Edvard Munch: Krik
Na zalasku impresionizma, a čitavih dvadeset godina prije osnutka prve prave ekspresionističke škole, Norvežanin Edvard Munch počinje na platnu vući debele iskrivljene linije napadnih boja, čime je nesvjesno najavio elemente novog umjetničkog pravca – ekspresionizma.
Sva ideja i atmosfera, područje iz kojega proizlaze osjećaji ekspresionizma istaknuti su u jednoj od najpoznatijih slika na svijetu – Kriku (norveški Skrik). Sam je Munch do 1910. stvorio čak pet različitih Krikova, a najranija verzija ove slike bila je pastelna skica iz 1893. godine. Originalna slika iz 1893. također je bila meta krađe, ali ubrzo je vraćena i uspješno restaurirana. Danas se čuva u Nacionalnoj galeriji u Oslu.
Krajolik u pozadini iza užasnute, pomalo demonske figure u prvom planu, slikaru je bio vrlo dobro poznat. Prikazan stoji mračni Oslofjord, promatran s brda Ekeberg blizu Osla, a suprotstavlja se kričavom, krvavo crvenom nebu na obzoru. Tamo se nalazila bolnica za mentalno oboljele gdje je bila smještena Munchova sestra Laura, koju je redovito posjećivao. Prilikom jednog takvog posjeta na mostu ga je preplavio prizor kao već naslikan i pun teških osjećaja za umjetnika. Munch je tada rekao: „Šetao sam putom s dva prijatelja – sunce je zalazilo – iznenada se nebo obojilo u crveno – zastao sam osjetivši zamor i naslonih se na ogradu – bijaše krvi i plamenih jezika iznad plavo-crnog fjorda i grada – moji prijatelji su nastavili, a ja sam ostao drhteći od tjeskobe – i osjetio sam beskrajni krik koji prolazi prirodom.“ (Napisano na okviru verzije iz 1895. godine.)
Munch je namjerno stavio naslov na crno-bijelu verziju kako bi pokazao da njegova inspiracija proizlazi iz tjeskobe koju je osjetio u tome času: opisom je pokušao uhvatiti emociju trenutka. Karakteristično ekspresionistički, objektivna je zbilja pomaknuta i simbolički iznosi unutrašnje autorovo stanje, njegovo viđenje svijeta. U Kriku je to viđenje više no pesimistično: Munch stoji na mostu i osjeća egzistencijalnu tjeskobu, nadvladan je vanjskim silama prirode na tom obronku. I premda se čini da je s izobličenih usana Munchova lika ispušten krik, tvrdim, kao uostalom i sam Munch, kako osoba sa slike ne vrišti, već čuje krik, bio on stvaran ili psihološki. Priroda, nešto njemu nadređeno vrišti, a on drhti i sluša osjećajući strah.
Sveprisutnu tjeskobu dodatno potenciraju dugi, valoviti potezi kistom i debeli nanosi jarkih boja neba dovedenih u kontrast s hladnim tonovima fjorda. U sredini sukoba je čovjek, njegovo smrtno biće koje biva podsjećano da je nevažno, zamjenjivo, krhko u usporedbi s moćnom prirodom. On je toga duboko svjestan i s tim se mora nositi. U tom je smislu ovo umjetničko djelo prvi krik ekspresionizma, a ekspresionizam prvi jasan krik modernoga čovjeka.
Lara Genter, 3.a
