Ivana Kos, učenica 4. c i ove godine sudjeluje na SFerinom literarnom natječaju za djecu i mlade popularno zvanom SFERICE.
Teme radova zadane su, a svaka kategorija nudi dvije literarne, dvije likovne teme, a srednje škole imaju i dvije filmske teme. Zadane teme u kategoriji literarnih radova su Vrijeme prije sunca i Vjerujte mi, nisam klon. Ivana je izabrala temu Vrijeme prije sunca.
S obzirom na to da je upitno hoće li proglašenje najboljih radova ove godine biti u svibnju ili početkom sljedeće školske godine, a Ivana će u to vrijeme biti studentica, najbolji je trenutak je da objavimo Ivaninu zanimljivu i maštovitu priču.
Dubravka Šutalo Kovačić, prof.
Tema: Vrijeme prije sunca
PROROČANSTVO O SUNCU
Čitala sam priče. Slušala sam legende. Gledala sam slike. Odrastala sam nadajući se da ću jednoga dana ugledati tu prekrasnu zvijezdu. Starješine su ti koji pišu i govore o njoj.
Priča govori da su ljudi nekad davno, davno, posjedovali prirodan izvor svjetlosti i topline. Zrak nije peckao u grlu, a voda je bila bezokusna. Životinje su slobodno tumarale uokolo, a ljudi, oni su noću spavali, a danju radili. Izmjena svjetlosti i tame bila je prirodna i nije uvijek trajala jednako. I za sve to bilo je zaslužno Sunce. Navodno je svjetlo bilo dovoljno jako da te oslijepi na nekoliko trenutaka. Nevjerojatno, zar ne? Moja je najveća želja imati Sunce, osjetiti prirodnu toplinu i biti obasjana prirodnom svjetlošću.
„Helina!“ brzo se okrenem prema vratima svoje sobe i ugledam Ravija. Isprva me mrko gledao, ali kada je vidio moj najnoviji crtež, lice mu se smekšalo.
„Hina, ovo je predivno, ali sad stvarno moramo ići. Profesorica Auger opet će nas poslati u kaznu“, požalio se, a ja sam uzdahnula. Uzela sam torbu te smo zajedno istrčali iz zgrade. Sve je tako umjetno. I bijelo. I toksično. I umjetno. I monotono. I umjetno. Svjetlosne ploče koje se nalaze na vrhu nebosfere blješte bijelom svjetlošću baš kao i čelični stupovi na rubovima ulica.
***
Ravi živi pet zgrada dalje od mene. Njegovih roditelja nikad nema doma u vrijeme završetka nastave, pa redovno odlazimo do njega nakon škole. Ravi nam je pripremao nešto za pojesti, a ja sam stavljala tanjure na stol.
„Ravi, želim vidjeti noć i dan!“ govorim mu dok on donosi hranu na stol. Nonšalantno me pogleda, a zatim ode do Svjetlostata i okrene strelicu na crno polje.
„Noć,“ bijelo polje, „dan,“ crno polje, „noć,“ bijelo polje, „dan.“
„Nisam na to mislila. Želim vidjeti pravu noć. S mjesecom i zvijezdama na pravom nebu, baš kako starješine govore.“
„I ja želim osvojiti 10000 zemljičaka pa ništa od toga. A sad jedi, kako se ne bi žalila da je sve hladno. Opet!“ Preokrenem očima. Stvarno je pesimističan. Nakon ručka, pokušala sam još jednom započeti razgovor o Suncu, međutim…
„Sol ti nikad nije trebala dati tu glupu knjigu s tom glupom legendom.“ Čim je to rekao, ulazna vrata su se zatvorila.
„Tko to zaziva Velikog Sola? I za tvoju informaciju nije legenda nego proročanstvo.“
„Soleil!“ viknem i bacim joj se u zagrljaj. Treći član našeg malog kulta. Ravi i ja iz iste smo generacije dok je Sol dvije godine iznad. Njezina prabaka jedna je od starješina. Dok smo bile mlađe, pokazala mi je knjigu u kojoj se nalazilo „Proročanstvo o Suncu“. Netko od starješina vidio je kako bi se za vrijeme 149.600 godine moglo pojaviti Sunce. Sol vjeruje, ja vjerujem, samo je Ravi neutralan. Zapravo ne, on je zakleti nevjernik. “Ja samo vjerujem u znanost i tehnologiju!“ izjava je koju mora izgovoriti barem jednom na dan ili će ispariti.
