Ola!
Badnjak je. Naše putovanje počelo je u oblačnoj i vjetrovitoj Budimpešti. Nakon četverosatnog leta stigli smo u sunčani Lisabon. Već nakon nekoliko koraka na nepoznatom tlu, osjećam mediteranski zrak i vedriju atmosferu. Nakon sat vremena vožnje autobusom i metroom, stigli smo u svoj kvart Baixa Chiado. Apartman nam se nalazi u samome centru pa smo zbog toga iste sekunde kada smo spustili kofere, izletjeli van i započeli razgledavanje. Ulica Rua do Comercio slavolukom je povezana s trgom Praca do Comercio koji je uz trg Rossio najpoznatiji i naznačajniji trg Lisabona. Iako je trg pun ljudi, ne osjećam se nelagodno ni kao da sam u masi ljudi. Lagani i ugodni povjetarac nosi mirise morskih plodova iz restorana i čuju se gitare, violončela i saksofoni uličnih zabavljača koji upotpunjuju doživljaj portugalskog poslijepodneva.
Rijeka ili more?
Kada smo prošli trg, došli smo do obale rijeke Tejo, iako se meni činilo kao da smo na obali mora. Tejo se širi unedogled i stapa s narančastim zrakama nježnog zalaska sunca. Svi koji su posjetili Portugal kažu da je zalazak stvarno poseban. Samo da se razumijemo: potpuno su u pravu. Nakon upijanja sunčeve topline, nastavljamo šetnju do trga Rossio. Pada mrak, ali grad je sve vedriji. Sve je više ljudi i grad je sve življi. Mama, tata, sestra i ja prije putovanja naučili smo nekoliko riječi na portugalskom kao, naprimjer, ola (bok), desculpe (oprosti), obrigado (hvala) i još neke koje bi nam mogle koristiti u dućanu, restoranu i slično. To nije išlo po planu jer čim smo sjeli u kafić, počeli smo s Hello, can we please get… Bez obzira na to, bila sam ponosna što sam uspjela ubaciti jedan tchau na odlasku.
Vraćamo se u apartman na večeru i odmor.
Feliz Natel!
Probudili smo se oko osam sati ujutro i nakon doručka i pripreme za nastavak razgledavanja krenuli metroom prema Jardimu Zoologicu. Tek kada smo na vlakovima zapazili natpis Feliz Natel, sjetili smo se da je Božić i izgrlili se. Cijeli dan nisam imala dojam da je Božić, možda više kao neka varijanta proljetnih praznika. Današnji dan bio je još topliji nego jučerašnji i sunca je sve više. U zoološkom je žičara koja vozi iznad zoo-a prema vrhu brda s kojeg se vidi cijeli Lisabon. Preletjeli smo preko različitih životinja i baš kad smo prelazili iznad lavova, čujem mamu kako iza mene u kabini komentira: Valjda ne bumo baš sad opali! Nismo pali, nego smo uistinu uživali u vožnji.
Napokon Belem
Nakon zoo-a slijedi još jedna duga vožnja metroom do kvarta Belem koji je najpoznatiji po Torre de Belem, tj. Belem tvrđavi koja je jedna od mojih najdražih spomenika koje sam željela vidjeti. Prije tvrđave stali smo do spomenika Vascu da Gami. Taj veliki spomenik prikazuje poznatog moreplovca na čelu kolone kako drži maketu broda, a iza njega su ostali mornari, svećenici i plemići koji su mu pomagali u ostvarenju i realizaciji putovanja. U blizini spomenika nazire se vrh tvrđave i ja požurujem svoje da produže korak da napokon vidim tvrđavu. Nakon probijanja kroz bezbrojne grupe turista, u cijelosti vidim veličanstveni Torre de Belem. Tvrđava je u prošlosti služila kao orijentir brodovima koji su stizali u luku, a u nekom periodu služila je kao zatvor. Moram priznati da nikad nisam vidjela ljepši zatvor.
Na povratku prema podzemnoj željeznici posjetili smo samostan sv. Jeronima koji je poznat po divnoj arhitekturi i grobu Vasca da Game.
Ovo je bio još jedan dan ispunjen uspomenama koje nikada neću zaboraviti.
Oceani svijeta
Već smo na polovici putovanja, ali ja ne planiram otići tako brzo. Na današnjemu je programu oceanarij koji je dosta daleko od našeg apartamana pa je vožnja metroom opet bila malo dulja, ali to mi nikada nije smetalo. Metro mi je najdraža vrsta prijevoznog sredstva. Lisabonski metro jednako je uredan i čist kao i u Londonu, no moram priznati da je metro u Lisabonu ljepši zato što je svaka stanica u šarenim i jarkim bojama i naslikani su poznati motivi svakog kvarta. Stigli smo. Moderna zgrada podijeljena je prema svakom oceanu koji okružuje najveći i glavni akvarij. Vidjeli smo sve od vidra do morskih zmajeva, a najviše su me impresionirale veličanstvene mante. Svojim velikim krilima plutaju po akvariju ne obazirući se na druge ribe, čak ni na zastrašujuće morske pse.
