Interpretativni esej na temu pjesme Mladić Antuna Branka Šimića
Antun Branko Šimić, Mladić
Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
u jutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav
Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću
Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši
Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravljenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga boga sluša
Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik, kritičar i esejist. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i utemeljitelj moderne hrvatske poezije. Rođen je 1898. godine u Hercegovini. Krenuo je u franjevačku gimnaziju jer je želja njegovih roditelja bila da postane svećenik, no Šimić to nije htio. Zbog toga ga se obitelj odrekla i tijekom života više nije imao nikakav odnos s obitelji. Šimić je počeo pisati mlad, sa svega 14 godina. Pokrenuo je časopise Vijavica i Juriš. Godine 1920. objavio je Preobraženja, zbirku od 48 pjesama. U toj zbirci objavljene su neke od Šimićevih najpoznatijih pjesama, kao što su Opomena, Pjesnici, Povratak i druge. Šimić je obolio od tuberkuloze i umro vrlo mlad, sa samo 27 godina.
Šimićeva poezija pripada ekspresionističkom stilu. Jedna od značajki ekspresionizma je kolorizam, odnosno simbolika boja, koju Šimić često koristi u svojim pjesmama (primjerice, plava boja predstavlja nešto mistično i nadnaravno). Također je karakterističan motiv krika. Šimić piše slobodnim stilom, rijetko koristi rimu, izbacuje interpunkcije ili ih koristi za naglašavanje pojedinih stihova. Još jedno obilježje je racionalizacija riječi, tj. Šimić ne koristi suvišne epitete, već je svaka riječ u njegovim pjesmama važna. Osim sadržaja, važan je i grafički oblik pjesme. Šimić je u svojim pjesmama koristio mnoštvo autobiografskih elemenata. Budući da je bio teško bolestan i znao je da će mlad umrijeti, pisao je o patnji i smrti, ali i o tome što dolazi poslije smrti (pjesme Smrt, Moja preobraženja). Druga dominantna tema je ljubav (pjesma Ljubav), ali i u ljubavnim pjesmama ponekad koristi motiv smrti (pjesma Povratak). Šimić je pisao i o religioznim temama, a iako je bio vjernik, u nekim pjesmama iskazuje sumnju u Boga, osobito potkraj života. Budući da je bio siromašan, Šimić je pisao i o socijalnim temama. Pisao je i o pjesništvu i stvaralaštvu.
Pjesma Mladić objavljena je u sklopu zbirke Preobraženja. Tema pjesme je mladić koji je neshvaćen od ostatka svijeta. Iz stihova: „(…) koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca // u jutro pjeva…“ može se zaključiti da je mladić pjesnik, što je autobiografski element. Mladić želi da njegove pjesme dopru do drugih ljudi: „(…) sa željom da sva srca s njegovim zatrepere“. Međutim, ljudi nemaju razumijevanja za mladića: „Al pjev mladića nečuven od ljudi // padne natrag // u njegovu ćutljivu samoće“. Mladić je očajan i usamljen: „(…) očaj blijed i bolesno zelenkast // s pogledom u prazna lica ljudi“ te osjeća strah. Boji se smrti i toga da će nakon smrti biti zaboravljen: „(…) sa strahom ispred crnog bezdana u duši“. Ipak, mladić ne odustaje, i dalje vjeruje da su njegove pjesme vrijedne i osjeća „(…) ponos mrk i tvrd // sa smjelim uspravljenim korakom što gazi“. Javlja se anafora, u pjesmi se nekoliko puta ponavlja „Ja poznam“. Pjesma je napisana slobodnim stihom i nema rime. Ima epiteta, no nijedan nije suvišan (pobjednički pjev, ćutljiva samoća, smjeli uspravljen korak). Radi pojačavanja dojma i isticanja pojedinih stihova pjesnik koristi opkoračenje, primjerice u stihovima: „Al pjev mladića od ljudi // padne natrag // u njegovu ćutljivu samoću“. Kolorizam se može uočiti u stihovima: „(…) bolesno zelenkast // s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku // i sa strahom ispred crnog bezdana…“, gdje zelena, siva i crna boja simboliziraju osjećaje očaja, tjeskobe i straha.
Ponavljajući da su mu poznati osjećaji mladoga pjesnika, Šimić ističe da se zapravo radi o njemu. Čitajući ovu pjesmu sjetila sam se još jedne Šimićeve pjesme. U pjesmi Moja preobraženja također govori o smrti pjesnika i pjesmama koje pjesnik ostavlja u nasljeđe drugim ljudima. Također sam se sjetila pjesama Frana Galovića, koji je često pisao o strahu od smrti, onoga što dolazi poslije smrti i toga da za života neće postići sve što želi.
Iako Šimić govori o pjesništvu, s pjesmom se može poistovjetiti tko se trudi nešto postići i stvoriti, a okolina ga ne shvaća. Poruka na kraju pjesme je važna. Mladi pjesnik ne odustaje, već i dalje „iznutra glas svoga Boga sluša“, odnosno i dalje piše pjesme.
Marija Vugrinec, 4.a