„Nema apsolutno nikakvih dokaza da će ZEM2204lja dobiti Sunce.“
„Zamisli samo da se rode dvije takve zvijezde“, kaže Sol ignorirajući Ravija, a on preokrene očima. Na našu žalost, čuli smo Ravijeve roditelje na vratima što je bio znak za pozdrav. Njegovi roditelji nikad nisu bili sretni što se počeo družiti sa Sol. Mislim, ja sam kriva za to.
Isprva smo bili samo nas dvoje. Upoznali smo se u parku (ako se to uopće može nazvati parkom s obzirom na to da se u njemu nalaze samo bijeli, visoki, svjetleći stupovi, nekoliko sivih skulptura te dvije ljuljačke i tobogan) koji se nalazi između naših zgrada. Tada smo bili šestogodišnjaci. Zatim sam ja, sedam godina kasnije, upoznala Sol. Pohvalila je jedno od mojih djela i predložila da dodam malo boje. Tako smo započele razgovore o Suncu. Odlučila sam predstaviti Raviju svoju novu prijateljicu i na početku je sve bilo u redu. Međutim, stvari su krenule nizbrdo kada sam bila izbačena iz slikarskoga kluba. Odlučila sam poslušati Solin savjet i staviti malo boje u slike. Povjerenstvu i ravnatelju škole to se nije svidjelo (crteži moraju biti odraz svijeta u kojem živimo, a taj svijet je bijelo-sivo-crni, ali meni i dalje nije jasno zašto onda znamo za druge boje) te su me izbacili iz kluba i zabranili mi predstavljanje na individualnim izložbama. Nisam se žalila, prekršila sam pravila i makar vjerujem da je kazna prestroga (to misli i Sol i moji roditelji), odlučila sam ju prihvatiti i pomiriti se s činjenicom da moje slike, koliko god dobre i kvalitetne bile, nikad neće biti viđene. Ravijevi su roditelji iz Povjerenstva, zato Sol i ja bježimo čim ih čujemo na vratima. Otišle smo u njegovu sobu, otvorile prozor i skočile. Ravi stanuje na drugom katu, a s obzirom na to da u tu ulicu nitko ne ide, stavile smo četiri madraca, tako da je slijetanje prilično udobno. Ležale smo na tim madracima gledajući u nebo. Nebosfera je sada bila tamnosiva, uskoro će biti potpuno crna.
„To nije boja noćnog neba“, izjavila je Sol.
„Znam, treba biti posuto točkicama. Zvijezdama.“
„Ne govorim o tome. Noć nije siva i crna. Noć je tamnoplava“, uzbuđeno me je pogledala. Zatim je ustala. Stajala je točno ispred mojih nogu, okrenuta prema meni, s rukama u zraku. Izgledala je kao da želi uhvatiti to sivilo koje se nalazilo gore. Kad bi to bilo moguće, sigurno bi ga bacila u najdublju rupu koju može pronaći. S osmijehom na licu, pričala je o bijelim i žutim zvijezdama koje na nebu izgledaju kao malene točkice, ali zapravo su ogromne i kako je to jedini razlog što ih možemo vidjeti. Pričala je o Mjesecu, prirodnome satelitu, o tome kako je nekad svijetlio na nebu i kako je imao sedam faza i u svakoj je izgledao drugačije.
„Ali Mjesec nije imao svoju svjetlost. Ne, njega su ljudi vidjeli samo zato što ga je Sunce obasjalo. I planet bi se približavao i udaljavao od Sunca. Zato noć i dan nisu uvijek jednako trajali. I godišnja doba, Hina, godišnja doba!“
Za Sol su govorili da je lijena i da neće ništa postići u životu jer se ne želi potruditi ni oko čega. Ali oni ju ne znaju. Oni ne znaju koliko je ona zapravo spremna žrtvovati se za nešto. Koliko strasti i pažnje je spremna posvetiti onome što voli! Napokon je spustila pogled prema meni i kunem se, njene oči sjajile su baš kao što bi zvijezde trebale. Pružila mi je ruku, a ja sam ju bez razmišljanja uhvatila. Otrčale smo svaka na svoju stranu. Ulice u ovo doba nisu sigurne, ali trenutno nisam o tome mogla razmišljati. Jedino što je bilo u mojim mislima – bila je Sol, sa svojim smeđim očima i iskricama svjetlosti u njima. Njezine priče su ono što daje život mojim slikama. Moram slikati!
