„Kada izađeš iz oluje, nećeš biti ista osoba koja je u nju ušla. O tome se radi u toj oluji.“
Ako ste proveli pola svog života surfajući internetom, barem ste jednom morali naletjeti na ovaj citat. A ako ispod njega nije pisalo ime autora, sumnjam da ste ga išli tražiti. Tako sam na primjer ja tek sada saznala kome pripada. No ako niste od onih koji vole inspiracijske citate, dajte da vam svejedno ispričam nešto o Harukiju Murakamiju i Kafki na žalu.
Svim su četvrtašima Kafka i njegov Gregor Samsa već dobro poznati, ali za ostale evo jedna, dvije rečenice o njima. Franz Kafka jedan je od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, a u svojoj Preobrazbi govori o Gregoru Samsi koji se jednog jutra pretvorio u kukca. Međutim, nikome od njegovih bližnjih, a ni njemu samome nije bilo posebno čudno što je on kukac. Kafka na žalu ne nosi uzalud Kafkino ime, a sama knjiga još je više zbunjujuća nego što izgleda na prvi pogled. Zapravo, poprilično sam zbunjena i nakon čitanja. Od paralelnih svjetova, mačaka koje govore, Drugog svjetskog rata, riba koje padaju s neba, čarobne frule, transrodnosti, hladnokrvnog ubojstva pa sve do Kafke i Čavke. Nisam sigurna što bi se još moglo naći u ovoj knjizi, a da bi je učinilo još čudnijom.
Haruki Murakami japanski je pisac koji nas uvodi u život dječaka Čavke i starca Nakate. Čavka za svoj petnaesti rođendan bježi od kuće, uzima novo ime Kafka i sanja o životu u knjižnici. Njegove su ga majka i sestra napustile kada je imao četiri godine i ostavile ga samog s ocem. Otac se nikada nije previše zanimao za njega i cijeli se Čavkin život odnosi prema njemu kao prema smetnji. Nakata je starac koji je kao dijete, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio izložen bojnom otrovu zbog čega je pao u komu i izgubio sposobnost pisanja i čitanja. Ali također je zadobio i jednu zanimljivu sposobnost. Možda više ne može shvatiti svijet, ali može razgovarati s mačkama.
Ulazeći sve dublje u svijet knjige, možemo vidjeti kako životi likova postaju sve isprepleteniji. Čitajući, često sam se gubila između snova i jave Murakamijeva začudnog svijeta. Bolje reći, češće sam se gubila čitajući jedne te iste rečenice po deset puta, no to ne ističem kao negativnu kritiku. Naprotiv, uživala sam iščitavajući skladne nesavršenosti njegova djela, no moram reći da ova knjiga nije za svakoga.
Izraz kojim bih najjasnije mogla opisati ovo djelo je: moderni kafkijanski mit o Edipu. U Kafkinim djelima likovi uglavnom ne propitkuju što se to točno oko njih zbiva, a to primjećujem i u Kafki na žalu. Prisjetimo se Edipa, junaka iz grčke mitologije koji je ubio svog oca i oženio svoju majku. Ovdje se pojavljuje ista tema. Međutim, rekla bih da radnja romana nije toliko u prvom planu. Murakami se često udaljuje od tijeka priče opisima kojima vas baca u svoj neobični svijet, ali vam ne dopušta da ga vidite u cijelosti. Imate pravo na samo djeliće oluje koja vas šiba i užurbano otpuhuje prema kraju priče. Sve u svemu, ovo je vrlo zanimljiva knjiga puna krvi, incesta i fantazije. Budući da sam započela citatom, tako bih i završila: „ Zbog toga volim slušati Schuberta dok vozim. Kao što rekoh, zato što su sve izvedbe nesavršene. Napeta, umjetnička vrsta nesavršenosti stimulira ti svijest, drži te budnim. Ako slušam neku iznimno savršenu izvedbu neke iznimno savršene skladbe dok vozim, mogao bih poželjeti da sklopim oči i poginem na licu mjesta. Ali slušajući D-dur mogu osjetiti granice onoga za što su ljudi sposobni – da se stanovit tip savršenstva može ostvariti samo kroz bezgranično nagomilavanje nesavršenoga.“
Ana Talan 4.d