Edward Hopper američki je slikar rođen 1882. u Nyacku, a umro je 1967. u New Yorku. Bio je sin lokalnog biznismena, a pohađao je Školu umjetnosti u New Yorku od 1900. do 1906. U početku se obrazovao da postane ilustrator, no učitelj Robert Henri inspirirao ga je da počne slikati. Isprva se bavio reklamnom umjetnošću, a kasnije je počeo slikati akvarele i uljane slike. Također inspiriran Henrijevom umjetničkom skupinom Ashcan škole, slikao je uobičajena mjesta svakodnevnog života. Smatra se da je Hopperov zreli stil nastao sredinom 1920-ih. Brojna njegova djela prikazuju mirne, anonimne figure te stroge geometrijske forme koje smještene na platno izgledaju poput kadrova snimki. Smještena su u urbane sredine, krajolike Nove Engleske i interijere. Iz djela vrišti osjećaj usamljenosti i tišine. Primjeri takvih djela su House by the Railroad (1925.) i Room in Brooklyn (1932.). Karakteristično za Hoppera je korištenje svjetla kako bi izolirao pojave i predmete u prostoru. Naravno, to se moglo zbivati na jakom danjem svjetlu (Early Sunday Morning, 1930.) ili jezivom svjetlu restorana koji radi cijelu noć (Nighthawks, 1942.). Zanimljivo je da se Hopper 1923. oženio umjetnicom Josephine Verstille Nivison, koja je također bila Henrijeva učenica. Ona je bila važan element njegove umjetničke karijere – pozirala je za gotovo sve njegove ženske figure, pomagala mu uređivati prostorije za slikanje te ga je poticala na rad i vodila brigu o dovršenim radovima, izložbama i prodaji. Hopper je snažno utjecao na pop art slikare i slikare novog realizma 1960-ih i 1970-ih.
Od mnogobrojnih Hopperovih slika, odlučila sam se za djelo iz najranijih faza njegova stvaralaštva baš zbog toga što nije toliko poznata.
I samim smještanjem djela u vrijeme kada je nastalo možemo saznati puno o njemu. Iako je Hopperov stil bio presudno oblikovan u razdoblju provedenom u Parizu, i dalje mu je nedostajala preciznost i odlučnost koja ga je obilježila od 1920-ih pa nadalje. Putnički vlak izgleda kao da izlazi izvan desnog ruba platna. Dim koji struji gornjom polovicom djela, lagano spuštanje tračnica gledajući s lijeva na desno i “vjetrovito” polje pšenice ocrtavaju pokretnost slike. Primjena boje odražava novu slobodu koju je Hopper stekao u Parizu. Boje su većinom tople i nema kontrasta, već boje skladno prikazuju ovo tmurno raspoloženje gledanja u prolazeći putnički vlak. Potezi kistom poznati su kao “painterly” što znači da je svaki potez kista vidljiv i postoji kao sam za sebe – tu je tehniku više koristio u mladosti nego u zrelosti. Iz takvih poteza kistom dobiva se dojam napetosti i nastoji se skrenuti pozornost gledatelja na sam proces stvaranja slike – da umjetničko djelo posjeduje i vlastitu stvarnost neovisnu o vanjskoj stvarnosti na koju se odnosi. Moguće je da putnički vlak predstavlja činjenicu da autoru nedostaje blagi pariški zrak i povratak u Ameriku gdje vlada surovo ozračje mu je teško pao, što je i sam jednom prilikom izjavio. Na slici uočavam pravilan raspored elemenata, to jest elementi su nanizani “jedan na drugome” u izrazito pravilno podijeljenim linijama, no element dima koji je na vrhu kompozicije izgleda kao da je najdalje, što je u suprotnosti sa poljem pšenice koje izgleda kao da je najbljiže – to su obilježja vertikalne perspektive. Zanimljivo je da ovo djelo nije jedino koje prikazuje motiv vlaka ili željeznice, a za usporedbu ću u nastavku postaviti još neka.