***
Nisam spavala. Nisam mogla. Danas je dan kada ćemo se približiti rubu grada. Ravi je naravno bio u potpunosti protiv toga, ali na kraju uspjele smo ga nagovoriti da ide s nama. Naš grad, ŠUM2102a, jedan je od triju gradova na ovom planetu. Svaki grad ima svoju sferu, svoj balon u kojem se nalazi. Izvan toga balona, ništa ne može preživjeti. Nema svjetlosti, nema vode, nema zraka. Nema ničega osim sivog kamenja. Gradovi su povezani tunelima koji se ne koriste često. Jedine osobe koje onuda prolaze Predstavnici su gradova. Mi stanujemo samo dva sata pješačenja do ruba grada. Sada smo negdje na pola puta.
„Zašto vjeruješ da će se Sunce pojaviti?“ upitao je Ravi.
„A zašto ne?“ Sol je odgovorila. Ako se to može smatrati odgovorom.
„Zato jer nema nikakve znanstvene osnove za to. Kako se nešto može samo magično pojaviti?“
„Ravi, Sunce se neće samo magično pojaviti! Suncu trebaju godine da se formira, da se plin zapali. Trebaju.“
„PLIN?!“ Ravi je viknuo, a ja sam skočila kako bih mu prekrila usta. Ono što radimo je zabranjeno. Naravno, nitko nije dovoljno lud da to radi. Nitko osim nas, što je veliki plus jer znači da nema čuvara na rubu.
„Da, Ravi, plin. Što si ti očekivao? Nekakvu magiju?“ podsmjehivala se. Zatim mi je sinulo.
„To je to. To je znanstveni dokaz koji si tražio. Nisi vjerovao jer si mislio da je sunce nekakva magija“, prasnula sam u smijeh dok je Ravi samo kimao glavom. Napokon smo se približili rubu. Dotakli smo ploče koje su se nalazile na sferi. Sol i ja smo se pogledale, ovaj dio nismo otkrile Raviju. Izvukle smo svakakve alate iz svojih ruksaka. Raviju je čeljust pala.
„Ja se ispričavam, ali ŠTO JE TO?“ I histerija ga je progutala. Sol je počela objašnjavati, ali ja sam znala da nju neće slušati. Dapače, još će ga više obuzeti histerični ispad.
„Slušaj me, Ravi, oči na mene!“ Dlanovima sam mu ukalupila lice tako da me gleda ravno u oči.
„Sve smo provjerile, sve je sigurno, u redu?“ slabašno je kimnuo glavom.
„Ove ploče idu dolje. Ništa se neće dogoditi, vjeruj mi. Samo ćemo ih skinuti da vidimo izvan sfere.“
„Ali nema ničega tamo, osim kamenja. I ne vjerujem da će se išta vidjeti. Tamo je mrkli mrak. Tama! Crnilo!“
Sol je posudila jednu od onih laserskih lampi, trebalo je još nekoliko minuta, ali Ravi je napokon bio prilično miran. Kratko je izjavio da nas mrzi (očekivano,) ali da će nam pomoći kako se ne bismo slučajno uvalile u još veće nevolje (također očekivano). Iako nije ni pipnuo ploče, čuvao nam je stražu i osposobljavao lasersku lampu (te bebice nije tako lagano uključiti, a među nama, Ravi je jedini koji zna). Trebao nam je sat da skinemo dvije ploče i još pola sata čekale smo lampu. U međuvremenu Sol i ja pokušale smo vidjeti nešto izvan sfere. Ništa se nije vidjelo, samo crnilo. Jedina sitnica koju smo uspele vidjeti bilo je sivo kamenje koje se spajalo sa sferom na dnu. Također sam proučavala Sol. Prvi put sam ju vidjela sa skupljenom kosom. Prije nego smo krenule micati ploče, zamolila me da joj ispletem pletenicu. Kosa joj je bila mekana i sjajila se na svjetlosti.
