Piše: Lovro Herbai
Za ljubitelje filma o najnovijem ostvarenju kultnog redatelja piše naš filmski znalac Lovro Herbai
Once Upon a Time in… Hollywood najnoviji je film jednog od najpoznatijih redatelja ovog stoljeća, Quentina Tarantina, koji već sad, tri tjedna nakon njegova službenog izlaska, dijeli publiku u cijelom svijetu.
Tarantino je uvijek bio crna ovca Hollywooda, snimajući kontroverzne filmove od kojih je skoro svaki imao velikog utjecaja na pop-kulturu 21. stoljeća. Ono što ga čini drugačijim redateljem od ostalih jest to što za svaki svoj film crpi inspiraciju iz različitih žanrova i perioda pa je tako njegov, po mojem mišljenju, magnum opus Kill Bill Vol. 1 (a i Vol. 2) uzimao inspiraciju ponajviše iz japanskih martial arts filmova 60-ih i 70-ih, poput The 36th Chamber of Shaolin, japanskih pink filmova (odnosno erotskih japanskih filmova koji su priču stavljali iznad pornografskih elemenata, npr. Tokyo Decadence) te, naravno, anime serija 90-ih i tzv. rape and revenge filmova koji su se pojavljivali u velikom broju sredinom 70-ih (npr. Last House on the Left i I Spit on Your Grave). Tijekom njegove karijere pokazat će se da on obožava sve te podžanrove i svojim će filmovima pokušati predstaviti te, možda zaboravljene, filmove publici na Zapadu. Mislim da je bitno naglasiti njegove inspiracije, od kojih je još jedna velika naravno i vestern, jer mnogo ljudi njih navodi kao manu njegovih filmova govoreći kako su oni ništa drugo nego kopije starih filmova, ali oni su mnogo više zagrebe li se ispod površine.
Ono što dijeli OUATIH od ostalih Tarantinovih filmova jest fokus na jedan period Hollywooda i na jedan tip filmova. Smješten u Hollywood 1969. godine, film prati glumca Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio) i njegova kaskadera Cliffa Bootha (Brad Pitt) koji su najpoznatiji po svojem radu na staroj vestern seriji Bounty Law, ali kako godine prolaze, njihova slava opada. Ricka Daltona to pogotovo pogađa jer su jedine uloge koje mu se nude one negativaca u jednoj epizodi serije, poput FBI ili Green Hornet. Njegov agent (Al Pacino) savjetuje mu da ode u Italiju snimati filmove upitne kvalitete jer to je u to vrijeme bilo normalno. Ako je glumcu opadala slava, otišao bi u Europu i snimao filmove slične onima koje je snimao u SAD-u, samo znatno manje kvalitete, kako bi održao status holivudske zvijezde. Međutim, u kući pored njegove živi Sharon Tate (plus Roman Polanski, njezin muž), mlada glumica koja je tek započela svoju karijeru. Ona slobodno vrijeme provodi šetajući se gradom, gledajući svoj film u kinu i slušajući glazbu u svom domu. Takva jukstapozicija između Tate i Daltona baza je filma koji će, tijekom svog trajanja, istražiti kako je to bilo biti glumac na prijelazu ere (60-e u 70-e) te promjene koje sama produkcija filmova prolazi. Uza sve to, Tarantino se još i poigrava stvarnošću s nevjerojatno zadovoljavajućim rezultatima na samom kraju filma.
Kad je Tarantino najavio da piše scenarij za film koji će se baviti Mansonom i ubojstvom Sharon Tate, mnogi su bili uzbuđeni jer su očekivali krvoproliće, ali Manson je u filmu svega jednu minutu i nikad se i ne spomene njegovo prezime, svi ga oslovljavaju s Charlie. Što se mene tiče, ovo je najbolji pristup tragediji koji je Tarantino mogao odabrati. Nema glorifikacije nasilja na kakvu smo naviknuti njegovim filmovima jer i on sam zna da ovakva tema nije primjerena za takav pristup. Stoga, ono što smo dobili jest film čija je priča sporedna njenim likovima i minimalnu količinu akcije tek u trećem činu. Naravno, publika nije bila oduševljena tom odlukom i mnogi ga već nazivaju najgorim Tarantinovim filmom jer, eto, ništa se ne događa. Od svih Tarantinovih filmova jedini koji bi bio donekle sličan ovome jest Pulp Fiction. Niz zabavnih i zanimljivih događaja koji su vođeni odlično osmišljenim i dubokim likovima, ali priče kao takve, koja ide od točke A do B do C – nema.
