Walter De Maria američki je umjetnik rođen 1. listopada 1935.g. u Albany u Kaliforniji. Rođen je u obitelji koja inače nije imala nikakve veze s umjetnišću, već s hranom; to jest posjedovali su restoran i bili su aktivni u gradskoj zajednici. De Mariju je oduvijek fascinirala glazba te se kao mali naučio svirati klavir, a zatim su ga u jednom periodu zanimale i udaraljke. Njegova ljubav prema glazbi dovela ga je do učlanjenja u glazbeni sastav pa i do pohađanja Univeristy of California u Barkeleyju gdje je diplomirao i doktorirao. No glazba nije bila jedina vrsta umjetnosti kojom se De Maria bavio- u svoje slobodno vrijeme tijekom školovanja, bavio se i avangardnom likovnom scenom. Puno se je bavio happeningsima te ga je to potaknulo da krene proučavati i trodimenzionalnu umjetnost. Za vrijeme tog perioda družio se s skladateljem La Monte Youngeom i koreografkinjom/umjetnicom Simoneom Forti koji su jako utjecali na minimalističku umjetnost kojom se bavio. Uz minimalizam, De Maria bio je inspiriran i dadaizmom te je ta dva pravca na neki način ujedinio i tada je nastalo njegovo poznato djelo Boxes for Meaningless Work (1961.). 1965.g. učlanio se u bend The primitives koji je zapravo bio temelj nastanka benda The Velvet Underground, no naravno zbog svoga širokog opusa u glazbi i likovnoj umjetnosti, učlanio se i u The Druds te nikada nije bio fan davanja intervjua i pokazivanja u javnosti. Period njegove karijere koji mene zanima je kraj 1960-ih te 1970-te kada se zapravo počeo baviti Land Artom te se prozvao minimalistom konceptualcem. Ono što je njega posebno zanimalo bila je priroda te je 1970-ih započeo sa svojom serijom instalacija Earthwork installations u koje spadaju Vertical Earth Kilometer, Earth Room, The Broken Kilometer i The lightning field koji mene posebno zanima i kojim sam se ja odlučila malo pozabaviti. Jedan od najboljih umjetnika našeg vremena, kao što je rekao Michael Govan[1], napustio nas je 16. srpnja 2013.g.
Nije mi trebalo dugo da pronađem o čemu želim pisati. Prepisivajući gradivo u bilježnicu, najviše me fascinirao Land Art i što su sve ljudi uspjeli napraviti u suradnji s prirodom. Otvorila sam neku od stranica s najpoznatijim primjerima ovakvog tipa umjetnosti i gledala čega sve ima. Bilo je izlistano 15 primjera, a meni je deveti zapeo za oko- The Lightning Field Waltera De Marije. Zašto baš to? Oduvijek, kao malo dijete, bila sam u velikom strahu od grmljavine. Uvijek mi je ona predstavljala najgoru noćnu moru za vrijeme ljetnih večeri i opuštajućih kiša u čijem zvuku uživam. Roditelji su pokušavali smanjiti taj strah govoreći mi da su to kočije i konji ili da se netko kugla tamo gore na nebu. No ja sam, na njihovu žalost, za to bila gluha i strah nije popuštao. Moram priznati da je mala iskra straha još i danas prisutna u meni, no znam da mi ne može ništa ako sam unutra u kući. Eh sada, kada sam i taj dio ispričala, htjela bih nadodati da sam izabrala baš ovo da vidim kako drugi ljudi percipiraju ovaj prirodni događaj. Usude li se izlaziti van, šetati, trčati, voziti bicikl ili jednostavno postaviti puno stupova koji privlače gromove na polje usred New Mexica. BINGO! Walter De Maria pružit će mi sve odgovore. On je osoba koja je u pustinjskom dijelu New Mexica 1977.g. postavila 400 stupova visokih 6,30 metara u međusobnom razmaku od 60-ak metara tvoreći pravokutnike. Meni sam prizor tih stupova ledi krv u žilama jer me podsjećaju