Pišu: Filip Lončarić, Anita Aurer, Erin Sremec, Iva Bešvir i Martin Unger
Učenici Gimnazije “Fran Galović” bili su 5. travnja na stručnom izletu u Zagrebu. Posjetili su Muzej suvremene umjetnosti i Arheološki muzej te uživali u kazališnim predstavama u Gavelli i Teatru Exit. Za Likovnu umjetnost učenici drugih razreda opisali su eksponat u Arheološkom muzeju koji ih se najviše dojmio. Evo nekih njihovih radova.
Skarabeji
Skarabeji ili truležari kukci su koji guraju kuglu koja je nalik na nekakvu zemljanu lopticu, no to je zapravo kugla truleži ili izmeta unutar koje se nalaze njihova jajašca. Ženka skarabeja bi u tu kuglu položila svoja jajašca, kugla im je pružala zaštitu, a nakon što se izlegnu, služila im je i kao izvor hrane. Nakon polaganja jajašaca i dovršavanja kugle, ženka bi uginula.
Skarabej je starim Egipćanima bio simbol smrti i ponovnog rođenja jer su vidjeli da ženka ugine i nakon nekog vremena, kada bi se mladi unutar kugle razvili, oni izlaze iz nje. Dakako, sari Egipćani mislili su da od skarabeja nakon ugibanja uskrsne mnogo malih skarabejčića. Još su vjerovali da je ta kugla koju je skarabej gurao bila simbol Sunca te da im je upravo ona podarila novi život nakon ugibanja jer je Sunce starim Egipćanima bilo simbol života. Vjerovali su i da na nebu postoji skarabej koji gura Sunce i izmjenjuje dan i noć. Zbog svih tih razloga skarabej je bio sveta životinja po čijem su liku Egipćani izrađivali kipiće koje bi svakodnevno nosili u obliku privjeska, kao amajliju, i imali u kući s isklesanim imenom kralja na stražnjoj strani. Koristili su ih i kraljevi kako bi pamtili neke važne događaje, čije su slike također davali isklesati na poleđini. Osim toga svega koristili su ih i u obredne svrhe. Na tim amajlijama ispisali bi isječke iz Knjige mrtvih i stavili bi ih na mjesto pokojnikova srca. Činili su to da ono ne bi odalo neke tajne koje bi Oziris tijekom izricanja konačne presude iskoristio protiv njih. Osim svega toga postojalo je i nešto poput Vrhovnog Skarabeja, jutarnje inačice glavnog boga Ra.
Skarabej je danas najčešći predmet stare egipatske kulture koji možemo pronaći. Nije bio sveta životinja samo u Egipćana već se njegova simbolika proširila i istočno, na razne lokalitete izvan granica Egipta.
Filip Lončarić, 2. g
Šepenun
Pri posjetu Arheološkom muzeju u Zagrebu moj zadatak bio je odabrati nešto što mi se najviše sviđa iz određenog razloga i u nekoliko rečenica napisati nešto o tome.
Arheološki muzej u Zagrebu posjeduje čak pet cjelovitih mumija, a to su mumija umotana u razderanu etrusku lanenu knjigu, Kaipamau, Šepenun i Kareset te Nesi Hensu, donedavno sakrivena zbog sumnje u njezinu autentičnost. Posebno mi se svidjela mumija Šepenun.
Mumija Šepenun iz ptolomejskog je razdoblja (332. – 30. pr. Kr.). U dnu njezina sarkofaga oslikan je stup đed (simbol Ozirisove kralježnice i stabilnosti) koji uzdignutim rukama podiže sunce. Na poleđini sarkofaga ispisan je hijeroglifski tekst u tri retka. S obiju strana nalaze se dvaput po dva Horusova sina. U donjem dijelu s obiju strana (i lijevo i desno) po jedan je lotosov cvijet, a ispod teksta nalazi se Izidin pojas tit te simboli istoka i zapada.
Nakon smrti se iz pokojnikova tijela odstrane svi unutrašnji organi osim srca. Ti organi smještaju se u posebne urne (kanope). Kanope se nalaze pod zaštitom četvorice božanskih Horusovih sinova. Zanimljiv je način kojim su mumifikatori vadili mozak. Lubanju bi probušili iznad oka, kroz rupu bi uvukli žicu s kukom, njome bi mozak rasjekli na dijelove. Potom su te dijelove mozga vadili alatkom u obliku žice, a praznu lubanju ispunjavali smjesom mineralne soli natrona i žbuke. Tijelo se ostavljalo u solnoj otopini 40 dana. Nakon toga su se utrljavali balzami koji sprječavaju raspadanje. Solna otopina zajedno sa suhim pustinjskim zrakom odstranjuje vlagu. Potom se tijelo umotavalo trakama platna, a na lice se stavljala maska s ljudskim likom. Srce ostaje u tijelu jer ga pokojnik predaje na vagu pred božanskim sudom.
