U ove dane koje provodimo učeći kod kuće, dobili smo domaću zadaću u kojoj smo trebali osmisliti priču pod naslovom Ispričat ću vam priču o… Trebali smo odabrati sliku (siluetu) u Književnom vremeplovu kao poticaj za pisanje priče, osmisliti događaj, odabrati glavnog junaka te osmisliti zaplet i rasplet priče.
Inspiraciju za pisanje ove priče dobila sam kada sam pogledala siluetu na kojoj su bili dječak i djevojčica. Znala sam da ću napisati priču o bratu i sestri i njihovu djetinjstvu. Neke dijelove napisala sam po uzoru na seriju inspiriranu ratom koju sam nedavno gledala. Htjela sam da priča bude napeta, zanimljiva i da ima neočekivan, ali sretan završetak. Roman „Pokajnik“ inspirirao me da napišem pismo u priči.
Ispričat ću vam priču o…
Ispričat ću vam svoju priču. Ime mi je Nathan. Živio sam sa svojom sestrom Juliette, profesorom Ethanom i dadiljom Jade u malom francuskom selu Saint-Cirq-Lapopie. Moja majka bila je poznata krojačica, a otac savjetnik pariškoga cara.. Živjeli smo odvojeno od roditelja jer nisu željeli da provedemo djetinjstvo zajedno s elitnom djecom Pariza, da nas povlače po kojekakvim skupovima već da odrastamo daleko od toga svijeta, nama sasvim nepoznatog i postanemo dobri, pošteni i samostalni ljudi koji, kada odrastu, neće ovisiti o roditeljima. Posjećivali su nas redovito, kad god su mogli. Iako smo bili dobrostojeća obitelj, nisu nam kupovali skupocjene darove i igračke nego smo živjeli i odijevali se skromno kao i ostala djeca iz našega sela. Bio sam prisiljen brzo odrasti i sazreti kako bih se mogao brinuti za svoju sestru, što su roditelji od mene i očekivali.
Tata mi je uvijek govorio: „Kada mene nema, budi dobar prema sestri, pomaži joj kada treba pomoć, budi joj oslonac kada je tužna i štiti ju kada se nađe u opasnost.“ Ponavljao mi je te riječi kad god je bio u prilici.
Jutra sam uglavnom provodio učeći, čitajući i proučavajući povijesne knjige s profesorom Ethanom jer me je povijest posebno zanimala. Profesor Ethan bio je ne samo moj privatni učitelj, već mi je bio poput oca. Bio je to dobar, pametan, skroman i pošten čovjek s kojim sam uvijek volio raspravljati o povijesnim događajima koji su mi se činili toliko interesantnima da sam satima proučavao kojekakve spise.
Moja sestra bila je još mala te je spavala u vrijeme mojeg učenja. Tek ponekad bi se probudila i pravila mi društvo. Bila je bistra, lijepa djevojčica koja je znala tako lijepo pjevati da bi se svatko tko je čuo njezin glas zapitao čiji je to božanstven i nježan glas poput anđeoskog. Kada sam bio umoran ili tužan, tražio sam ju da mi zapjeva, a kada je zapjevala tim svojim nježnim glasom, silno sam se raznježio. Samo jedna pjesma bila je dovoljna da utonem u san.
Popodneva smo provodili vani, u prirodi. Dok je Juliette veselo poskakivala stazom i pjevušila svoju najdražu pjesmu, ja sam se divio prirodi. Često smo ugledali zeca ili koju drugu životinju. Predložio sam Juliette da pokušamo jednog uloviti i zadržati ga kao kućnog ljubimca. Prestala je pjevati i progovorila: „Ne želim ga odvajati od njegove obitelji, sigurno bi bio usamljen kao i mi sad.“ Ugodno sam se iznenadio njezinim odgovorom. Bio je to vrlo zreo odgovor za šestogodišnje dijete. Shvaćao sam zašto je to rekla. Dobro mi je bilo poznato da joj nedostaju roditelji, stoga sam činio sve što je bilo u mojoj moći da ju usrećim kako ne bi bila tužna i toliko mislila na njih.