„Na Suncu bi se još vise sjajila“, nasmijala se, a ja sam se pitala može li joj kosa biti zlatnija nego što je sad. Ja sam svoju skupila u malen rep (jer sam ju prije godinu dana odrezala do ramena, i iskreno, bila je to najbolja odluka koju sam ikad donijela). Ravi nam je donio lampu. Oči su mi počele suziti dok sam direktno gledala u nju, pa smo svi troje škiljili dok smo promatrali što se zbiva vani. Bit ću iskrena, nisam sigurna jesu li mi suze krenule zbog jakosti kojom je lampa blještala ili zbog činjenice da smo mogli nešto vidjeti. Da, bilo je mutno zbog suza, ali ipak našoj sreći nije bilo kraja. Počeli smo se hihotati kao nekakvi luđaci. Zatim je Sol utihnula. Gledala je.
„Zeleno“, promrmljala je. Ravi i ja smo se okrenuli prema njoj.
„Jesi li nešto rekla?“ zbunjeno sam ju pogledala.
„Zeleno“, rekla je glasnije, „Zeleno! ZELENO!“ sad je već vikala. Nisam razumjela o čemu govori pa sam i ja počela gledati u njezinu smjeru. Isprva ništa nisam vidjela, ali onda… uz rub sivoga kamenog zida zelenio se lišaj.
***
„Znaš što to znači. Moramo van!“
„Jedna biljka nije dokaz!“
„Jedna biljka najveći je dokaz koji smo mogli naći. Ljudi, moramo van, odmah!“
„Sol, slušaš li ti sebe? Možda sunce postoji, ali to ne znači da Gore imamo uvjete za život. Ovdje imamo. Da, sve je monotono, strogo kontrolirano, ali barem je sigurno.“
„Ravi, ako ti želiš ostati ovdje, onda ostani, ali ja idem van.“ Sol je istrčala iz moje sobe. Vraćajući se kući, svi smo šutjeli. Nismo mogli vjerovati što smo vidjeli. Biljka. Prava biljka. Tamo vani, u tami. Ništa ne može preživjeti izvan sfere. Za rast i razvoj potrebni su zrak, svjetlost, toplina, voda i hrana. Ako je tamo vani jedna biljka, tko kaže da ih nema više, dovoljno za normalan život. Sunce je ovdje, mogu to osjetiti. I znam da Ravi i Sol također znaju. Međutim, Ravi se boji, i to je opravdano jer tko kaže da ima dovoljno biljaka, dovoljno topline i zraka. Nitko nam to ne može garantirati, a ako smo u krivu, smrt je osigurana.“
Bila sam sigurna da će Sol učiniti nešto glupo jer ona je takva. Nisam ju pratila. Izašla je ljutito van, a ja sam odlučila ostati s Ravijem. Možda ga možemo uvjeriti da svi zajedno kažemo nekome pa da se oni pobrinu za sitnice, da oni utvrde je li Gore povoljno za život. Ali tko će slušati nas! Sol je buntovnica koja ne slijedi pravila, ja sam propala umjetnica koja je prekršila sva pravila… a Ravi, on je dijete iz ugledne obitelji i možda bi mu vjerovali da nije viđen s jednom od nas. Njegovi roditelji bili bi razočarani da im išta kaže i on to ne bi mogao podnijeti. Nakon što se smirio, pokušali smo nazvati Sol, no ona se nije javljala. Službeno je bila noć, što je značilo da su izlasci zabranjeni. Nazvali smo njezine roditelje. Bila sam u pravu. Napravila je nešto glupo. Noć je, a ona nije u svome domu. Posljedica toga mogla bi biti visoka kazna. Nisam ju mogla pustiti da bude sama. Ravi me refleksno primio za ruku. Znao je što planiram.
„Ona treba pomoć. Treba mene!“ pokušala sam mu objasniti.
