„…pjesnik što pjeva kao što vjetar šumi i potok žubori i oblaci lete.“
I jesen još
Šapuće o Jesenjinu
(Hana Živko)
I svijet se još navikava
Na praznu, duboku
Posteljinu
Bez Pjesnika
Ispisanu najljepšim spaljenim
Rukopisima.
A oni već odavno leže
Zamotani zemljom
Crnijom od ambisa
I nepostojaniji od
Nestajućeg papira
Sa stihom na koji
Kapa žar
Bačen odvažnom rukom
Poete.
Još možda pokoji ženski obraz
Udahne i oživi od suze
Jer Vjetar gospođici pogladi oko
I podsjeti je na njenu nespoznanu
Svijest
Negdje duboko
Želju za ispunjenjem bića
Bez opisa je ta
Čežnja za nečim
Poput davno posađene
No zaboravljene klice
Nečim nemoguće snažnim
Želja za željom
Za nesavladivim
I onim bez početka i kraja
Ali što ti nedostaje
Svakog jutra i noći.
Ono što ni sebe spoznaje
Ali zna da će tad biti
Bez ijedne suvišne misli
Bez ijedne druge želje i bez trunke muke
Da postoji blaženstvo ženske duše
Satkano od stihova i muške ruke.
I tada Jesen glasnije šapne
I tad munja povikne
Na to nebo od prepada zažubori
I Vjetar zapuše tad jače
I crna zastava se ne razapne
Oprost svijeta i zemlje
Vjetar moli
I puše jače, jače
Ali sretan je, jer neke nove
Gospođice upravo upoznaje i
Čuje kako i ona tamo plače
Plače.
I njegove oči na tren
Opet su plave
I knjige su bile u pravu,
Oči su mu pune sanje
I meni se na sekundu učini
Da me ipak malo
Duša boli manje
Manje.
Za Jesenjina…
Moram priznati – jedan dječak sanjarskog pogleda, bistrih plavih očiju, koji recitira poeziju, svoju poeziju, gestikulirajući i pritom na momente upućivajući mi nekom drevnom i neopisivom riječima iskrom probuđen pogled – privukao bi me zasigurno. Ili bi me barem privukao, da sam živjela u 20. stoljeću. 1895. godine rođen je Sergej Aleksandrovič Jesenjin, hipersenzibilan dječak koji je najviše od svega volio svoje selo, Konstantinovo u Rusiji, ponajviše zbog mira i spokoja tog mjesta. Još kao malen, obožavao je životinje te je upravo o njima počeo pisati svoje prve pjesme, s već 8 godina. Što se dogodi kada dječak, završivši i svoju srednju školu u malenom mjestu, zamijeni svoje livade, mir i sve koje je poznavao – i uputi se sam u Moskvu? Da, Jesenjin je upravo učinio to, iako siromašan i posve jednostavan mladić, odlučio je krenuti za svojim snom te ne tako davne 1913. – da postane književnik, ako ne i to, samo da bude pjesnik. Ne bi mu bilo toliko teško da ostvari svoj san, uz sve svoje talente koje je dotad već pokazivao, samo da to nije morao činiti u Moskvi koja je bila pred revolucijom. Jesenjin je pokazivao veliko nezadovoljstvo vlašću jer je ona počela sputavati umjetnike, slikare, novinare, ma sve koji su bili u nekim svojim promišljanjima protiv Staljina i njegove politike. Sergej je bio upravo to. A zanimljivo mi je zašto! Dok svi imaju ogromne razloge, Jesenjin je tvrdio da idealne države nema, ali da mu je neoprostivo što vlast uopće ne brine za propadanje sela i što vlada opća nebriga o ljudima na selu. Njegovo Konstantinovo nikad mu nije izašlo iz pameti, a kamoli iz srca.
Mladi buntovnik, nastavio je još više pisati, i pisati i pisati… Često i satirično protiv vlasti. Stekao je brojne prijatelje književnike i pjesnike i pomalo ulazio u ruske književne krugove. „Kad sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika“, napisao je Jesenjin kada je prvi puta susreo velikog ruskog pjesnika Aleksandra Bloka, izražavajući svoje veliko strahopoštovanje. Da, Jesenjinu je to bio san. No, nije ni sanjao da će to postati tek nakon svoje smrti.
