Ne volim jednolične, klasično obične stvari,
druga stvar je klasična glazba i moda,
ne privlače me okviri točnih 50 x 50
niti pozlate Zefira,
zaboravljate tog jadnika,
kao da njegovi vjetrovi nisu opojni
kao oni vaše hvaljene čedne Here,
ne koštaju onoliko koliko mislite njene
izrezbarene mramorne haljine.
Zato biram običnog Smrtnika,
ranjenika,
Metu, prognanu od svijeta,
ne samo od vlasti, vojnika, bojnika,
to vam pada sada na um,
već ovih ovdje, nas ljudi.
Vidi,
Zefir mu cjeliva dlanove,
kroz rupe izlijeva vjetrove i vjetar šije
nevidljivim koncima njegove rane,
rane od Samoće, i stoljetnog stajanja,
rane zbog mržnje prema ljubičastoj,
rane zbog ljudi koji neprekidno prolaze
i nikada ga ne zagrle.
Hej, ti ljubičasti čovječe,
za mene si šaren,
i bezbojan, onakav kakav ti želiš biti,
zato niti ne stavljam fotografiju u boji,
mojoj profesorici,
i ja stojim, stojim ispred tebe,
i divim se tvojim ranama, jer mislim da su divne,
vidim,
evo preda mnom zacjeljuju, samo je netko –
trebao stati.
Ne, nisi uzalud širio ruke, evo
jedne, evo tuđe
sad grle te.
Sada, ovaj tren Meta si zagrljaja.
Lijepo zvuči, zar ne?
Kažu mi uvijek: „U muzejima se ništa ne dira!!“
Oh, vi ni ne znate kako ste hladnim kamenom
samo vi kipove načinili, a ne njihovi majstori.
Jadni kipovi!
Da prekršim vaše sveto pravilo?
Samo dodir…
Ne zamaram se materijalom od kojeg ti je duša,
Ljubičasti Čovječe,
ni pukotinama koje su nastale od preumornih
ruku tvog kreatora u sitne sate insomnie,
tvoji dlanovi mi izgledaju
tako živo, i tako umorno, no krilato,
iako po cijele dane samo stojiš.
Ne zamaram se ni
kutovima iz kojih te sve promatram, nije mi važna
ni tvoja visina, ni tvoja golotinja,
mora da ti je užasno,
pred toliko nepoznatih jurećih Nerazumnika,
nije mi bitno ni to što si gole glave,
iako to nije baš moj tip,
sviđaš mi se tako izbezumljen, jadan,
izranjavan, sam,
ljubičast. Ne srami se svojih rana.
Da te utješim, mete smo svi.
I ja imam rupice po zglobovima. Oh, vidi,
i tu je nešto na trbuhu, vidi, gmiže mi i po nozi…
Mora da sam meta nečemu, meta je nešto nama.
Lutajuća, nepogođena,
prežaljena, ostvarena? To je ono neiščupano zakopano
kod svakog stvora.
A oni…?
Oni i dalje prolaze kraj Tebe.
Samo stoj, stoj ponosno.
Bože… Što je ljudima?!
Svakog božjeg ponedjeljka i utorka,
pa sve do petka, od jako ranih 11
do jako kasnih 17 sati, prolaze,
prolaze.
Možda vam i Hera
svrati, znate, u haljini. Subotom izlazi,
no nešto ranije odlazi kući,
jer se vjerna mora vratiti Zeusu,
no do 20 sati tamo vas ipak čeka…
(Ne, ovo apsolutno nije bilo nikakvo reklamiranje radnog vremena
Muzeja… No,
dođi. Ne zaboravi mi posjetiti Ljubičastog!
- S. Ne odajte mu ove zadnje retke, znam da mrzi moj nadimak.)
Hana Živko, 3. b
Profesorici:
U početku trebao je biti kritički,
pa pjesma,
na kraju je poema,
no ja znam da zasigurno,
moja profesorica s time problema nema. 😊
Fotografija: Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Meta, Hana Živko, 3. b