Djelo koje sam odabrala analizirati je „The Wounded Angel“ umjetnika Huga Simberga.
Slika je nastala u razdoblju simbolizma. Simbolizam je umjetnički pokret koji je nastao u 19. st. i početkom 20. st. Stil je prepoznatljiv po tome što je blizak romantizmu, a želi se odvojiti od naturalizma i realizma. Umjetnici iz tog razdoblja htjeli su oživjeti sadržaje proistekle iz pjesništva, mitologije i psiholoških istraživanja. Pokret je započeo u Francuskoj, pa su tako vodeću ulogu u estetici stila imali francuski umjetnici. Otac simbolizma jest Charles Baudelaire. Slikari se bave klasičnim i biblijskim motivima, srednjovjekovnim legendama i La Fontaineovim basnama. Istražuju se i egzotične teme i teme smrti. Simbolistički slikari koriste se mitološkim scenama i prizorima kao likovnim jezikom duše kako bi istaknuli statički svijet tišine, pa je simbolizam više kao filozofija, nego umjetnički pravac. Jedan od najznačajnijih simbolista bio je Hugo Simberg koji je djelovao na području Finske. Rođen je 24. lipnja 1873. u Hamini u Finskoj. 1891., kad je imao 18 godina počeo se obrazovati kao umjetnik. Kasnije je postao privatni učenik Akselija Gallen-Kallela u studiju Kalela. 1896. i 1897. izlaže svoja djela u Parizu i Italiji. Bio je zadužen i za dekoriranje katedrale Tampere. Od 1907. do 1917. učio je u školi slikanja u finskoj umjetničkoj udruzi. Umro je u Ähtäriju 12. srpnja 1917. Ostao je zapamćen po izvrsnim slikama punim simbolike.
Djelo „The Wounded Angel“ Huga Simbega slikano je tehnikom ulja na platnu, 1903. godine, a čuva se u Ateneumu u Helsinkiju, glavnom gradu Finske. Kompozicija djela je vodoravna što možemo zaključiti iz troje ljudi koji su poredani relativno u istom položaju. Isto tako, „štapovi“ na kojima dječaci nose anđela pomažu u rasvjetljavanju kompozicije djela. Kao ritam primjećujem alternaciju jer su prikazana tri čovječja lika. Repeticiju imamo u mekom perju na krilima. Radijaciju nalazimo u grmu u pozadini, iz tla se u polukrugu granaju stabljike. Dominaciju kao ritam odmah upada u oko jer lik anđela odskače od dva „zemaljska“ dječaka. Kontrast je ostvaren pomoću boja. U opreci su crna odjeća dječaka s lijeve strane i bijela odjeća anđela. Možemo primijetiti i hladne boje korištene u slikanju neba i vode i tople boje korištene u slikanju tla. Ravnoteža djela je simetrična, tj. djelo je statično. Perspektiva je linearna ili geometrijska.
Što se tiče tematske analize djela, jako je zanimljiva i puna skrivenog značenja. Pozadina slike nije plod umjetnikove mašte, već je stvarni prostor. Put kojim dječaci i ranjeni anđeo prolaze nalazi se u parku koji je, u Simbergovo doba, bio popularan radničkoj klasi koja je tamo provodila svoje slobodno vrijeme. Taj puteljak možemo pronaći i danas. Zbog toga što je park bio popularan po skrbi za slijepe i nemoćne, anđeo u rukama drži visibabe – simbol ponovnog rođenja i ozdravljenja. Iako je sam Simberg mrzio interpretirati svoja djela i odavati njihova značenja kako bi ih ljudi mogli doživjeti na svoj način, poznato je da je umjetnik patio od meningitisa, a slika mu je davala snagu za vrijeme njegova oporavka. Metaforički gledano, ranjeni anđeo ima pogrbljen vrat, letargiju i osjetljiv je na svjetlo pa nosi povez – sve su to simptomi meningitisa. Meningitis zahvaća oštećenje pluća, pa ako anđelova krila poistovjetimo s plućima vidimo da je anđelovo krilo oštećeno. Poznato je da je Hugo Simberg dugo vremena pripremao ovu sliku. Iza sebe je ostavio mnogo skica i fotografija koje nam danas ukazuju na proces nastanka slike. Zanimljivo je da je anđeo prvotno bio guran u malim kolicima koja su gurala dva vraga. Mnogi ljudi su pozirali kao anđeo u Simbergovu studiju. Nakon što je slika bila primljena na izložbu, Samberg se u pismu svojoj sestri Blendi pohvalio kako je dobio dobre kritike, između ostalog da slika zrači mirom i harmonijom kao nijedna na svijetu. Slika odiše melankolijom i turobnošću. Dječak s desne strane koji zuri u promatrača nas može uzrujati. Čini se da nas krivi za to što se dogodilo anđelu, dok dječak s lijeve strane gleda ravno i usmjeren je na svoju zadaću. Ako se zadubimo u sliku možemo osjetiti tešku i zamornu atmosferu, gotovo kao da čujemo prigušene i lijene korake dvojice dječaka.
Po mom mišljenju slika je zanimljiva i ima elemente koji su potrebni da privuče pažnju na sebe i navede promatrača na razmišljanje. Gotovo je čudesno vidjeti anđela – biće koje u kršćanstvu simbolizira utjehu i nadu vjernicima, tako bespomoćnog i krhkog. Štoviše, kad se nalazi između dva prosječna dječaka iz radničke klase, tada anđelova ljepota i spokoj još više dolaze do izražaja. Sviđa mi se ideja o tome da je umjetniku slika poslužila kao utjeha u bolesničkim danima. To je dokaz da je umjetnost potrebna čovjeku, ne samo u materijalnom smislu, već i u psihičkom. Mislim da je simbolizam zanimljiv umjetnički pravac jer volim čitati između redaka i analizirati pjesme, stihove ili slike. Umjetnici koji su vješti u „zamatanju“ očitih stvari u neke složenije, vrlo su hrabri jer nemaju garanciju da će se njihovo djelo protumačiti na onaj način na koji oni to žele, niti će svatko moći prepoznati njihovu poruku. Zaključujem, slika mi se sviđa, zaintrigirala me i rado sam pronalazile podatke o njoj i kroz simbole otkrivala skrivene poruke u njoj. Umjetnost u istoj mjeri treba biti bijeg od realnosti, zagonetka za mozak, ali i nada za bolesnika.
Mia Ljubić, 3. e