Gluma je apsolutno fantastična i sumnjam da bi film bio toliko dobar da je Tarantino angažirao neke druge glumce. DiCaprio kao Rick Dalton vjerojatno je ostvario svoju najbolju ulogu, ali to je samo moje mišljenje. Teško je zamisliti da je ovaj DiCaprio isti onaj koji je prije 20-ak godina glumio u Titanicu i kad su svi bili zaluđeni njegovim mlađahnim izgledom. Ova uloga zahtijeva mnogo emotivnih izljeva i njegova je interpretacija perfektna! Sekvenca kad gledamo snimanje epizode serije Lancer, koja traje barem 10 minuta, zapravo je build-up za jednu jedinu šalu, da na kraju Dalton zaboravi svoj tekst koji smo gledali da uči prije snimanja i urnebesno je kad napokon poludi i razbije unutrašnjost svoje prikolice. Brad Pitt, što reći? Fantastičan. Opet, jedna od njegovih najboljih uloga, a i jedva je prepoznatljiv kao Cliff Booth. Odlično je osmišljen i nikad se ne zna točno što bi mogao napraviti jer u jednom trenutku saznajemo da je, možda, ubio svoju ženu harpunom, a flashback koji nam je prikazan ništa ne potvrđuje, već samo povećava sumnje i na nama je da odlučimo je li ju ubio ili ne. Zbog toga nismo sigurno za što je sve sposoban, a sekvenca s Bruceom Leejem upoznaje nas i s njegovom (Cliffovom) fizičkom snagom jer ga (Brucea) s lakoćom prebije (što ima svoju ulogu i u završnici filma). Margot Robbie savršena je u ulozi Sharon Tate. Stasom i glasom utjelovljuje ju s visokom dozom gracioznosti i fascinantno ju je pratiti kad ode u kino i vidi da igra film u kojem ona glumi sporednu ulogu, The Wrecking Crew. Ono što valja istaknuti ovdje jest koliko ju Tarantino poštuje kao osobu i ne želi uvrijediti njezinu ostavštinu pa kad gledamo The Wrecking Crew u filmu, Sharon Tate koja je u filmu jest stvarna Sharon Tate, a ne Margot Robbie koja glumi Sharon Tate. I gledajući njene reakcije na to kako se ljudi smiju na njen smiješan dijalog i borbene scene, njezina sreća prolazi kroz platno do nas, publike. Moram spomenuti i eksplozivan svršetak koji, kao što je to Tarantino napravio i u Inglorious Basterds, mijenja povijest. Kao što svi znamo, u stvarnosti je trudna Sharon Tate ubijena i žrtva je Mansonova kulta, ali ovdje Tarantino zaustavlja njenu preranu smrt time što ubija troje ljudi iz kulta, a Tate ostavlja na miru da živi dalje. Zadnji kadar filma ptičja je perspektiva na dom Sharon Tate kako poziva Daltona da se pridruži njoj i njenim prijateljima na zabavi, i rekao bih da je to najemotivniji trenutak u cijelom redateljevu opusu.
Za kraj, mali osvrt na samu režiju filma, kostimografiju i scenografiju. Od trenutka kad vidite Written & Directed by Quentin Tarantino, znate da gledate film koji je bolji od svih filmova trenutno u kinu jer Tarantinova scenografija i način režije toliko su detaljni i promišljeni da doslovno možete zaustaviti bilo koji kadar filma čije je mjesto radnje na ulicama Hollywooda i pet minuta uočavati različite reference na tadašnju političku i filmsku klimu. Od prekrasnih neonskih i retro znakova, do drive-in kina i radio-reklama, ovo je film koji se kupa u 60-ima. Tijekom filma pojavit će se i mnogi glumci i redatelji tog vremena, od kojih me najviše impresionirao Steve McQueen koji izgleda i-den-tič-no pravome! Glazba ima veliku ulogu u stvaranju atmosfere filma, ali to je već očekivano od Tarantina. Ono što nisam očekivao jest da je film toliko prožet radijskim reklamama i najavama za filmove i serije. Kostimografija, također, bez greške. Ništa ne izgleda jeftino, sve izgleda vremenski točno.
Sve u svemu, još jedan odličan Tarantinov film koji ipak ne bih preporučio svim ljubiteljima njegovih filmova jer ovo nije još jedan Kill Bill ili Django Unchained gdje ima hrpe akcije i nasilja, a i priča je više straightforward. Ako volite filmove, ako vas privlači period koji je Tarantino odlučio posjetiti i ako vam ne smeta duljina od 160 minuta gdje je 95 posto filma samo dijalog, bacite pogled. U suprotnom, ne znam koliko će vam se svidjeti, ali neupitno je da je ovo Tarantinov najzreliji i najusredotočeniji film koji zna točno kakvu poruku želi poslati publici. Kad bih ga morao smjestiti u njegovu filmografiju, film bi došao na ugodno četvrto mjesto, odmah ispod Pulp Fictiona i Reservoir Dogsa, dok Kill Bill ostaje nepobijeđen na vrhu.
