Pišu: Lucija Jaković i Angelika Marija Pejić, 3. a
U srijedu, 15. svibnja 2019. imale smo priliku prisustvovati projekciji filma Duboki rezovi u Kinu Velebit. Nakon projekcije sudjelovale smo u kratkoj raspravi o filmu s koordinatoricom Festivala prava djece Katarinom Ivče Farnell i psihologinjom Mirnom Čagalj Farkaš u sklopu projekta udruge Alternator. Duboki rezovi dugometražni je omnibus hrvatskih redatelja sastavljen od triju kratkih samostalnih filmova: Trešnje, Smrt bijela kost te Predmeti koji tonu. Redatelji Filip Peruzović, Dubravka Turić i Filipa Mojzeša na vrlo vješt i upečatljiv način u filmu obrađuju problematiku nasilja i njegovih uzroka.
Trešnje
Radnja je smještena u malom zaseoku dalmatinskog zaleđa nedaleko od Šibenika. Priča prati život četveročlane obitelji težeg ekonomskog stanja u maloj sredini. Jasno se vidi patrijarhalan odnos u obitelji, a problem nastaje kada stariji sin David provodi previše vremena s „prijateljem“ Vanjom. Glavnu ulogu igra mlađi sin Jakov koji ima vrlo prisan i prijateljski odnos s bratom te je on ujedno i narator priče. Jednom prilikom on „odaje“ brata kako planira otići s Vanjom u Berlin, ali ne iz loše namjere, već iz straha da ga ne izgubi. Kako je komunikacija između roditelja i djece posve odsutna, otac i ujak „problem“ rješavaju na način da sina pošalju u grad raditi, drugim riječima udalje ga od Vanje. David je u gradu vrlo nesretan jer je cijelo vrijeme pod nadzorom i intima mu je razorena do krajnosti. Prema njemu se odnose kao prema mentalno oštećenoj osobi jer se njegovo stvarno stanje prikriva pod izgovorom da mora raditi kako bi postao samostalan. Nažalost, priča završava tragično – samoubojstvom Davida i Vanje.
Glavni je problem u toj priči diskriminacija prema spolnoj orijentaciji i tiho nasilje nad homoseksualnim osobama, u ovom slučaju Davidom i Vanjom. Nasilje se vrši na način da se problem potiskuje i gura pod tepih bez ikakve komunikacije ili pokazana razumijevanja. Što je još gore zataškava se lažnim izgovorima, a ustvari „svi sve znaju“ , ali nitko ne reagira na ispravan način što dovodi do tragičnog ishoda.
Smrt bijela kost
U ovome filmu riječ je o vrlo imućnoj četveročlanoj obitelji koja odlazi na odmor u vikendicu pokraj koje živi druga obitelj. Imućni bračni par ima dvije kćeri – Mariju koja je adolescentskih godina i Luciju koja je nešto mlađa. U drugoj obitelji živi dječak Marko koji je prilično mlađi od sestara. One ga pozivaju na igranje, a Marija predlaže igru koja se zove Smrt bijela kost. S obzirom na to kako je prikazano u prethodnim scenama, Marija je ovisna o mobitelu na kojem provodi previše vremena. Igra završava tako da djevojke, pod vodstvom Marije, svežu Marka za stolac i stave mu čarapu na glavu. Dječak se bespomoćno pokušava osloboditi, a Marija ga fotografira i obje ga ostavljaju takvog u štaglju. Za vrijeme ručka Lucija se emotivno slama i govori što su učinile. Roditelji odmah reagiraju i šokirani dolaze u štagalj gdje dječaka nalaze gotovo bez svijesti. Oslobodivši ga, dovode ga za stol i pokušavaju ga zaokupiti raznim stvarima kako bi „zaboravio“ što je bilo. Čak mu njihov otac govori da je to sve samo bila igra u strahu da će dječak progovoriti o onome što se dogodilo. Roditelji se rješavaju dokaza i na na koji način ne sankcioniraju ponašanje svojih kćeri, štoviše ne iskazuju im ni ljutnju, razočaranje ili bilo kakvu negativnu emociju.
Ono što predstavlja ogroman problem u ovoj situaciji također je nepostojanje komunikacije i guranje problema pod tepih kao i u prethodnom filmu. Zanimljivo je kako se i u financijski slabije stojećoj i u imućnijoj te obrazovanijoj obitelji, problem rješava na sličan način. Kod starije kćeri također vidimo problem utjecaja medija i interneta koji je najvjerojatnije i doveo do te igre. Inertnost roditelja u ovom slučaju i njihov stav vrlo je zabrinjavajuć te su i oni – iako ne izravni – zlostavljači dječaka.
Predmeti koji tonu
Posljednji, ali ne i manje potresan film prikazuje dvije paralelne radnje. Riječ je o dvjema obiteljima. Glavna priča vrti se oko bračnog para s jednim djetetom gdje otac zlostavlja majku Renatu. Prikazan je i odnos njezinih roditelja prema njima. Njezin otac sumnja da mu je kći fizički zlostavljana, ali supružnici vidljive tragove nasilja objašnjavaju Renatinom nespretnošću. Druga obitelj njihovi su susjedi, otac i sin Josip koji je Renatinih godina. On pogiba u prometnoj nesreći koja je zapravo i uvodna scena filma. Tijekom cijele radnje retrospekcija je ostvarena isječcima iz prošlosti simljenima kamerom. U isječcima se Renata i Josip kao sretna djeca igraju s roditeljima. U međuvremenu Renatin muž puno pije i dalje ju zlostavlja. Jedne noći otac čuje zvukove i dolazi gore gdje susreće kćer s velikom masnicom na licu. Oni se gledaju nekoliko sekundi, ali tada ona ulazi u sobu i zaključava vrata. Posljednja scena s dvije prazne ljuljačke iz prošlosti ostavlja vrlo snažan dojam na gledatelja. Šalje poruku o dvama očevima koja su izgubila sretnu djecu.
I u posljednjem filmu problematika rješavanja nasilja vrlo je slična onoj iz prethodnih dvaju filmova. Opet susrećemo tiho nasilje i zataškavanje koje ga prati. U ovom slučaju čak i imamo osobu koja pokušava aktivno reagirati, ali zlostavljana mu osoba ne dopušta. Nasilje nad ženama nažalost i dalje je sveprisutno, a žene nerijetko odbijaju reagirati. Takve žene ne smijemo osuđivati ako se ne nalazimo u njihovoj koži jer žrtvama je uvijek najteže reagirati. Mi smo tu da pomognemo.
Cijeli omnibus na nas je u ostavio vrlo snažan dojam i posvijestio nam da se nasilje događa svakodnevno iako ga mi možda ne susrećemo toliko često. Zanimljivo je da u filmu gotovo da i nije bilo otvorenih sukoba, ali upravo detalji i ta „tišina“ najviše su nas potresli. Na nama je da obratimo pozornost i pokušamo pomoći žrtvama. Nakon projekcije sudjelovali smo u kvalitetnoj raspravi u kojoj smo mi pokušali naći rješenja za prikazane oblike nasilja. Psihologinja Mirna predstavila nam je i Hrabri telefon na kojem radi i koji može pomoći žrtvama nasilja kao prvi korak prema izlazu iz takve situacije. Komunikacija je ključ rješavanja problema. Nemojmo biti tromi, već reagirajmo na nasilje jer uvijek i sami možemo postati žrtve i također zatrebati pomoć!