Pošto je bio vrlo mlad i osebujan, zabavljač i srčani recitator u moskovskim krčmama do ranih zora – Jesenjin je postao vrlo draga pojava skoro cijeloj dotadašnjoj ruskoj omladini. I meni bi bio! Malo pomalo, Jesenjin počinje graditi svoj jedinstven stil pisanja, on pomalo postaje – prvi ruski imažinist. Njegova poetika krajnje je jednostavna, odbjegla tradiciji, odlutala zavrzlamama i kompliciranjima, odstranila se od suviše naglašavanja i gomilanja. Bila je posve jednostavna, no srčana; posve laka, no mnogo emotivna; posve kratka, no sadržavala je baš sve što se treba izreći. Znate ono kada pročitaš neki stih, a on ima moć da ti se danima još vrzma po glavi? E, to je to. No, ono što mi je vrlo zanimljivo u toj priči jest što je sam Jesenjin bio čista kontradikcija svojoj poeziji. On nikada nije bio stabilan kao njegove pjesme, nikada jednoosjećajan, nikada posve smiren, ni posve svoj; uvijek mu je bježao neki njegov vlastiti smisao ili je on to samo mislio. Uvijek glavom u oblacima, u traganju za novim stihovima koje je prethodno morao sam proživjeti, u traganju za novim ljubavima, destruktivnim, ali za njega neophodnim jer samo u takvima on se osjećao prihvaćen… Tako bih ga opisala.
Možda se kroz svoju poeziju pokušavao smiriti, možda je baš tamo pokušavao sve misli složiti u neki red jer to nikako nije mogao sa sobom. Možda je zato on sam sebi alter ego. Već je ono, što želi biti. Možda to samo nije uspijevao vidjeti! Koliko god bila njegova poezija drugačija od njega samoga, on je prvi ruski imažinist zbog kojeg je imažinizam kao umjetnički pravac zavladao Rusijom i proširio se tako po cijeloj Europi uopće. Tužno je što mu je to uspjelo samo zato jer je njegova tajnovita smrt bombardirala Rusiju i stekla doslovce, kultove obožavanja Jesenjina među mladima. Tako je nastao i pojam jesenjinštine, nakon njegova samoubojstva ili pak ubojstva. Sve više je naime mladih, pogotovo umjetnika počelo poprimati Jesenjinove karakteristike ili ga barem oponašati. Boemski život, neprihvaćanje svakodnevice, tmurni, tugaljiv ugođaj koji je zapravo bijeg od sebe u nešto svoje… No, oni nisu bili Jesenjin, njima to nije bilo „normalno“. Potvrđen je velik broj samoubojstava u razdoblju nakon Jesenjinove smrti.
Biste li uopće pomislili da je maloprije opisano baš opis imažinista? Možda nisam sve rekla. Naime, Jesenjin je u svojim pjesmama prikazao muzikalnost stiha, oslanjajući se često na usmenu narodnu pjesmu te posebno elemente prirode i ruskih sela. Seoska Rusija je osnovna tema njegovih pjesama. No, ne na onaj isprazan način, suhoparan i dosadan. Ne, sve što on napiše nekako je kao… Živo. Njegovo staro selo kao da ponovno ima svoje stanovnike i njegova majka kao da ga i dalje čeka na stolici gledajući kroz prozor.
<3 (friendly hint: poslušati kada se želite opustiti, malo odahnuti, a opet promisliti – poslušati za mir…)
To je upravo i cilj imažinista, dočarati slike, probuditi osjećaje. Imago (lat.) – slika. Sve nam kaže ime. Navela bih neke od takvih pjesama kao što je „Ispovijest mangupa“, „Molitva za umrle“, „Pjesma o kuji“… Imažinizam kao književni pravac ljudi često miješaju s impresionizmom, koji je prvotno čisto slikarski, umjetnički pravac. Zašto je to tako, to je zato što impresionistički slikari doslovno prenose na platna imažinističke slike poezije! To dvoje – potpuno su ustvari drugačija tipa pravaca, no u nekim značajkama vrlo su slični!
Još nekoliko vrlo zanimljivih stvari o osebujnom umjetniku. Naime, Jesenjin, kao vrlo privlačan, šarmirajuć i visok mladić, privlačio je mnoge žene. No, on ih svojim recitacijama nije želio zavoditi, što više puta naglašava, ne… On je naprosto uživao u poeziji, a one su uživale u gledanju njega. Nije mu bilo teško privući ih… Postavši tako sve više poznatiji u „kafanama“, na ulicama grada, zvale su ga čak na čajanke i vrlo utjecajne i bogate aristokratkinje što nikako nije bilo na odmet njegovu ugledu, popularnosti i egu. No nije bio od onih koji iskorištavaju situacije i hvališu se. „Mnogo vremena je pijan, ali žene su te koje će mu i krv popiti da im samo dopusti“, rekao je njegov prijatelj Maksim Gorki u svojim memoarima. Ženio se već u 18. godini s Anom Izjadnovom i dobiti će sina Jurja. 1917. ženi se glumicom Zinaidom Rajh s kojom je u braku 4 godine i gdje dobiva dvoje djece, Konstantina i Tatjanu. Nakon same misteriozne smrti ili samoubojstva njihova oca, Jesenjina, bez riješenog slučaja i bez dokaza, ubijeni su i oni. Bio je par mjeseci u braku i s unukom Lava Nikolajeviča Tolstoja, Sofijom. S pjesnikinjom Nadeždon Volpin ženi se 1923. godine i dobiva zadnje dijete, Aleksandra, koji kasnije postaje vrlo cijenjen umjetnik i pjesnik. Galina Belisavska bila je žena koja je bila ludo zaljubljena u njega i na njegovom grobu oduzela si je život i sahranjena je pored njega. No, također ima upitnika o njenom samoubojstvu jer postoje teorije da je tajna policija ubila i nju. No, Jesenjinova najfatalnija i na kraju, tragična ljubav života, bila je američka plesačica Isadora Duncan koja je bila 18 godina starija od njega. Upoznali su se u baru gdje je on recitirao svoje stihove, i zanimljivo je da ona nije razumjela ni riječ jer nije govorila ruski, ali kada su se ugledali, već tada je zapravo započela njihova sudbina. Vjenčali su se 1922. godine; Isidora je imala 44 godine, a Jesenjin 26.