Shopping se ne propušta, čak ni u Lisabonu.
Vrijeme je za ručak nakon kojeg nas je stigao umor. Odlučili smo se malo više odmoriti i krećemo prema svojemu kvartu. Izašli smo iz metroa i u daljini vidim najdraže dućane. Samo je jedan pogled bio dovoljan da mama, sestra i ja uskladimo misli i krenemo prema dućanima. Nakon iscrpljujuće misije vratili smo se u apartman i proveli večer uz Sam u kući na portugalskom.
Počeli s palačom, završili na plaži
Dan je počeo ranije nego dosad, na aerodromu smo unajmili auto i zaputili se prema otkačenoj Pena palači u gradu Sintra. Pena palača nalazi se na vrhu brda do kojeg smo stigli ugodno šećući po šumi. Iako je red bio dug, isplatilo se čekati. Palača je bila dom nekoliko portugalskih kraljeva i plemića. Zbog svojeg neobična izgleda palača se ističe na sve načine. Penu krase žarke crvene i žute i nježna ljubičasta boja. Tri boje dijele palaču na tri dijela koja na prvi pogled nikao ne pašu jedan uz drugi, ali već sekundu kasnije osvaja me šarm palače kojoj se nisam mogla prestati diviti.
Pregledali smo svaki kut palače iznutra i izvana i nakon nekoliko sati krenuli na sljedeću postaju – Cabo da Roca. To je najzapadnija točka našega kontinenta. U prošlosti se mislilo da se tamo nalazi kraj svijeta jer jedino što se vidi u daljini jest plavi ocean. Sunce je visoko, a vjetra i nema, što je neobično za ovakva mjesta. Zasigurno nije prosinac, imam osjećaj da je otprilike kasno proljeće ili ljeto, sve cvate i oceanski zrak još je intenzivniji. Jedino što mi fali jedno je dugo kupanje i izležavanje na pijesku.
Kalifornijske plaže
Vrijeme je za ručak. Uputili smo se prema ribarskom gradiću Cascaisu. Vozimo se uz obalu Atlantskog oceana i u pozadini svira portugalski radio Africa. Uz neki restoran vidimo ljude kako se presvlače u surferska odijela, izvlače daske i trče prema, izgleda, nekakvoj plaži. Nadahnuti pogledom s Cabo da Roce, odlučujemo stati: ručak može čekati, trenutno je plaža bitnija. Uistinu nismo pogriješili što smo stali. Sada više nismo u Portugalu nego možda u Kaliforniji ili tako nešto. Skidamo tenisice i čarape pa se sestra i ja sjurimo prema oceanu. Neću lagati, stvarno je jako hladno, možda nisam baš toliko hrabra da se sad kupam, ne znam kako to ovi surferi uspijevaju. No hladni ocean ublažava mekan pijesak i predivan pejzaž. Nemam briga, osim možda novih hlača koje su do koljena mokre i pune pijeska. Ovo je zasigurno vrhunac putovanja. Mama i tata nas podsjećaju da je vrijeme za pokret. Pozdravljamo se s ovom plažom, zasad! Sigurna sam da se u jednom dijelu života moram ponovo naći na ovoj plaži.
Irska usred Portugala
U Cascaisu smo uletjeli u prvo mjesto gdje piše da imaju bilo kakve hrane. To je ovaj put bio irski pub. Čim smo kročili unutra, teleportirali smo se u Dublin. Ne znam kakva je inače atmosfera u irskim pubovima, ali ova je bila dosta ugodna i topla. Pizza nikad nije bolja nego kad si gladan i savršeno paše uz hladnu Coca-Colu. Nakon ručka, tj. večere, prošetali smo gradom i stali u lokalnoj slastičarnici. Očekivala sam šarmantni ribarski gradić, no ovo je bilo bogato, raskošno i moderno uređeno naselje. Kasnije se vraćamo u naš kvart.
Pozdrav, ali ne i zbogom
Rano je ujutro, vrijeme za povratak. Zbilja ne želim otići, drago mi je što sam upoznala Lisabon i njegovu okolicu. Portugal je sasvim nešto drugo, neusporediv s ostalim zemljama i zrači drugačijom energijom. Jedna je od najboljih destinacija zbog kojih nećete požaliti ako ih posjetite. U avionu zadnji put dobro proučavam Lisabon, ali sada iz zraka. Nakon još četiri sata koja su trajala još duže nego prošli put, opet nas čeka vjetrovita i još hladnija Budimpešta. Zatim još tri sata vožnje autom i napokon smo stigli doma, koji mi je nakon ovih nekoliko dana ipak nedostajao.
Klara Seleš, 2. c