Kada smo se vratili kući, Juliette je uvijek umorna od pješačenja, poslije večere, odlazila na spavanje. Ja sam još malo ostajao za stolom čitati. Međutim, kada bih se jednom zadubio u čitanje, izgubio bih pojam o vremenu. Nasreću, dadilja Jade redovito me je podsjećala da je vrijeme za spavanje. Uvijek sam joj bio zahvalan na tome zbog toga što se to nije događalo ponekad, već skoro svaki dan. Kada sam čitao knjige, osjećao sam se kao da se nalazim u njima i proživljavam nezamislive avanture. Da me nisu budili iz te moje avanture, bojim se da bih tako mogao do jutra, što mi se jedanput i dogodilo. Kada sam počeo čitati knjige, odmah su me opsjele i postao sam ovisan o njima. Jednu knjigu čitao sam tako do jutra, sve dok ju nisam pročitao cijelu. Ujutro sam otišao spavati. Profesor Ethan i dadilja Jade oduvijek mi govore da se moram odviknuti od te svoje navike večernjeg čitanja. Nije da nisam probao, već me jednostavno čitanje ujutro ili popodne nije toliko usrećivalo kao čitanje navečer, to jest nisam mogao osjetiti pravi užitak i avanturu koju je zadovoljavala i pružala jedino večer.
Dadilja Jade bila je vitka mlada žena, dugačke smeđe kose koju ju je uvijek motala u rep. Bila nam je poput majke, uvijek je bila uz nas i praktički nas odgojila. Pripremala nam je ukusne obroke, brinula se za nas kad smo se ozlijedili i kad smo bili bolesni. Zaista smo ju voljeli kao majku.
Kada je Juliette napunila sedam, i ona je počela slušati predavanja profesora Ethana. Naravno, bilo je prilagođeno njezinim godinama. Kada sam počeo učiti, ona je imala dvije godine. Sjećam se, kad se ona rodila, cijela je kuća bila na nogama zbog njezina plakanja. Majka je zbog nje ostajala kod kuće te ju je brižno čuvala. Rekla je da, kada sam se ja rodio, nisam toliko plakao kao Juliette pa je kuća bila mirnija i nije mi bila potrebna stalna pažnja. Juliette je izrasla je u pametnu, dobru i nježnu djevojčicu.
Svako jutro dizali smo se rano, doručkovali i slušali predavanja koja je držao profesor. Kasnije smo ručali, provodili vrijeme u prirodi družeći se, večerali, čitali pa otišli spavati te sljedećeg dana sve iznova. Otkako sam napunio petnaest godina, roditelji su nas češće posjećivali. Kada smo dobili pismo o dolasku roditelja, Juliette je bila toliko sretna i jedva je čekala trenutak da im potrči u zagrljaj. No, nešto mi je bilo čudno. Satima su razgovarali tiho s profesorom i dadiljom jer su mislili da nismo u blizini. Bilo mi je jasno da nešto kriju, ali nisam bio svjestan koliko će ta istina kasnije promijeniti naše živote.
I tako su dani, tjedni, mjeseci i godine prolazili, sve do godine kada sam napunio šesnaest, a Juliette jedanaest godina. Bio je običan dan kao i svaki dotada, no ta svakodnevica nije trajala dugo.
Slušali smo profesorovo predavanje, no ostali smo začuđeni kada su roditelji u žurbi i nenajavljeni, iznenada stigli svojom kočijom. Potrčali su odmah gore do nas i rekli profesoru i dadilji: „Vrijeme je!“ Moja sestra i ja bili smo zbunjeni. Dadilja i profesor pojurili su u naše sobe i rekli da spakiramo stvari. Nismo mogli učiniti ništa drugo nego poslušati ih. Nakon što smo spakirali svari, čuli smo buku koja je dolazila izdaleka. Pojurili smo van da vidimo što se događa. Ostali smo zatečeni. Počeo je rat. Tek tada shvatili smo zašto su roditelji tiho razgovarali s dadiljom i profesorom. Roditelji su nas čekali pokraj kočije. Rekli su nam da uđemo, no kočija je bila premala za sve. Upitao sam: „Majko, oče, zar vi ne idete s nama?“.
Pogledali su tužnim pogledima jedno drugo, a zatim su se zagledali u nas te progovorili: „ Što god se dogodi, ne okrećite pogled, ne gledajte natrag, gledajte samo ravno, znajte da vas volimo i da morate ostati zdravi i sigurni. Otiđite preko granice, ne vraćajte se natrag!“
Profesor je sjeo na sjedalo naprijed, a dadilja do nas u kočiju. Ubrzo smo krenuli. Počeli smo plakati. Dadilja nas je tješila. Tijekom vožnje dadilja nam je objasnila sve o ratu, o tome kako su roditelji znali što će se dogoditi, ali nisu htjeli da budemo zabrinuti. Nakon dana vožnje prešli smo granicu i stigli na sigurno. Nismo mogli vjerovati da naših roditelja više nema, nema ni naše kuće ni našeg grada ni knjiga, ničega. Opet smo počeli plakati. Profesor i dadilja pokušali su nas umiriti.