„Ti si, moja gipka, lakonoga breza, stvorena za mene i za mnoge druge.“
(još jedna!)
S njom je odselio u Pariz gdje je ona morala boraviti zbog svoje karijere. No, on tamo neće biti poznat kao u svojoj Rusiji niti prihvaćen književnik, čak štoviše biti će nazvan – samo njenim priljepkom. U početku, to nekako trpi, no uskoro postaje depresivan i ljut, čak ponekad manijakalan… Zato napušta Isadoru i vraća se u svoju Rusiju no tamo mu se stanje neće znatno poboljšati. Opija se, razočaran je sobom, propituje sebe i smisao svoje umjetnosti uopće… Tako 30–godišnji Jesenjin u prosincu 1925. godine odlučuje izvršiti samoubojstvo i to – trostruko. U hotelu „Angleterre“ prerezao je vene, odvrnuo kvačilo i tako pustio plin te se još objesio. Nije želio otići bez pozdrava, ali više nije imao ni tinte za napisati svoje zadnje stihove te tako vlastitom krvlju piše posmrtne retke i to svom prijatelju iz djetinjstva:
Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
nemoj da ti bol obrve povije –
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al’ ni živjeti baš nije najnovije.
Smrt tad već vrlo poznatog pjesnika, u narodu je izazvala tugu i čuđenje, pogotovo među mladima. Policija je istraživala na njegovom slučaju godinama jer jedan je uporan inspektor osobno poznavao Jesenjina i neki dijelovi njegove smrti, navodnog samoubojstva, nisu se poklapali. Inspektoru Hlistalovu stiglo je poštom čak i anonimno pismo s fotografijom mrtvog Jesenjina kojemu se vidi udubljenje u glavi i umjetno namještene ruke, a takvog ga policija nije pronašla. Čak i ona pjesma napisana krvlju bila je samo dodatna sumnja svaljena na samog Jesenjina jer tinte stvarno u njegovom stanu nije bilo, ili je bila uzeta. Jesenjinu u prilog nije išla ni činjenica da je bio tada u lošem psihičkom, fizičkom i financijskom stanju. Inspektor je zbog toga bio ustrajan te on i Bezrukov nakon 15 – godišnje istrage postavljaju sve sigurniju krajnju teoriju – da je ovaj prerano umrli sanjar i pjesnik plavih očiju bio ustvari, ubijen.
Zašto bi bio ubijen? Zbog svojih pjesama! Pjesme su možda presudile samom svom stvoritelju! Jer nije bježao od iznošenja kritika o vlasti i sl. A za vrijeme Staljina, ljudi su ili nestajali ili bili likvidirani tzv. čistkama. Sumnja se da ga je kao prijetnju vidio i sam Staljin, pošto se za Jesenjina tada nadaleko čulo, a mogao je time izazvati i pobune mladih Rusa – pa je dosta moguće da je Staljin i naredio ruskoj tajnoj policiji da ga ubije, a da ispadne sve kao samoubojstvo.
Još jedna vrlo zanimljiva priča!
Jedna vrlo nevjerojatna podudarnost ili pak potpuna slučajnost – jest to da je Isadora obožavala svilene šalove, marame… I sam Jesenjin imao je uvijek uz sebe njen šal. Često je i izvodila razne plesove sa šalovima, radeći performanse s vijorenjem. Nakon Jesenjinove smrti, Isadora je bila psihički uništena i povukla se iz javnog života. 2 godine nakon smrti Jesenjina, vozeći se u autu ljubavnika, njen oslikan svileni šal vijorio je na vjetru, sapleo se u kotače i Isadora je ostala ugušena vlastitim šalom.
Sve, baš sve je u njegovom životu bila poezija, postala poezijom ili nestala poezijom ili s poezijom…
Hana Živko, 4.b