Njemački Goethe Institut provodeći jedan od svojih projekata, Nasch – Pasch, uključuje škole diljem Europe u razne programe i interaktivne sadržaje prvenstveno kako bi povezao razne države ili različite dijelove država s ciljem promicanja i poboljšanja govorenja njemačkog jezika. U ovome projektu sudjelovala je Lana Deverić iz 4.a i ja, Hana Živko, iz 4.b. Ova je priča započela u četvrtak 17. rujna ranim jutarnjim vlakom… Ne bih rekla da je ovaj projekt zamislio samo Deutsch, Deutsch und Deutsch, kao što smo isprva obje mislile… Ovaj projekt pružio nam je i mnogo više, nova prijateljstva, snalaženje u novim situacijama, dakako, snalaženje u novom govornom području, a pomogao nam je – da još malo više, uz otkrivanje drugih, otkrijemo i sebe… (Hana Živko)
Lana: Dana 17. listopada stigle smo vlakom u Zagreb. Odmah na početku izleta svidjela mi se vibra svih ljudi koje smo upoznale – iz svake škole došlo je po dvoje ili troje učenika, a škole koje su sudjelovale bile su iz Pule, Virovitice, Metkovića, Zagreba, Osijeka i Čepina pa čak i Njemačke. Cilj radionica bio je saznati što nas pokreće, slijediti inovativne ljude koji su puno u životu postigli i, naposljetku, naučiti kako se vodi dobar TED talk. Treba napomenuti da su sve radionice bile na njemačkom jeziku jer je projekt vodio GOETHE Institut. Prvi dan posjetili smo tvornicu automobila „Rimac“ gdje smo vidjeli iz prve ruke nastanak tih automobila, njihovih dijelova, njihove pogone, urede, nove tehnologije i čuli priče o samom osnivaču. Drugi dan (18. listopada) posjetili smo Muzej „Nikola Tesla“ koji je sastavni dio Tehničkog muzeja u Zagrebu i vidjeli smo neke važnije Tesline izume, poslušali nešto o njegovu životu i isprobali neke njegove izume, a sve je to ispričao zanimljiv vodič koji je posjet učinio interaktivnim. Toga dana pronalazili smo što nas pokreće i počeli pisati svoje TED govore kako bismo ih sljedećega dana održali. Na kraju dana išli smo u „Nikola Tesla room escape“ što je zasigurno bio meni najdraži doživljaj toga izleta. Imali smo odličan timski rad koji je stvarno vrijedan spomena. Zadnji dan (19. listopada) predstavljali smo jedni drugima svoje govore te ih ocjenjivali, a onda smo se polako rastali. Moram priznati da je rastanak od ljudi koje sam na projektu upoznala bio izrazito težak. Iako je projekt tako kratko trajao, postali smo stvarno bliski prijatelji , u društvu smo pričali i njemački i engleski, išli smo van u provod, dijelili nova iskustva, saznali nešto o drugim mjestima u Hrvatskoj i stvarno se odlično zabavili! Volim ovakve školske projekte jer mi uvijek daju priliku da naučim nešto novo, o sebi i drugima i da steknem nova poznanstva i iskustva! U svakom slučaju, organizacija je bila na odličnom nivou te su sadržaji bili jako kvalitetni i dobro odabrani. Jako sam zahvalna što sam imala ovakvo iskustvo i nadam se sličnome u budućnosti.
Hana: Lana je, vidim, već opisala većinu naših dana provedenih u Zagrebu. Svidjelo mi se što program svih dana tamo nije bio pretrpan predavanjima i radionicama, nego je sve bilo organizirano tako da se i radi kad je za to vrijeme, a i da se nešto zanimljivo vidi, poput tvornice automobila „Rimac“, gdje sam ostala blago rečeno zabezeknuta načinima proizvodnje i vremenom koje im je potrebno za jedan auto. Ostala sam zabezeknuta i cijenama, hehe, no i podatkom da model auta C2 može postići brzinu od 415 km/h za 10 sekundi! Svakome ljubitelju automobila i suvremene tehnologije toplo preporučam salon „Rimac“ u Svetoj Nedjelji nedaleko od Zagreba! Tema je ovog seminara bila upravo Inovacije i Inspiracijom do inovacije, tako da je svaki dio susreta bio savršeno isplaniran. Tako i posjet Tehničkom muzeju i interaktivno predavanje s našim uključivanjem o Nikoli Tesli, bonusom ovoj temi. Escape room u petak navečer? Zašto ne!! To mi je bila jedna od najboljih večeri; svi smo se mi sudionici već dobro upoznali, a ova zajednička igra bila nam je samo presudna konekcija! Imali smo sat vremena da timskim radom izađemo van iz Tesline sobe, rješavajući zagonetke, ali da vam nešto odam – to je nemoguće riješiti bez zajedničke suradnje, slušanja i strpljenja! Već tada znala sam da će mi ovo društvo jako nedostajati kad se budemo rastajali jer smo provodili zajedno skoro 24 sata dnevno. Nikada nisam mislila da ću držati TED talk govor, a kamoli na njemačkom jeziku. Na radionicama ili pak na kraćim predavanjima bili smo informirani kako napraviti dobar TED govor, kako prezentirati našu ideju publici na što bolji način i zapravo smo sami morali odabrati našu inspiraciju, ono što mi smatramo pokretačem onoga zbog čega djelujemo i o tome smo morali pričati pred ostalim sudionicima. Bila je to stepenica više za mene i moje samopouzdanje, novi izazov koji sam stavila preda se, i riješila. Njemački mi je već bilo potpuno normalno čuti svugdje oko sebe, ali i smijeh mojih novih prijatelja uvijek je bio negdje prisutan pa tako i u vlaku kada smo se Lana i ja vraćale kući, iako su oni otišli na potpuno različite strane Hrvatske. Bilo je ovo jedno divno iskustvo, par divnih njemačkih dana, bolova u trbuhu od smijeha i još divnijih trenutaka za koje mogu zahvaliti samo Lani i ljudima koje sam tamo upoznala i koji su mi pomogli otkriti neke nove – prekrivene prašinom – mozaike mene…
