Piše: Maja Blažek, školska psihologinja
Psihijatri su za lude, a psiholozi za malo manje lude. Primarna je razlika između tih dviju struka u vrsti obrazovanja – dok su psihijatri liječnici s medicinskim obrazovanjem i specijalizacijom na području psihijatrije, psiholozi se na studiju obrazuju o širokom aspektu ljudskog ponašanja i psihičkog doživljavanja. Samim time, psihijatri su ovlašteni za propisivanje farmakoterapije, a psiholozi nisu. Iako određeni psihijatri imaju dodatne edukacije iz neke vrste psihoterapije, uglavnom se usmjeruju na medicinsku terapiju propisivanje lijekova. Za razliku od toga psiholozi sve češće djeluju kao psihoterapeuti. Psihoterapeut je osoba koja je uz svoje primarno obrazovanje završila dodatnu edukaciju za neku vrstu psihoterapije (npr. kognitivno-bihevioralnu terapiju, geštalt terapiju…) koja služi psihološkom tretmanu različitih vrsta poremećaja. No, psiholozi ne moraju nužno raditi u području mentalnog zdravlja. Postoje brojne grane psihologije – primjerice organizacijska psihologija koja izaziva sve veći interes uz poprilično povoljne mogućnosti zapošljavanja.
Koga odabrati? Treba li porazgovarati sa psihijatrom, psihologom ili možda psihoterapeutom? Tko je za što? Rekla bih da je kod odluke bitna vrsta smetnji, povijest bolesti, ali i mogućnost izbora te osobne preferencije. Određenim će pojedincima više odgovarati kombinacija lijekova i psihoterapije pa će biti uključeni u psihijatrijski tretman uz terapijske postupke educiranog psihologa, što se i pokazalo najučinkovitijim kod brojnih vrsta poremećaja.
Psiholozi znaju kada ljudi lažu, mogu „pročitati“ druge osobe. Još za vrijeme studija kada bi poznanici čuli što studiram, reagirali bi blago uplašenim izrazom lica – kao da sam u tom trenu ušla u njihov mozak pa mogu očitati sve misli i informacije od broja cipela i OIB-a do njihove najstrože čuvane tajne. Sada pak učenici žele saznati kako psihološki pročitati osobu, bliski mi ljudi nerijetko postave pitanje je li to normalno… ili što ne valja s njim, a ostali me žale jer razgovaram s ludima i depresivnima. Točno je da imamo teorijski uvid u širok spektar poremećaja, abnormalnih ponašanja i psihičkih doživljavanja, no naši su postupci opsežnije prirode i temelje se na provjerenim psihološkim tehnikama i metodama koje unapređuju svakodnevno ljudsko funkcioniranje. Laički rečeno, čitamo ljude psihodijagnostičkom procjenom kojom se procjenjuje nečija osobnost, sposobnosti, mišljenje i ponašanja – posebno ono koje odstupa od očekivanog i prilagođenog, kako bi im se nakon toga mogla pružiti adekvatna pomoć. Iako zvuči svemoćno, nemamo posebne moći (bar ja za njih ne znam), nismo čarobnjaci s čarobnim štapićem koji ispunjavaju svačije želje, niti imamo magičnu kuglu za proricanje budućnosti i detekciju laži. Vjerovali ili ne, psiholozi su obični ljudi koji su podložni nesvjesnim mehanizmima te većinu vremena ne proučavaju niti analiziraju druge ljude jer su zaokupljeni ulogom prijateljice, partnerice, sestre, tete, kćeri itd. u kojima isto tako uživaju (za povremeno opažanje abnormalnosti u ponašanju bližnjih kriva je profesionalna deformacija)!