Šepenun je bila jedina mumija izvan sarkofaga pa smo je mogli dobro vidjeti. Zanimljiv je bio način štovanja i pokapanja bližnjih u to doba. Svatko je bio mumificiran i pokopan onoliko koliko je ta obitelj bila imućna. Ako je obitelj bila imućna, pokojnik je bio bolje mumificiran, balzamiran i njegov je sarkofag bio raskošniji nego u obitelji koje si to nisu mogle priuštiti. Zanimljivost vezana za mumiju Šepenun jest da su u njezine povoje umotani amuleti. U drevnom Egiptu amuleti su se za života nosili oko vrata kao zaštita. Isto tako, prilagali su se uz tijelo pokojnika umotani u povoje mumije na biranim mjestima.
Izvor: http://svijetnadlanu.net/zabava/sta-je-zapravo-mumijakada-je-doslo-do-prvog-mumificiranja/
Anita Aurer, 2. g
Sarkofag i mumija Šepenun
Sarkofag i mumija Šepenun potječu iz ptolomejskog razdoblja. Riječ je o mumiji s pozlaćenom maskom i ostatcima kartonaže na kojoj se vide četiri Horusova sina te ostatci mreže od staklenih cijevi. Odabrala sam baš ovu mumiju jer mi je bila najprivlačnija zbog svoje pozlaćene maske, a i negdje je moje visine pa me se baš dojmila.
Erin Sremec, 2. f
Stela Kaija
Stela Kaija nastala je u srednjem egipatskom kraljevstvu između 2055. i 1650. g. pr. Kr. Danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Stela Kaija predmet je koji danas nazivamo nadgrobnim spomenikom. Napravljena je od kamena i na vrhu malo zaobljena. Da je riječ o nadgrobnom spomeniku, zaključujemo po tome što prikazuje ženu i muškarca koji su umrli. Muškarac i žena nalaze se ispred žrtvenih stolova koji su prepuni darova koje su primili. Muškarac je prikazan s blagim iskorakom udesno, tijelom okrenutim prema naprijed i glavom okrenutom udesno. Na sebi ima jedino suknju i obojen je u crveno. Žena je prikazana sa skupljenim nogama, tijelom okrenutim prema naprijed i glavom okrenutom udesno. Nosi dugu haljinu. Sviđa mi se kako su muškarca i ženu vizualno odvojili od darova i tako ih istaknuli. Također, zanimljiv mi je način na koji su prikazali položaj njihovih tijela. Na zaobljenom dijelu urezan je natpis pisan hijeroglifima koji mi je zanimljiv iako ga ne razumijem. Rubovi stele podijeljeni su u male pravokutnike koji su naizmjenično obojeni u crveno i plavo. Do danas su poneki pravokutnici izbijeljeli od sunca i drugih loših uvjeta kojima su bili izloženi tijekom povijesti. Sviđaju mi se ti pravokutnici i cjelokupna dekoracija jer pridonosi zanimljivosti djela. Na steli se koristila vertikalna perspektiva, što vidimo po tome kako su poredali darove. U prvi plan stavili su najniži poklon, a u zadnji plan najviši.
Ovo mi se djelo svidjelo jer je jedno od rijetkih koja su do danas sačuvana obojena, a na zanimljiv način prikazuje kako su se u davna vremena pozdravljali s preminulima prinoseći im poklone.
Iva Bešvir, 2. g
Skulptura mačje glave iz drevnog Egipta
Za svoj kritički osvrt iz Arheološkog muzeja u Zagrebu odabrao sam skulpturu mačje glave. Ta skulptura potječe iz drevnog Egipta, a poznato je da su Egipćani jako štovali mačke. Općenito mi je odsjek Egipta bio najzanimljiviji.
Egipćani su toliko štovali mačke jer su, prema navodima vodiča, istrebljivale miševe koji su im uništavali usjeve pšenice. Bile su prikazivane u grobnicama, pokraj faraona i kao božanska bića. Gledajući skulpturu, uočavam da je puna plastika i vidim kako je mačja glava realno prikazana. Skulptura ima glatku površinu.
Oplošje skulpture čine zaobljene plohe koje kontinuirano prelaze jedna u drugu. Skulptura je također potpuno simetrična. Boja je malo izblijedjela, što je vjerojatno posljedica insolacije, no još je uvijek dosta dobro sačuvana. Ponajprije se ističu njene velike oči i uši – današnje mačke takve nemaju. Možda ih je autor namjerno stilizirao, a možda su jednostavno specifična vrsta. Mačka je prikazana u neutralnom raspoloženju, nema specifičnog izraza lica.
Skulptura mi se jako sviđa zbog realnog prikaza i jednostavnosti. Egipatska je kultura područje koje mi je vrlo intrigantno i htio bih ga još bolje upoznati.
Martin Unger, 2. g