„Ne, ona treba nas.“ Suznih očiju zagrlila sam ga te smo zajedno otišli prema rubu grada. Trebalo nam je manje od dva sata s obzirom na to da smo trčali. Počeli smo ju dozivati, no nje nije bilo. Zatim je Ravi ugledao veliku kutiju u kojoj su se nalazile upute o uključivanju Odjela za Van. Iz ruksaka je izvadio lasersku lampu, uključio ju te uperio prema mjestu gdje smo ugledali onu biljku, onaj zeleni lišaj. I bila je tamo, pažljivo ga gladila. Okrenula se prema nama te se osmjehnula. Vidjela sam kako joj suze sjaje zbog svjetlosti laserske lampe. Molili smo ju da se vrati, da uđe natrag u sferu i da nekome ispričamo nešto o ovome. Nije slušala. Zatim smo ju molili da ostane na mjestu, da će jedan od nas otići po nekoga utjecajnog i pokazati mu što smo pronašli. Nije slušala. Molili smo ju da gleda u nas i da razgovara s nama. Molili smo ju, a ona se okrenula i otišla dublje u tamu.
„Tamo su! Stoj! Ne mičite se s mjesta!“ Slušali smo kako stražari trče prema nama u nadi da će zaustaviti Sol u njezinoj namjeri. Hladan zrak prošao mi je kosom tjerajući ju da pleše na laganom vjetru. Vjetru? Okrenula sam se prema izvoru. Vjetra ovdje nema. Jedini razlog zašto znam za njega je Sol i njezina prabaka.
„Rekao sam – ne miči se!“ Jedan od stražara izderao se na mene. Stajao je pokraj Ravija koji je bio skamenjen od straha. Odmah sam ju pronašla. Rupica u sferi. Vjerojatno smo ju slučajno napravile onog jutra kada smo skidale ploče. Približila sam se koliko sam mogla i duboko udahnula. Bilo je predivno. Slatkasti miris ušao mi je u nosnice. Zatim sam kihnula. Svi su se okrenuli prema meni. Raviju su trebale dvije sekunde da shvati što se događa. Stao je jednom čuvaru na nogu, a drugoga je udario laktom u trbuh. Ja sam trčala prema vratima. Sol je izašla kroz ta vrata. Kada sam ih otvorila, ušla sam u minijaturnu prostoriju. Ugledala sam ručicu te ju povukla prema sebi. Mogla sam čuti kako vakuum stišće prva vrata. Još sam mogla čuti čuvare.
„Umrijeti ćeš!“ vikali su, no ja nisam slušala. Otvorila sam druga vrata i istrčala van. Ubrzo sam ugledala svjetlo. Ispred mene nalazila se Sol, u svom (ukradenom) odijelu. Lagano sam ju potapšala po ramenu. Ona je skočila. Isprva me nije prepoznala.
„Sol, ja sam, Hina! SOL!“ Pogledala me u oči.
„Ti… odijelo…“, počela je mucati, a ja plakati.
„Zrak! Imam zraka! Mogu disati!“ Nekontrolirano sam se smijala dok su mi krupne kapljice suza klizile niz obraze. Sol je skinula svoju kacigu i duboko udahnula. Počela je kašljati i kihati (Nismo navikli na ovu vrstu zraka, nekako je gust i težak, ali i predivan. Mirisao je i imao okus. Zrak je imao okus.) dok sam ju ja lagano tapšala po leđima.
„Pogledaj!“ Prst je uperila ispred sebe, još uvijek nagnuta prema tlu zbog kašlja.
„To je šuma. Hina, to je šuma!“
„Znam. Vidim.“
Ne znam koliko smo dugo bile same gledajući malo u Sunce, malo u šumu, prije nego su nam se pridružili Ravi i čuvari. S njima su stigli i predsjednik, Povjerenstvo i policija. Iza njih nalazili su se građani. Svi su kašljali i kihali. Rukama su pokrivali oči, svjetlost je jednostavno bila prejaka. Policija je stala iza Sol.
„Soleil Zora, uhićena si zbog provale u Znanstveni Institut, krađe jednog od njihovih odjela i izlaska noću.“
„Samo dajte!“ ponosno je rekla. Predsjednik grada, koji se nalazio malo dalje od Sol, tužno ju je pogledao.
„Za ovo zaslužuješ ključ grada, ali napravila si prekršaj i ja te, nažalost, moram kazniti. Ali vjerujem da kazna neće biti velika s obzirom na okolnosti.“
„Hvala Vam, ako i punu kaznu dobijem, neću se buniti. Ja sam pod Suncem, i to je jedino bitno!“
Sunce, kao da ju je čulo, bacilo je zrake na nju, a njena sjajna plava kosa postala je zlatnija nego ikad.
Naše vrijeme prije Sunca je završilo.