U jeku visokog baroka, kada Španjolski imperij grca u političkom i ekonomskom nazadovanju, a španjolski kralj je ponovno mladoženja nakon prežaljenog gubitka svoje prve žene i jedinog muškog nasljednika, upravo španjolska književnost i umjetnost svjedoče svojem Zlatnom dobu. Predstavnik epohe, Diego Velázquez, tada je već više od 30 godina kraljev favorizirani dvorski slikar, visoko pozicionirani dvorski službenik i, zahvaljujući svom profinjenom oku i senzibilitetu, čovjek zaslužan za dekoraciju Real Alcázar de Madrida brojnim njegovim umjetninama. U poodmakloj dobi, ali na vrhuncu svoje moći, odlučan je u platno unijeti kumulativ svog talenta, iskustva i intelekta. Odajući pri tome počast svojoj genijalnosti, kraljevskoj obitelji, ali i samome slikarstvu kao umjetnosti, Velázquez u vlastiti atelijer palače, njemu najbolje poznati prostor, smješta svoje životno remek-djelo – Las Meninas.
Monumentalna slika u stvarnoj veličini, zvana još i La Familia, na prvu se doima kao upravo to – grupni portret kraljevske obitelji. Međutim, u mnoštvu prirodnog pokreta, složenih odnosa i kontrasta među likovima koji motriteljevo oko „povlače“ po platnu, ona postaje prava spontana i neformalna fotografija, slučajno uhvaćen kadar iz svakodnevnog života kraljevskog dvora, što ju čini svojevrsnom žanr-scenom. Velázquez bilježi moment kada iznenadan ulazak kralja Filipa VI i kraljice Marijane Austrijske zaokuplja pažnju više likova, među njima i središnje figure slike – la infante Margarite Terezije Kastiljske, tada jedinog živućeg djeteta kraljevskog para. Njihov je odraz prikazan u reflektivnoj površini – ogledalu iza njihove kćeri. Pogled šest od devet sudionika scene svrgnut je preko ruba platna i direktno u nas, gledatelje, koji odjednom postajemo dijelom događaja. Opsesivnim grupiranjem svih likova u parove i trojke umjetnik formira kružnu kompoziciju oko izdvojene osobe princeze. Njezina je čista bijela haljina u kontrastu s manje vibrantnim tonovima kod sluškinja, patuljaka i dvorjana, koji se stapaju s mračnim bojama ostatka prostorije, s hladnoćom dočaranom na zasjenjenim zidovima. Ona, međutim, nije jedino žarište kompozicije; iza misterioznog platna, jednakih proporcija kao i Las Meninas, stoji, prekinut u poslu, sam umjetnik u rijetkom autoportretu, a platno vodi pogled do treće fokalne točke – ogledala. Figure su s prozora bočno obasjane svjetlošću koja prolazi zdesna nalijevo i ujednačava asimetrično platno. Točka iščezavanja u koju Velázquez postavlja gledatelja nalazi se u drugom izvoru osvjetljenja – to su otvorena vrata stubišta na kojima silueta dvorskog službenika pozdravlja nas dok mi pozdravljamo njega. Linearna perspektiva, koja slici daje trodimenzionalnu dubinu, briše granicu između umjetnosti i stvarnosti, centrira promatrača u fizičkom prostoru, u kojeg kao da možemo zakoračiti, ušetati.
Na neosvijetljenom frontalnom zidu u gornjoj polovici slike, jesu kopije dvaju narativnih scena Petera Paula Rubensa, Velázquezovog heroja, s temama preuzetima iz Ovidijevih Metamorfoza. Desna slika prikazuje satira Marsija kako izaziva Apolona na natjecanje u sviranju aulosa, a lijeva slika, iznad umjetnikove glave, Arahnu koja je izazvala Atenu na natjecanje u tkanju. U oba djela riječ je o nadmetanju smrtnika i bogova na temu umjetnosti. Marsija izgubi, Arahna izvolijeva pobjedu, ali njihovi ih bogovi na kraju oboje kažnjavaju jer nisu prepoznali božanski izvor umjetničkog nastojanja. „Slike unutar slike“ iznimno su relevantne za ovo djelo, koje je, na kraju krajeva, esej slikarstva o sebi samome. U vrijeme kada ta umjetnost još nije podjednako cijenjena poput glazbe i poezije, Las Meninas, sa svim svojim sjajnim efektima, snažan je argument za umijeće slikanja, dolazilo ono s nebesa ili od dugogodišnjeg prakticiranja zanata. Velázquez poručuje svom promatraču, „Pogledaj što moja umjetnost može učiniti“, a svojem kralju i kraljici govori da ne tragaju za prikazom sebe u vlastitoj refleksiji u ogledalu, nego da dožive njegovo platno, taj pravi intelektualni pothvat u kojem on cijelu njihovu stvarnost gradi nanosima boje, u sitnim potezima kista.
Ova enigmatična konfiguracija vizualnih iluzija, igre svjetlosti i odsjaja nevjerojatno je postignuće za svoje vrijeme, ali njezin je učinak bezvremenski. Nadišavši prostor i trenutak u kojem je nastala, Las Meninas konstantno otvara nove interpretacije, inspirirajući umjetnike svih razdoblja, od kubističkog Picassa, preko nadrealnog Dalija, do ekspresionističkog Bacona. Kralj Filip IV nerijetko je zalazio u Velázquezov studio da bi ga promatrao kako slika. Vjerujem da je Las Meninas tada zabavljala njegovu svijest jednako kao što zabavlja moju, četiri stoljeća kasnije. Uistinu, promatrati ovu sliku, u bilo kojem vremenu, znači biti uvjeren – polako, postupno, a zatim i sigurno, da svjedočimo onom najboljem što ovaj medij ima za ponuditi.
Lara Genter, 3.a