni efekti su se mogli dobiti samo uporabom određenih leća. Nijedan umjetnik 17. st. nije, poput njega, tako lakomo i slobodno koristio najskuplji pigment tog vremena – lapis lazuli, prirodni ultramarin. Koristio ju je i u predmetima koji nisu nužno morali biti plavi, kao ženske suknje ili traka na glavi Djevojke s bisernom naušnicom, pa čak i podslikavanje sjena kao na njegovoj Glazbenoj lekciji i Čaša vina. Preko sjena tamnog ultramarina znao je slagati slojeve toplih boja crvene i okera koje su se reflektirale na zidovima stvarajući dojam da su ugrijani toplim svjetlom. To je vjerojatno inspirirano Leonardovim zapažanjima da je površina svakog predmeta obojena bojom predmeta koji se reflektira na njoj.[3] Što bi značilo da predmet nije nikada obojen samo jednom, njegovom izvornom bojom. Vermeer je uglavnom slikao scene domaćinskih interijera, to su genre djela (žanr scene) i portreti s iznimkom dvije veličanstvene panorame Delfta. Likovi njegovih slika pružaju presjek društvenih odnosa u nizozemskoj tog doba. Od obične mljekarice, do luksuznih i taštih zvaničnika i trgovaca u svojim ugodnim kućama. Suptilne vjerske i znanstvene konotacije se mogu pronaći u mnogim njegovim djelima. Na njega su, direktno ili posredno, utjecala djela umjetnika kao što su: nizozemci Carel Fabritius, Leonaert Bramer, Dirck van Baburen i talijan Caravaggio. Danas mu se pripisuje 35 slika, iako mu je 1866. Thoré Burger pripisao njih 66.
Mljekarica je jedna od najslavnijih Vermeerovih slika, a nastala je oko 1658. godine, po narudžbi zaštitnika Pietera van Ruijvena. Remek-djelo taktilnog iluzionizma prikazuje pažljivu sluškinju u kuhinji buržoaskog kućanstva Delft. Danas se čuva u Državnom muzeju u Amsterdamu. Tehnika kojom se autor služio je ulje na platnu, a slika je veličine je 45,5 × 41 cm. Na slici, svjetlost kreira teksturu i težinu. Ironično je što je slika poznata po svojoj mirnoći, a fokus je usmjeren na kretanje – na precizno izmjeren pad mlijeka.
Kompozicija je piramidalna, prema kojoj stol i sve stvari koje su na njemu, i suknja sluškinje na desnoj strani, usmjeravaju oči gledaoca prema sluškinjinom licu.
Sluškinjina glava uokvirena je kremastom izmaglicom na zidu, kao i na slici The Goldfinch Carela Fabritiusa, koja je nastala par godina prije Mljekarice.
Analize slike su pokazale da je Vermeer ukrasio zid sa slikom ili zemljovidom koji je kasnije prekrio bojom.
Prizor je osvijetljen iz gornjeg lijevog kuta gdje se nalazi prozor. A kada pogledamo detaljnije, možemo vidjeti kako se prirodna svijetlost odbija na drugim površinama. Vermeer je koristio tehinku dodavanja malih mrlja boje, kako bi se stvorila kaskada svjetlosnih mrlja, poznatu i kao pointillé tehnika. Rezultati korištenja te tehnike vidljivi su na čelu sluškinje, na korici kruha i na košarici u kojoj je kruh. Neki tvrde da je Vermeer , zbog tih detalja, koristio kameru obskura kako bi rekreirao trodimenzionalnost. No, mala rupica koju su analitičari pronašli iznad desne ruke sluškinje dokazuje da je to ipak drugačija tehnika.
Druga teorija govori da je Vermeer namjerno napravio tu rupicu jer je ona točka nastajanja slike, iz koje se šire linije koje stvaraju perspektivu na slici. Sa mljekaricom-sluškinjom koja je točila mlijeko, Vermeer se htio poigrati sa popularnim nizozemskim žanrom poznatim i kao “kuhinjska sobarica”, u kojem su sluge bili objekti želje. Iako u donjem desnom kutku, na pločici na zidu, možemo uočiti erotični simbol Kupida (u rimskoj mitologiji, Kupidon ili Kupid (latinski Cupido) je bog erotske ljubavi, požude i ljepote), ova sluškinja je naslikana potpuno smireno.
Njene oči su usmjerene prema dolje, prema poslu koji radi, a ne prema promatraču slike kao što je to bilo uobičajno kada su slikari koristili poznati žanr „kuhinjska sobarica“. Bilo kakve erotične strasti zapečaćene su poput vrućeg ugljena u grijaću za noge koji se nalazi na kuhinjskom podu u donjem desnom kutku, a ona ostaje tajanstvena figura, Mona Lisa Nizozemskog zlatnog doba. Mjed, vrč, lončarija i kruh, naslikani su preciznim realizmom, dok je samo mlijeko prikazano viskoznom bojom tako da se doima kako teče bez prestanka. Komplementarni pigmenti plave i žute dovode do gotovo apstraktnog sklada prizora. Plava je vjerojatno ultramarin koji se pravi od poludragog kamena lapis-lazuli, što ga je činilo najskupljim pigmentom i u prošlim stoljećima bio je rezerviran za važne dijelove slike. Ova mljekarica se može protumačiti kao utjelovljenje dobrotvorstva jer nas prisustvo kruha i mlijeka navodi na zaključak da služavka zapravo sprema kašu, koja je u to doba bila osnovna hrana invalida i male djece.
Iako na prvi pogled ne djeluje kao djelo koje bi se moglo dugo opisivati i iz kojeg bi se detaljnom analizom moglo utvrditi jako puno teorija, od samog nastanka djela do teorije o čak i maloj rupici na slici, ovo djelo je puno je tajanstvenosti, a s druge strane puno skromnosti. Posebno mi se svidjelo što je Vermeer, kao iz inata prema drugim nizozemskim slikarima u to doba, koji su koristili žanr „kuhinjske sobarice“ kojoj su pridavali erotične osobine, naslikao jednu „običnu“ sluškinju, u svom svakodnevnom izadnju. Nakon analize, djelo mi se iskreno baš dojmilo, a kao i djelo, nakon pročitanog životopisa i načina djelovanja, svidio mi se i autor i njegov stil.
Irma Wolf, 3.g