Pa ti si psiholog, ti bi to trebala razumjeti. Ne bi se smjela tako ponašati/osjećati/razmišljati! Kada je riječ o ljudskom ponašanju i doživljavanju, psiholozi puno toga mogu razumjeti. Tijekom studija uče nas shvatiti zašto se netko ponaša na način na koji se ponaša, čemu da pripišemo, kako da nazovemo određena odstupanja. Zbog navedenog postoji dojam kako se psiholozi ne ljute, ne svađaju, uvijek su staloženi i kontroliraju svoje reakcije. Rekla bih kako je to točno u profesionalnom djelovanju (ako nije – potraži drugog psihologa, a ovog prijavi Hrvatskoj psihološkoj komori), no u privatnom životu to nije uvijek tako. Katkad ono o čemu govorimo drugima ne možemo primijeniti na sebe – neki bi rekli malo licemjerno, ja bih rekla – ludski. Zbog toga ne možemo sebi glumiti psihologa, već tražimo stručnu pomoć kolega (da, i psiholozi imaju svoje psihoterapeute i to ne znači da su ludi, već ljudska bića). Iako se trudimo biti uzorni, imamo uobičajene ljudske mane – ponekad s prijateljima osuđujemo ljude na temelju površnih stereotipa i gledamo na druge selektivno, puno stvari nas rastužuje i ljuti.
Kod psihologa idu ludi i/ili zločesti (zločesti u smislu učenika s neprimjerenim vladanjem u školi). Kao psihologa poprilično me ljuti taj stav. Voljela bih misliti kako je to zastarjeli mentalni sklop koji u današnje moderno doba sve više blijedi. Na moju žalost, ali i žalost društva u cijelosti, još uvijek nije tako. Stoga, brojni odbijaju stručnu pomoć u situacijama u kojima bi im ona dobro došla zbog straha da ih okolina (pa onda i sami sebe) ne smjesti u kutiju na kojoj piše lud. S druge strane, spoznaja da poznanik prima psihološku pomoć često mijenja viđenje te osobe i odnos prema njoj. Hoćeš li isto tako drugačije gledati pojedinca koji zbog fizičke boli odlazi stomatologu? Psiholozi se ne bave samo ozbiljnim psihopatološkim stanjima (kao što su psihoze) već se u psihoterapijski rad uključuju razni profili ljudi bez klinički značajne simptomatologije ili patoloških znakova: zato što ne mogu s partnerom riješiti nesuglasicu, zato što su zbog nenadanog gubitka bliske osobe u stanju tugovanja ili pak zbog vršnjačke problematike, osjećaja usamljenosti i sniženog samopoštovanja. Iako određeno razdoblje života donosi više-manje slične životne promjene (primjerice u adolescenciji većina mladih ljudi ulazi u prve ljubavne odnose, promijeni svakodnevno okruženje prelaskom iz osnovne u srednju školu itd.), to ne znači da će se svi jednako uspješno nositi sa zahtjevima i promjenama okoline. Netko će se super snaći, dok drugi neće znati što da radi, kako da se postavi! Razmisli kako na tu osobu utječe ranije opisana stigmatizacija, odnosno pripisivanje diskreditirajućih svojstava koja ju čine nepoželjnom i manje vrijednom zbog psihičkih teškoća. Neće svi biti jednako otporni i usprkos stavu društva potražiti stručnu pomoć. Umjesto toga, okrenut će se bližnjima za razgovor ili se pak zatvoriti u sebe. U nekim nam situacijama bliski ljudi mogu pomoći, dok će u drugima upravo priroda tog odnosa biti kamen spoticanja. Teško je priznati samom sebi da smo ljudi i samim time ranjivi, no samo hrabri, zreli i odgovorni pojedinci (ne ludi ili zločesti!) priznat će osobnu nemoć i patnju te potražiti stručnu pomoć. Kako je potreban stomatolog koji će sanirati krhotinu na zubu i to za tebe ne može učiniti prijatelj, a ne vrijedi negirati i umanjivati bol, tako je i stručnjak za mentalno zdravlje pojedinac sa znanjem o ljudskom ponašanju i doživljavanju koji će identificirati poteškoću, pružiti ti pomoć, podršku i voditi te prema smanjenju osobne patnje i savladavanju tegoba. Važno je zapamtiti kako ne postoje male teškoće – svaka teškoća koja te na bilo koji način ometa i udaljuje od sreće za tebe je dovoljno velika!