Ovo djelo nastalo je mnogo kasnije i spada u djela Hopperove zrelosti te se može primijetiti znatna razlika. Više nema vidljivih poteza kistom, u djelu se pojavljuju i ljudi te je vlak mnogo moderniji, a sama tehnika slikanja izgleda dosta “čišće” u odnosu na Railroad Train. Prisutni su i kontrasti boja. Zanimljiv je vlak koji je istaknut uporabom jake crvene boje. Igra s padom svjetlosti i sjenama na ovoj slici me oduševljava. Pogotovo savršene sjene ljudi. Osobno su mi djela novijeg datuma nijansu zanimljivija, baš zato jer su “čišća” i zbog toga mi izgledaju skoro kao fotografije.
Za ime Edward Hopper prvi put sam čula na satu likovne umjetnosti kada je nekoliko mojih kolegica iz razreda prezentiralo baš o njemu. Moram reći da sam se odmah “zaljubila” u njegov jednostavan i minimalistički stil kojim prikazuje svakodnevne ljudske situacije. Nema preuveličavanja niti uljepšavanja – samo pokazuje istinitost stvarnosti koja je često gledajući fotografije ljudi na društvenim mrežama jako uljepšana i svačiji život izgleda dosta zanimljivije nego što u stvarnosti jest. Ali, da se vratim na temu, čistoća tehnike slikanja i svakodnevni motivi te čak i taj blago jezovit ugođaj običnog jutra u nekoj obiteljskoj kući kada ukućani spavaju ili kutka neke ulice uz blagu svjetlost ulične lampe ili izloga naslikani na realističan način. Uvijek je tu prisutna igra bojama i može se jasno vidjeti kut iz kojeg svjetlost pada i odakle svjetlost dolazi, isto kao i sjene, a to je ono što me “kupilo”. Teško je staviti emocije dok gledaš neko djelo koje te se dojmilo u konkretne riječi, ali najbliži mogući opis bio bi da me svako Hopperovo djelo koje pogledam vodi u raspoloženje koje zamišljam realnom svakodnevnicom ljudi i to pogotovo u američkom okruženju kojem su djela i prilagođena jer su njih oslikavala. Zanimljivo mi je da slike koje oslikavaju ljudske domove ne daju dojam obiteljske bliskosti, već baš suprotno, sablasne distance, kao da ne gledam neku obitelj koja bi me podsjetila na vlastitu, nego čak kao da zavirujem u tuđe živote i privatnost i da sam na mjestu na kojem ne bih smjela biti. To su realistička djela na kojima je svaki element potpuno jasan, ali poantom nikad nije sve lako otkriveno i postoji podloga iza svakog od tih djela, kao što i postoji priča iza zastora svake od tih kuća. Djela koja prikazuju krajolike najčešće oslikavaju pusto okruženje koje je na neki način i djeluje umirujuće. Ponavljam, teško je dočarati riječima, ali sjećam se da kad sam gledala prezentaciju mojih kolegica koje su pričale o njegovom napoznatijem djelu Nighthawks, upamtila sam ga kao autora čija ću djela još otići proučiti (što doista i jesam napravila) i na čiju bih izložbu umjetnosti doista i otišla. Sve skupa, koliko god bilo svakodnevno i realistično, toliko je i mistično. I baš je u tome posebnost njegovih djela – svakodnevnici daje pravo da pokaže da nije tako nezanimljiva i ne vrijedna spomena kako nam se oduvijek činila, već puna scenarija koji dok se pogledaju mogu biti jednako lijepi i posebni kao npr. neka nadrealistička djela. Pogotovo u ova doba COVID-19 virusa treba cijeniti standardnu svakodnevnicu i život pa me to još dodatno potaknulo da odaberem scene koje prikazuju Hopperova djela za uživati u njima i malo promišljati. Smatram da ih s pravom mogu nazvati scenama jer doista izgledaju filmski! 😊
Lana Deverić, 4.a