Drava Art Bienalle projekt je Muzeja grada Koprivnice koji se bavi temama zaštite okoliša, ekosustava i vode. Isprepliće i produbljuje dosadašnje teme vode kao osnovnog ljudskog prava i javnog dobra.
Kako bi podigli svijest o važnosti vode kao osnovnog ljudskog resursa, umjetnici su za građane Koprivnice pripremili izložbu čiji su radovi mogli dotaknuti, potresti i svakako osvijestiti te inspirirati mnoge.
Na izložbi smo se zadržali duže nego obično jer je svaki rad odašiljao zanimljivu priču, imao zanimljiv „background“. Nakon što sam dugo razmišljala o tome koji me se rad najviše dojmio, odlučila sam istaknuti dva. Prvi me oduševio idejom i jasnom porukom, a drugi kasnije pročitanim tekstom, tj. opisom u knjižici.
Prvi rad Marine Đira, Longing water (advertisment for water in a capsule), rađen je kombiniranom tehnikom akrilnih boja, kolaža i pakiranja kapsula. Marina Đira diplomirala je u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti i doktorirala je na studiju kiparstva. Do sada je imala priliku sudjelovati u samostalnim i skupnim izložbama, a ideja koja ju je vodila u ovom radu zanimljiva je, drugačija i vrlo vjerojatno pokrenuta ekonomijom današnjeg društva pa i samim današnjim društvom. Naime, kapsule vode jednog dana postat će neophodan dio naših života, ali moći će ih koristiti samo oni dobrostojeći (kao i sve ostalo), a svi ostali koristili bi se vodom upitnog sastava. „Voda u kapsuli, iako paradoks (želatina se topi u vodi), postat će simbol sofisticiranog životnog stila i elegancije zdravih i prpošnih dok će se onaj siromašniji dio populacije napajati na izvorima upitne kvalitete…“. Meni se ideja svidjela i razumijem zašto autorica vidi takvu budućnost, a iako je na neki način zastrašujuća, vrlo je direktna i zašto ne bi bila moguća. Ideja me odmah podsjetila na film In time u kojem je razrađena ista ideja, ali na temu vremena. Poruka je da ne znamo kako trošiti svoje blago jer to je ono što je voda ljudima i ne znamo kako ćemo završiti u teškom sustavu za čije smo postojanje sami krivi.
Drugi rad nije bio toliko zanimljiv na prvi pogled. Ili je možda bio klasičan? Uglavnom, bila je to slika. Među svim tim instalacijama, performansima i skulpturama, slika je bila manje uočljiva nego što bi inače bila. Ipak, nakon pročitanog autorova opisa koji ju je naslikao promijenila sam mišljenje o njezinoj uočljivosti. Mislim da je i jedan od razloga zašto mi se sviđa da je ne razumijem u potpunosti.
Oni koji opstaju, Uskoro ću skočiti
„Što znači preživjeti? Svjesnost trenutka, oživljavanje postojećeg životnog stanja često nas potiče da razmislimo što smo, kamo idemo i što bismo voljeli postići. U takvim trenucima najviše razmišljamo što nas okružuje, je li to dovoljno i proispitujemo svoju sreću. Priroda, s druge strane, oduvijek to zna i gradi svoje svjesne grane posvuda, obnavljajući neprekidni ciklus stvaranja. Priroda je naš najveći tajni stvoritelj koju sve manje zanima naša pripadnost jer je odavno naučila da radimo velike greške. Trenutačno ne želim ulaziti u ekološku tematiku, već istražiti koliko nas naša krhkost u onim situacijama kojima ne možemo manipulirati i utjecati ostavlja u stanju buđenja životnosti. Što kada ostanemo bez svega, bez stvari, bez ljudi koji nas usrećuju, bez ambicija? Odražava li naša svjesnost u tom stanju neku veću snagu za postojećim? Tragedije su odavno privlačile mnoge umjetnike da na svoj osobni i dokumentaristički način zabilježe svoj izraz. Umjetnik je oduvijek znao biti sam i razmišljati o postojećem dok nas svestrani kapitalistički div uvijek tjera dalje. Postali smo opterećeni, ljubomorni i najsretniji kada nahranimo svoju potrošačku zvijer koja sve više raste te nam uzima one najbitnije dobre stanice koje posjedujemo. Društveni antibiotik naučili smo gutati samo u onim situacijama koje su nama najugodnije, naučili smo biti viši od ostalih hraneći se najjeftinijim proizvodima estetske ružnoće. I što sad? Jesu li su nam tragedije zaista potrebne da bismo obnovili svoju životnu temperaturu? U takvim situacijama jedino što se možemo zapitati jesmo li to zbilja zaslužili vrteći svoj ego u bezizlaznom vrtlogu svemoguće mučnine. Mediji danas neprekidno obavljaju svoju najveću dužnost, obavještavaju nas o onom najlošijem, podsjećaju nas na naše velike grijehe koje neprekidno ponavljamo te nas istovremeno tješe da se baš nama to nije dogodilo jer smo neslomljivi, jer imamo posao i voljenu osobu koja nas čeka svaki dan kao programirani robot koji, ako pogriješi u najmanjem djelu našeg savršenog života, mora patiti. Ono što nas, opet ironično, najviše može osloboditi jest gubitak koji može biti povezan s materijalnim i emocionalnim. Zanemarit ću ljudski faktor i osloniti se na onaj koji priroda obavlja, neprekidno čisteći svoje nove početke i obnavljajući predivne cikluse ekološkog bogatstva… Kao voda.
U ovoj seriji slika bavim se takvim situacijama. Prirodne katastrofe događaji su na koje možemo utjecati, ali opet i ne… U tim trenucima ostajemo sami, svjesni da smo junaci jer preživljavamo, ali ne zato što nas netko može spasiti. Nisu junaci oni koji nas sa svojim super moćima poput novca spašavaju od određene tragedije, već smo junaci mi koji se borimo, u ovom slučaju, protiv „prirodnih katastrofa“ kako smo ih nazvali tek tada smo shvatili koliko smo zaista mali, krhki i pomalo nebitni. Oslanjajući se na poredak zvijezda bezgraničnog svemira, još uvijek napredujemo u ovom sustavu pod izlikom da živimo bolje zato što više posjedujemo, a ne volimo, da smo jači jer smo iznad nekog, a ne ispod, da smo slabi ako plačemo, da smo agresivni ako se borimo, da smo mali ako se osjećamo kao djeca itd. Voda pamti, voli i reflektira.“
Ovo je tekst Marija Romoda koji je do sada ostvario desetak samostalnih izložbi i još mnogo skupnih. Slika je kao samostalna jedinica zanimljiva, ali nedovoljna, no uz ovaj tekst izlazi iz granica slike, ima snažnu poruku i poziv na buđenje, izravnu kritiku usmjerenu nama, ljudskim stvorenjima koji smo iz dana u dan sve više izgubljeni. Tekst govori sam za sebe pa tako nemam dodatnih komentara, osim da ću ga se sjećati, čuti ga i vidjeti još dugo, a sliku dobro upamtiti.
