Piše: Lucija Kuzmić, 1. g
Veronika je odlučila umrijeti djelo je autora Paula Coelha, rođenog u Rio de Janeiru 1947. Do sada je objavio 26 knjiga, a njegova su djela prevedena na 42 jezika i objavljena u sto zemalja svijeta. Francuska vlada odlikovala ga je Vitezom reda književnosti i umjetnosti i svrstala među petnaest najpopularnijih pisaca svijeta. Kada su mu bile 23 godine, Coelho je odlučio putovati svijetom kao hipi prošavši put hodočasnika dug 830 kilometara. Još jedna zanimljivost o njemu je to što kad mu je bilo 17 godina, roditelji su ga zbog introvertiranog ponašanja i suprotstavljanja tradicionalnom načinu života poslali u umobolnicu. Pustili su ga tek kada mu je bilo dvadeset godina, a u međuvremenu je bježao čak tri puta.
Roman Veronika je odlučila umrijeti napisan je 1988. Inspiraciju za pisanje Coelho je crpio iz vlastitih iskustava koje je skupljao u raznim umobolnicama u kojima je boravio. Ovaj roman govori o vrijednostima života, o ludilu i potrebi pronalaženja novog načina života za ljude koji se često susreću s predrasudama drugih samo zato što razmišljaju na drugačiji način. Prema ovom romanu 2009. snimljen je istoimeni film.
Veronika je djevojka koja naizgled ima sve što može poželjeti, ali unatoč tome nije sretna. U knjizi navodi dva razloga za svoje samoubojstvo. Prvi razlog njezina samoubojstva je to što je u njezinu životu sve uvijek bilo isto. Drugi razlog je bio pomalo neobičan: naime, Veronika je voljela čitati novine i pratila je aktualna svjetska zbivanja, no sve je u svijetu išlo krivim tokom, a ona tu ništa nije mogla učiniti i zbog toga se osjećala posve nepotrebnom. Upravo zato, 11. 11. 1997. Veronika odlučuje umrijeti. Nakon što je uzela prekomjernu dozu tableta, saznaje da joj preostaje nekoliko dana života. Odvedena je u Villete, čuveni i zastrašujući azil za umobolne otvoren 1991. godine. Priča slijedi Veroniku tijekom tih napetih dana u kojima otkriva samu sebe uvučenu u zatvoren svijet bolnice u kojoj leži. Njezina je iskustva vode prema shvaćanju da je svaka sekunda njezina postojanja izbor između života i smrti.
Zanimljivost u ovoj knjizi je to što svaki lik koji upoznajemo ima svoj ulomak u knjizi, neku svoju pozadinsku priču, a kao lik pojavljuje se i sam autor koji u svojem ulomku iznosi svoju malu autobiografiju. Glavni je lik Veronika, lijepa djevojka koja živi u Ljubljani gdje je i smještena radnja. Ima 24 godine, zelene oči i kestenjastu kosu. Eduard ju opisuje kao osobu koja ima uplašeni izraz lica za nekoga tko misli da zna što hoće. Eduard je shizofreničar koji je već boravio u Villetu kada je Veronika došla. U mlađim danima želio je biti slikar, ali mu roditelji to ne dopuštaju i zbog toga u svojoj glavi izgradi svoj svijet u kojem živi i tako postaje shizofreničan. Bio je usamljen, što potvrđuje neobična misao: Eduard je dobro poznavao samoću da bi je znao poštovati. On i Veronika bili su zaljubljeni i ona je njemu svaku večer svirala klavir. Bio je za Veroniku idealan muškarac pa mu je ona jednom prilikom rekla jednu pomalo potresnu rečenicu: Ti si jedini čovjek na ovom svijetu u kojeg se ja mogu zaljubiti. Jednostavno zato što tebi, kad umrem, neću nedostajati.
Ostali su likovi Mari i Zedka, gospođe koje su davale Veroniki razne savjete i Veronikino umiranje njih je potaknulo da nastave živjeti, dr. Igor, koji je vrlo zanimljiv i čudan lik jer kao liječnik koji liječi svoje pacijente nad njima provodi razna istraživanja, pokuse i proučava različite metode liječenja, medicinska sestra, roditelji, bolničari i ostali bolesnici.
Roman obiluje zanimljivim razmišljanjima, a ja sam izdvojila ona koja su me se posebno dojmila.
Ljudi misle da su normalni jer svi rade iste stvari.
Što više uvjeta za sreću ljudi imaju, to su nesretniji.
Budi kao izvor što se prelijeva, a ne kao bunar u kojem uvijek stoji ista voda.
Svijest o smrti potiče nas da živimo.
Ljude nikada ne pouči ono što im netko ispriča. Sve moraju otkriti sami.
Mislim da ovi svi citati dobro zrcale današnje vrijeme, a treći citat možemo protumačiti kao poruku da bismo trebali iskusiti život, isprobati nove stvari, a ne uvijek imati istu rutinu, trebamo živjeti život punim plućima.
Za kraj, ovo bih djelo ocijenila ocjenom odličan zato što mislim da je zanimljivo, poučno, lako se čita i uči nas da zapravo mi ne možemo biti svjesni svoje smrti dok se ne suočimo s njom. Baš kao što se Veronika suočila. Htjela je odjednom, bez razmišljanja, okončati svoj život, a kada je shvatila da joj stvarno prijeti smrt, tek je onda počela živjeti i htjela iskušati sve za što je znala da neće moći iskusiti.
Također, ova knjiga nam poručuje da smo svi mi na neki način ludi, ali se smatramo normalnima samo zato što se ponašamo u skladu s društvenim normama. Dok svi oni koji se smatraju ludima, ludi su samo zato što su neshvaćeni i možda se ne ponašaju normalno, odnosno u skladu s onime što društvo prihvaća. Mislim da ove moje rečenice može potvrditi citat koji je po mojem mišljenju najvažniji i vrlo je istinit: Svako je ljudsko biće jedinstveno, sa svojim vlastitim osobinama, nagonima, užitcima, težnjama. No društvo nameće kolektivni način ponašanja, a ljudi se gotovo nikada ne zamisle zašto se moraju ponašati baš tako. Jeste li ikada u životu upoznali koga tko bi se zapitao zašto se kazaljke na satu okreću u određenom smjeru, a ne u obratnom. Kad bi netko to učinio, vjerojatno bi mu rekli da je lud.
Knjigu bih preporučila svakomu, a posebno onima koji su iz nekog razloga depresivni ili trenutačno smatraju da je život manje vrijedan jer će im ova knjiga zaista otvoriti oči i dati drugačiji pogled na svijet.
Paulo Coelho živi je primjer osobe koja je bila neshvaćena, proglašena ludom, da bi na kraju on svojim djelima koja su djelomično inspirirana njegovim boravkom u umobolnici pomagao ljudima diljem svijeta.