Već je tjednima u medijima glavna vijest i najaktualnija tema – famozni štrajk profesora. Mišljenja su podijeljena, komentiraju baš svi, i oni kompetentni i oni koji govore bez ikakva pokrića, ali zasigurno cijela je Hrvatska na iglama i svi iščekuju rasplet ove priče. Na pisanje ovog članka upravo su me potaknuli negativni i omalovažavajući komentari o profesorima.
Da prvo ukratko razjasnimo zašto profesori štrajkaju: za porast koeficijenta za 6,11 %, pozivaju se na stupanj obrazovanja i opravdano žele imati koeficijent sukladan tomu. Štrajkaju i zbog toga što im je prošla vlada sustavno smanjivala plaću, i zbog pustih obećanja koje prošla, a ni sadašnja vlada nisu nikada ispunile. Svakako je nepravedno da neki radnici sa srednjom stručnom spremom u javnim službama imaju gotovo iste ili čak i veće plaće od visokoobrazovanih djelatnika, u ovome slučaju profesora. Štrajkaju i ostali radnici u obrazovnom sustavu jer je također nepravedno da na primjer školska čistačica ima manju plaću od one u Saboru.
Već godinama se vrši nepravda nad ljudima zaposlenima u obrazovnom sustavu tako da im se malo povise plaće pa nakon toga ubrzo drastično smanje, ukidaju se doplatci, božićnica itd. Povećanje koeficijentom bilo bi fiksno i to se više ne bi smjelo dirati te upravo zato vlada ne želi ispuniti taj zahtjev. To je samo dokaz kako su sva obećanja o postupnom povećanju osnovice samo puste priče. I sada recite da je to pravedno i da štrajk nije legitiman. Nije uopće toliko žalosno što pljujemo po profesorima koji štrajkaju, koliko je zapravo žalosno što bismo mi pljuvali po bilo kome tko bi štrajkao. Takav smo mi narod, uvijek gledamo u tuđe dvorište i zavidni smo i pokvareni te ne možemo dopustiti da netko želi imati više jer to zaslužuje i dok se za to bori, mi ga gazimo umjesto da ga podržavamo. Da se radi o bilo kojem drugom zanimanju, bila bi ista priča i branili bismo svoja stajališta istim patetičnim argumentima tražeći neradnike u tom sloju.
Da liječnici štrajkaju, bilo bi „joj, što se imaju žaliti, kakvi su doktori u našoj državi, i previše imaju, ovaj moj mi je prepisao krive tablete…“, da štrajkaju medicinske sestre bilo bi „što se one imaju žaliti, završile su samo srednju školu, bezobrazne su prema pacijentima, bolje neka šute, imaju i previše….“, da vatrogasci štrajkaju bilo bi „što oni imaju štrajkati, ovi tu naši imaju previše posla, dva požara godišnje i jedna prometna nesreća mjesečno, pretrgnu se“. Nažalost, ova zanimanja si ni ne mogu priuštiti štrajk jer im opis posla to ne dopušta, ali kad bi došlo do prosvjeda, zasigurno bi naša stajališta bila takva. Da štrajkaju pravnici bilo bi „što imaju oni štrajkati, svi su oni lopovi koji lažu i muljaju, nevini ljudi zbog njih uvijek nastradaju…“, da štrajkaju policajci „joj, oni samo neka šute, koliko su pametni i previše im je ova plaća…” i tako unedogled. Prepuni predrasuda i stereotipa etiketiramo ljude i generaliziramo. Hajde recite da to nije istina i da nismo takvi. Umjesto da gledamo pozitivno i da tražimo one najbolje koji bi nas motivirali.
Pitanje je i zašto su možda neki ljudi i lošiji u svojem poslu i zašto ga rade namrgođeni i bezvoljni. Pa da imaju motivaciju i da su pošteno plaćeni, ne bi li priča bila drugačija? Istina je, u svakom poslu postoje oni koji su bolji, oni koji su lošiji, oni koji rade više, oni koji rade manje, ali nažalost nemoguće je tako podijeliti pravdu. U svakom zanimanju ima takvih ljudi. Ali ako gledamo dobronamjerno i bez ogorčenja, trebali bismo biti sretni i poticati da se ljude motivira da rade bolje i kvalitetnije i da budu zasluženo plaćeni. Ali ne, mi smo daleko od toga. Najlicemjerniji smo narod koji postoji.
Veliki smo navijači, uzdižemo naše sportaše, ali redovno nakon svakog lošeg nastupa pljujemo po njima. Kad uspiju, ponosimo se, lupamo rukama o prsa, Hrvati smo. Koliko smo samo godina govorili za naše nogometaše da nikad ništa neće postići, da su loši… i eto prošle godine postignu golem uspjeh na svjetskom prvenstvu. Tada smo bilo složni, euforični, pokazali smo kakvo veliko srce imamo, kakav smo doček priredili na Trgu… i ta slika ujedinjene Hrvatske, nažalost, samo je slika, umjesto da nam predstavlja jedan divan primjer zajedništva prema kojemu bismo učili biti ujedinjeni u svemu i nasljedovati ga u slozi i jedinstvu. Nadalje, odaberemo predsjednicu države, demokratskim putem, a s druge strane jedva čekamo neku krivu izjavu, ne daj Bože lošu modnu kombinaciju ili neki peh kako bismo je preko novina ocrnili. Pljujemo po Srbima, veliki smo Hrvati i domoljubi, navijamo Thompsona u autu, čak i uzvikujemo ustaške uzvike, a subotom navečer skačemo u nekom klubu na Lepu Brenu. Pošaljemo na Eurosong mladog dečka od 18 godina, nakon mnogo godina opet smo mogli demokratski birati kandidata za Eurosong, natjecanje još nije ni počelo, a naš je stav „ma glupost, opet ćemo se osramotiti“, a umjesto toga koliko nas je uzelo mobitel u ruke i bilo spremno potrošiti 6 kn? Ali ne, mi se opravdavamo sa „sve je to namještaljka“, sve ocrnjujemo, imamo takve ogorčene svjetonazore i odvratni mentalitet. I sad konkretno: pljujemo po politici, žalimo se, kukamo, a kada se netko konačno suprotstavlja vladajućoj koaliciji i njihovoj nepravdi, sada nam ti ljudi smetaju jer, eto, imat će veću plaću nego mi! Sramota vas može biti, umjesto da pljujete po borcima, trebali bi vam biti uzor i motivacija da se i vi borite za svoja prava i proširite te svoje skučene vidike, prestanite biti ogorčeni i puštati sve u vodu i govoriti „a tako nam je, ako ćemo se žaliti, bit će još gore…“, nego dajte već jednom maknite se iz te svoje zone komfora, uzmite stvar u svoje ruke i stvarajte bolju Hrvatsku.
Alergična sam od rečenice: „Ne može jedan čovjek sam“. Da, ne može, ali samo zato što svi razmišljaju na isti način! I svi su za promjene, ali nitko ništa ne poduzima. Neka nam profesori budu primjer kako se ujedinjeno boriti za svoja prava! Jer nije nam kriva vlada, politika, prestanite kriviti sve druge, NE, MI SMO KRIVI I SAMO MI JER SMO TROMI I NEPOKRETNI, a sjedenjem i pukim blebetanjem nećemo postići baš ništa, već borbom i djelima. Hrvatski narode, probudi se dok nije prekasno!
Angelika Marija Pejić, 4. a