Piše: Martin Hadelan
Za rubriku Ljudi GFG-a piše budući mladi pedagog (i glazbenik, ali o tome drugom zgodom)
Tipično je za čovjeka da razmišlja, razgovara, djeluje, usmjerava i daje različite znakove čak i kada toga nije svjestan. U literaturi se to naziva verbalno i neverbalno komuniciranje. Svaka naša riječ ili pokret pokazuju osjećaje, misli i stajališta kojima smo implicitno vođeni. Budući da rastemo u društvu u kojem bi se različitosti trebale smatrati prednostima, ljudi kao pojedinci slobodno izražavaju različite osjećaje, misli i stajališta. Takve različitosti imaju potencijal stvaranja odličnog temelja za pokretanje dijaloga i kritičkog razmišljanja u nastavi.
Dijalog se prvenstveno smatra razgovorom između dvoje ili više ljudi. U književnosti dijalog predstavlja razmjenu riječi i misli među sugovornicima u okvirima dramskoga, pripovjednoga, pa čak i lirskog teksta, dok se u filozofiji dijalog upotrebljava radi prikaza problema i dolaska do njegova rješenja. Upravo će nam filozofsko shvaćanje otvoriti put upotrebe dijaloga u nastavi. Svakodnevno se učitelji i nastavnici koriste metodom postavljanja pitanja u nastavi u okvirima ponavljanja ili vježbanja, ali znatno se rjeđe pitanja koriste kao izvor učenja novoga znanja. Kada uzmemo u obzir količinu sadržaja koji je potrebno prezentirati učenicima, razumljivo je i zašto je tako. S druge strane, postoje prednosti koje dijalog donosi i koje su izrazito relevantne za učenikovo učenje kao i za unaprjeđivanje odnosa učenik – učitelj. Postavljajući pitanja (odnosno dijalogom), učenici mogu prvenstveno naučiti sadržaj, ali mogu naučiti i misliti. Kada im se postavi izazovan problem, jedino razmjenom mišljenja mogu doći do rješenja. To je prava moć obrazovanja na nastavnom satu – mogućnost učenja spoznajom. Nadalje, tijekom dijaloga dolazi i do povezivanja između učitelja kao voditelja razgovora i učenika kao ravnopravnog sudionika u razgovoru. Učitelj bi svojim pitanjima i potpitanjima trebao usmjeravati razgovor prema rješenju problema, ali bi također trebao dopuštati učenicima slobodu u razmišljanju. Smatram da bi takav pristup nastavi omogućio opušteniju i zanimljiviju radnu atmosferu u razredu.
Dijaloški tip nastave zagovara i Paulo Freire u svojoj knjizi Pedagogija obespravljenih koja je meni otvorila oči, tj. otkrila mi drugačiji tip nastave. U dijalogu je potrebno učenicima dati prostora za kritičko razmišljanje, odnosno propitivanje činjenica, misli, stajališta i svjetonazora. Otvaranje mogućnosti kritike i rasprave o temama koje ne moraju, ali i mogu biti dio kurikula, dijalog kao tip učenja dovodi na višu razinu. Jedna od velikih prednosti takvog vođenog dijaloga jest upravo mogućnost da učenici u budućnosti ne uzimaju činjenice i stvari zdravo za gotovo, već ih dovode u pitanje, osporavaju, odbijaju ili prihvaćaju, i argumentirano kritiziraju pojave u društvu, što na kraju može dovesti do promjena u svijetu.
Za kraj, najvažniji savjet koji želim dati učiteljima i učenicima jest upornost u suzbijanju straha od dijaloga. Unutar školskog sustava postoji bojazan od koncepta pitanja i odgovora, većinom kod učenika, te zbog toga predlažem da pokušate nastavu promatrati kao otvoren i ravnopravan sustav u kojem je nepoznato i nerazumljivo zapravo idealno jer stvara mogućnost da svojom znatiželjom, maštom, razmišljanjem dokučite ono što želite znati!