„Vaši roditelji željeli su da vas odvedemo na sigurno. Započet ćemo novi život ovdje, a vratiti se možete kasnije, kada se situacija smiri“, rekla je dadilja.
„Kakva korist od povratka ako ne bude naših roditelja ni onoga što nam je poznato“, rekao sam. U tome trenutku Juliette je briznula u plač. Pokušao sam ju umiriti, a ona je rekla: „Kakva korist od ostanka ako ovdje nema ničega poznatog.“
Zajedno smo plakali. Profesor i dadilja zagrlili su nas. “Želja vaših roditelja bila je da budete snažni i hrabri i da nastavite svoj život ovdje“, rekao je profesor i pružio nam pismo.
Brzo smo otvorili omotnicu pisma. Pisalo je:
Dragi Juliette i Nathan,
kada budete ovo čitali, nas možda više neće biti, ali znajte da vas volimo i uvijek ćemo vas voljeti. Vi ste bila naša jedina nada, i molimo se da preživite. Pred vama je izazovno razdoblje i nadamo se da ćete prebroditi sve poteškoće. Primjenjujte sve što smo vas naučili. Budite pošteni, dobri i skromni ljudi. Ne sumnjamo da ste takvi jer smo vas odgojili da budete čestiti i časni ljudi. Slušajte profesora i dadilju! Budite jaki! Čuvajte se i ne zaboravite da smo mi uvijek uz vas ma gdje bili i uvijek ćemo biti!
Nathane, ti si, kada mene više ne bude, glava kuće, budi dobar prema sestri, pomaži joj kada zatreba pomoć, budi joj oslonac i utjeha kada je tužna i štiti ju kada dođe u opasnost!
S ljubavlju, mama i tata
Znao sam, bez sumnje, da je ovu zadnju rečenicu tata napisao jer mi je to uvijek govorio. Tužan sam stavio pismo u omotnicu i zatvorio ju. Prišao sam sestri i rekao joj odlučno, ali s tužnim smiješkom na licu: „Naših roditelja možda više nema, ali mi smo i dalje živi, sigurno bi bili tužni da nas sad vide ovakvima. Život ide dalje, moramo nastaviti.“
Juliette je kimnula glavom i zagrlili smo se. Odlučnim korakom krenuli smo naprijed, ne osvrćući se, baš kao što su nam roditelji savjetovali.
Šetali smo puteljkom uz šumu i iznenada smo začuli šuškanje koje je dolazilo iz šume. Okrenuli smo se. To su bili naši roditelji. Pojurili smo od sreće prema njima, u zagrljaj. Ostali smo tako neko vrijeme zagrljeni, a zatim smo ih upitali: „Vi ste živi, kako je to moguće?“
Majka je odgovorila: „Nije važno, važno je da smo sada svi zajedno i da više ne odlazimo.“ „Živjet ćemo ovdje, svi zajedno, provodit ćemo više vremena s vama i više vas nikada nećemo ostaviti“, rekao je otac. Suze radosnice potekle su nam. Kasnije su majka i otac objasnili dadilji i profesoru kako su uspjeli pobjeći i krenuli za nama. Ni sami nisu vjerovali da su se uspjeli izvući.
Započeli smo novi život sa svojim roditeljima u novom okruženju. Dadilja i profesor napustili su nas. Roditelji su im dali određenu svotu novca da i sami mogu započeti novi život. Rekli su im da krenu svojim putem i da im ne mogu dovoljno zahvaliti na njihovoj brizi za nas. Obećali su da će ostati s nama u kontaktu i da će nas posjećivati kad se nađu u blizini, a i da ćemo si moći pisati pisma.
Roditelji nisu više bili toliko zaposleni i više su vremena provodili s nama nego na poslu. Postali smo sretna obitelj.
Jednoga dana izašao sam iz naše nove kuće i uputio se prema obližnjem potoku. U potok sam bacio pismo koje su za nas ostavili roditelji nakon što su nas otpravili s dadiljom i profesorom. To je pismo bila ružna uspomena na dane koje sam želio zaboraviti. Pogledom sam pratio pismo koje je najprije plutalo, a zatim nestalo u vodi.
Veselo sam se uputio kući znajući da je obitelj najveća sreća.
Mihaela Mikulec, 1. e