na neki horror (što toliki broj stupova radi usred polja- jesu vanzemaljci ili?). No za De Mariju to je sve u potpunosti suprotno. On je iznimno volio i cijenio prirodu pa joj je odlučio pružiti plesni podij. Svaki je stup privlačio velike količine električne energije koja je rezultirala pojavom groma; svaki je grom drugačijeg oblika s puno različitih ogranaka koji izgledaju kao da plešu, odnosno kao da se miču. Veliki broj gromova koji istodobno udaraju u te stupove stvaraju električne koreografije i siluete svjetla i zvuka. To je zapravo čista igra svjetla koju ne može iskusiti veliki broj ljudi jer se velike nakupine eletriciteta javljaju samo u određenim dijelovima godine. Istina je da, po De Marijinom planu, ova instalacija nije namijenjena za gledatelje jer je on smatrao da ona neće imati smisla ako će pored svakog stupa biti hrpetina ljudi s fotoaparatima i mobitelima pokušavajući zabilježiti svaki trenutak. Naime, postoji jedna mala kućica na samom rubu tog polja, udaljena tek nekih 100-ak metara od stupova, koja se može iznajmiti. No najveći (ne)sretnici doživjet će i iskusiti taj spektakularan fenomen. Većina njih kaže kako se isplati doći i dok je lijepo vrijeme jer možete osjetiti mir koji priroda pruža te se ježite dok vidite koliko maleno vi zapravo izgledate pored svih tih stupova, gotovo nemoćno reko bi se. Smatram da je u tome bit prirode- mi bismo se pored nje trebali osjećati poraženo, a ne ona pored nas; u njenim rukama leži prava snaga. Naišla sam na informaciju da je De Maria bio inspiriran dream catchersima jer oni štite i hvataju zle snove. Predvidio je kako bi ti stupovi zapravo privlačili tu neku nadljudsku energiju iz fizičke atmosfere i pretvarali je u spektakl svjetla i zvuka koji bi izgledao kao san. Možda je to neka viša filozofija, ali ima smisla. Naježim se kada pomislim da bih se jednog dana mogla zaputiti tamo, ali moram naći hrabrosti jer nekad nas ono čega se najviše bojimo odvede u najbolje avanture i ostavi odlične uspomene. Tko zna, možda i promijeni moje razmišljanje o cijelom ovom prirodnom fenomenu.
Ovaj je projekt koštao 500 000$ i njegova je izgradnja trajala 10 godina jer je bilo nekih problema u proizvodnji i prijenosu stupova iz Amerike za New Mexico. Iskreno, volim kada me nešto ostavi bez daha, a mislim da ovo jest. Uopće mi nije žao što sam išla istaživati malo dublje i što sam pogledala video jednog njemačkog profesora filozofije koji je govorio kako su blijesak svjetla i eksplozija zvuka zapravo mediji percipiranja, odnosno sredstva pomoću kojih mi dobivamo upozorenja i poruke. Meni je glavna poruka ove instalacije ta da čovjek ne može upravljati prirodom koliko god on misli suprotno. Priroda je nas stvorila, priroda nas može i razoriti. Nismo niti svjesni njene snage. Možda bismo bili svjesniji ako bi smo se upustili u projekte kakav je ovaj, tj. u projekte koji nam omogućuju da nam se pokaže koju moć i snagu priroda može stvoriti. Ne smijemo podcjenjivati njenu svemoć i dok je mirna i spokojna; ako se dovoljno opustimo vidjet ćemo koliko smo sitni i ranjivi. Na svakom stupu vidi se trag gdje je udario grom. Da… priroda ostavlja svoje tragove makar oni bili gotovo nevidljivi i izgledali bezbolno. Naježila sam se sto puta pišući ovo jer sam svjesna kakva moć leži iznad, ispod i oko nas.
Odlična tema za zatvaranje četvrtog razreda!
[1] Ravnatelj Los Angeles County Museum of Arts
Bruna Vrban Herceg, 4.b
