Bio je sumrak. Zvijezde su se počele rađati na tamnom nebu. Sjedila je na balkonu i promatrala čarobno nebo. Šalica čaja postajala je sve hladnija. Stihovi omiljene pjesme prolazili su joj glavom. Odjednom začuje svoje ime izgovoreno tihim i umiljatim glasom.
„Izabel! Uđi! Večera je gotova.“
„Stižem, mama!“ odgovorila je sa smiješkom.
Uzela je šalicu, još jedanput pogledala gore svojim kraljevsko plavim očima i otišla.
„Sutra nas baka očekuje na ručku“, rekla je mama.
„Zar sutra? Joj, zaboravila sam. Moram spremiti poklon za najbolju baku.“
„Ah, Izabel! Ti si naša zlatna ribica.“
„Da, mama, volim i ja tebe, haha!“
Izabel je prekrasno crtala. Željela je baki pokloniti portret cijele obitelji. Odmah nakon večere primila se posla. Olovka, papir, svijeća i malo tihe glazbe, sve je što joj treba. Nakon što je završila, otišla je u krevet i čvrsto zaspala. Jutro je svanulo. Sunce izašlo.
Mama Eleonora, bila je spremna, a Izabel je lijepila mašnu na okvir slike. Na crkvenom tornju odzvanjalo je dvanaest sati.
„Krenimo!“
„Evo, mama, gotova sam!“
Baka je obično voljela za vikend preuzeti odgovornost i pozvati sve na ručak. Svi su se veselili kraju tjedna. Pogotovo Izabel. Obožavala je svoju baku. I ona nju. Nije imala braću pa je oduvijek bila bakina miljenica.
„Stigli smo!“ viknula je i istrčala iz auta.
„Bako! Bako! Evo nas!“
„Čekaj Izabel! Preplašit ćeš je!“ kroz smijeh je rekla Eleonora.
Začuo se zvuk starih vrata. Iza njih je stajala stara niska žena s maramom na glavi.
„Bako!“ viknula je Izabel i bacila joj se u zagrljaj.
„Napokon te vidim dijete moje! Dođi i ti Eleonora, kćeri moja!“
Iz kuhinje se osjetio miris slasnog ručka. Taj miris vraćao je Izabel u najranije djetinjstvo. Zato se i voljela uvijek vraćati na selo. Sjedili su za stolom i ručali.
„Kad bi bar svi bili ovdje“, tužno reče baka.
Naime, Izabelin otac poslovno je otputovao u Irsku, a djed je umro prije devet godina.
„Ne žalosti nas, bako. Vratit će se tata brzo. A djed… Njemu je bolje tamo.“
Izabel je nakon ručka otišla do šume u kojoj je stalno provodila vrijeme igrajući se sa životinjama. No ovaj put sve je bilo tiho. Samo se poneka ptica oglasila. Cijela šuma je spavala. Izabel je sjela na kamen i prisjećala se starih dana. Odjednom osjeti da joj je nešto uskočilo u džep. Prvo je mislila da je mala vjeverica, no jako se iznenadila kad je zapravo vidjela što je. Vrisnula je i skočila. Na zemlju je pao maleni vilenjak u prekrasnom zelenom kaputiću sa zlatnim gumbom.
„Što je ovo? Tko si ti? Otkud si se stvorio?“
Bezbroj pitanja postavila je Izabel malenom stvoru.
„Smiri se, djevojko! Neću ti nauditi. Ja sam Leo. Živim u ovoj šumi već godinama. Poznajem tebe, tvoju obitelj i tvoj život.“
Izabel nije mogla vjerovati.
„Tvoja baka me poznaje. Rekla mi je prije deset godina da te, kada napuniš dvadeset godina, upoznam s unutarnjim svijetom šume. Pođi sa mnom i vratit ću te u djetinjstvo!“
Isprva se Izabel opirala, no ubrzo je pristala. Mali Leo skakutao je ispred nje i pjevušio. Zlatni je gumbić s kaputića svjetlucao. Nakon duže šetnje stigli su do dva velika suncokreta. Izabel u životu nije vidjela takve cvjetove.
„Iza ovih suncokreta nalazi se sve ono što je bilo prije deset godina.“
„Baš sve?“
„Sve! Tvoji mačići, djed, tata, zelene čizmice koje si obožavala… Vraćam te u djetinjstvo. Baka mi je naredila da te svakih deset godina ovamo dovedem kako ne bi zaboravila nju i predivno djetinjstvo koje ti je pružila.“
„Baka, baka! Kako bih to mogla zaboraviti? Nego, idemo vidjeti što se skriva iza ovih prekrasnih suncokreta.“
Leo povuče jednu laticu, a cvjetovi se odmaknu. Izabel zakorači deset godina unatrag i ugleda prekrasnu kućicu obraslu cvijećem. Baka je zalijevala cvijeće, a djed se igrao s mačićima. Jedna mala djevojčica u zelenim čizmicama skakutala je oko njih i pjevušila pjesmice.
„To sam ja! A eno i bake! Oduvijek su joj ljiljani bili najdraži. A djed… Da ga bar mogu još jedanput zagrliti.“
„Ne budi tužna. Zato te i vraćam u prošlost. Da se svega prisjetiš.“
Odjednom kao da je netko viknuo. „Leo, što je to bilo?“
„Moramo se vratiti. Dođi!“
Leo pritisne svoj zlatni gumbić na kaputu i suncokreti se odmaknu te oni izađu. Iza velikih cvjetova Izabel je ugledala Eleonorin lik.
„Izabel! Izabel! Probudi se. Znaš da baka ne voli kašnjenje. Hajde!“
„O mama! To si ti! Gdje je Leo?“
„Ma kakav Leo? Nešto si sanjala.“
„Ah, da! Sve je bio san. Zar ne?“
„Ma hajde, požuri!“
„Dobro, mama. Gotova sam za minutu.“
„Idem još spremiti neke stvari“, reče mama i izađe iz sobe.
Zbunjena Izabel prilegne još malo, kad ono, osjeti nešto ispod jastuka. Pomakne ga, a očima zasmeta zlatni sjaj gumbića.
Iva Šenji, 1. e