Nasilje je posljednje utočište slabih.
Edukacija o rješavanju sukoba, prepoznavanju nasilja i zlostavljanja te zaustavljanju nasilja održala se u Zagrebu od 3. do 5. travnja. Na edukaciji je sudjelovao desetero učenika iz gimnazija, gospodarskih, srednjih i strukovnih škola iz Zagreba, Velike Gorice, Oroslavlja, Varaždina i Koprivnice. Našu školu predstavljale su Angelika Marija Pejić (3. a) i Marija Ferčec (3. g).
Nakon što smo se smjestili u hostelu Chill Out, voditeljice cijelog projekta Simona Mravak i Sanja Krznarić održale su nam prvo predavanje. Upoznale su nas s temom edukacije, iznijele nam plan radionica, a nakon toga smo se svi upoznali.
U četvrtak, 4. travnja ujutro počela je prva radionica koju je vodila psihologinja i psihoterapeutkinja. Sjedili smo u krugu kako bismo se što bolje vidjeli i mogli otvoreno razgovarati. Istaknuli smo razne primjere nasilja koje smo sami doživjeli, vidjeli ili čuli za njih te smo ih analizirali tako da smo tražili uzrok određenom sukobu. Posebno smo objasnili pojam zlostavljanja koji obuhvaća duže razdoblje tijekom kojeg osoba trpi neki oblik nasilja. Saznali smo i kako sud kažnjava nasilje i zlostavljanja te naučili bitnu lekciji, a to je da smo uvijek mi sami odgovorni za svoje postupke, čak i kada su potaknuti djelovanjem neke druge osobe. Kao razlog mnogim vrstama nasilja istaknuli smo ljubomoru koja je danas sveprisutna i sve češća u odnosima mladih ljudi i opisali smo je kao osjećaj straha od gubitka ljubavi. Na kraju te radionice naučili smo kako se izražavati da ne bi došlo do sukoba. Npr. osobu nikad ne smijemo opisivati pogrdnim pridjevima, već opisujemo njezino djelovanje koje nam smeta i tako pokušavamo riješiti problem. Koristili smo se izrazima poput: Smeta mi kad… zato što… / Osjećam se… zbog toga… Naučili smo da nikad ne smijemo razmišljati o problemu kao da je dio neke osobe, već se ta osoba i mi zajedno borimo protiv problema.
Popodne smo sudjelovali u vrlo dinamičnoj i neobičnoj radionici u kojoj smo morali iskoristiti i svoje glumačke sposobnosti. Naime, voditeljica radionice pokazala nam je na kartici neko mjesto koje smo morali predočiti pokretima naših tijela i mimikom lica, a osoba koja nas je promatrala morala je pogoditi o kojem je mjestu riječ. Nakon toga radili smo team building vježbe kako bismo svi mogli još više surađivati te smo na kraju morali odglumiti u grupama događaj u kojem su sudjelovali tlačenici i tlačitelj, dakle scenu sukoba. Kada bi neka grupa glumila, drugi bi pratili te kada bi glumci stali, postavljali bi pitanja i pokušali izmijeniti situaciju, tj. pokušali bi riješiti sukob. Ta je dramska metoda poznata i kao forumsko kazalište.
Treći dan ujutro imali smo zadnje predavanje na kojem smo pogledali kratke filmove snimljene s ciljem zaustavljanja nasilja te smo razmijenili dojmove i sami zaključili što smo naučili i na koji način nam je edukacija koristila.
Rekla bih da je za mene ova edukacija bila nezaboravno iskustvo, prilika da se povežemo, upoznamo i izmijenimo iskustva s drugim učenicima. Bila je prilika da postavljamo pitanja, isprobamo razne uloge te bez straha i osuđivanja govorimo o nasilju i zlostavljanju. Smatram da bi ovakva edukacija trebala biti obvezna za sve učenike i da je premalo reći da je bila samo poučna jer smo na kraju stekli više od znanja, stekli smo potpuno nove i drugačije poglede na događanja u svakodnevnom životu.
Piše: Marija Ferčec 3.g