Prikaz eksperimentalnog filma Dota
Film Dota autorice Petre Zlonoge kratkometražni je film nastao 2016. Osvojio je drugu nagradu na festivalu Athens Animafest u kategoriji najboljeg eksperimentalnog filma. Osim toga prikazan je na više od trideset festivala te je osvojio mnogobrojne nagrade. Nastao je kao dio proslave pedesete obljetnice GEFF-a (Genre Film Festival). Značajnu ulogu u filmu ima glazba, vokalna interpretacije Ivane Rushaidat tradicionalne hrvatske pjesme Rusulica.
S jedne strane mislim da je cilj filma bio prikazati nove smjerove u nastanku filma, a s druge možda i postoji zamor novim tehnologijama pa se redateljica vraća početcima animacije – olovci i papiru. Možda je željela povezati elemente tradicionalne animacije (olovka i papir) s tradicijom izrade dote. U filmu se koristi stop-animirana i klasično animirana igra linija koju stalno prati ženski glas. Najvažnija redateljska akcija u filmu je zvuk i glas koji prati linije koje se neprekidno mijenjaju. Kadar koji se neprekidno ponavlja ruka je s olovkom koja stalno crta linije, što me asocira na rad kojemu se ne nazire kraj.
Naziv je filma dota – miraz. I film je jedna vrsta tkanja, a ono što se tka u cjelinu linija su i vokal. Niti su čvrsto povezane, stvaraju vez, a u filmu su to linije koje nastaju i nestaju. Na prvi pogled čini se da je vizualna animacija u središtu filma, no zvuk je ono što privlači pozornost. Animacija je vizualno zanimljiva i harmonična, ali moja je pozornost bila usmjerena na zvuk. Zvuk često u filmovima ima presudno značenje jer glazbu svatko može doživjeti različito. U ovom je filmu redateljica eksperimentalnom tehnikom željela prikazati stvaranje miraza – njegovu težinu, jer zahtijeva puno vremena, rada i truda, a s druge strane njegovu ljepotu. Ljepota miraza za mene je prikazana na kraju filma kad se izmjenjuju linije koje me asociraju na cvijeće i ubrzana glazba koja pobuđuje vedrinu.
Kad sam prvi put gledala film, činilo mi se da je riječ o mandalama koje treba obojiti. Tek nakon što sam film pogledala nekoliko puta, uočila sam povezanost između naziva filma, glazbe i animacije. Riječ je o eksperimentalnom filmu, što znači da prikazuje nešto novo, drugačije, otkriva nepoznato. Iako se film izdvaja među svima koje sam dosad gledala, nije me posebno oduševio. Razlog je možda i taj što je dota za mene nepoznat pojam. Tradicija miraza i tkanja u vremenu u kojem živim gotovo je nestala, pa možda i ne mogu shvatiti njegovo pravo značenje.
Nina Hudić, 2. c
Dota je animirani film Petre Zlonoge koji govori o životu. Priču priča pjesma koju prati crtanje linija rukom. Film je vrlo kratak i na prvi pogled izgleda kao da crte plešu po bijelom papiru.
Najistaknutije filmsko sredstvo u filmu jest stapanje, tj. povezivanje više kadrova u jedan. Na taj se način crte koje je crtalo više poteza povezuju i postaju žive. Prate tekst pjesme i ovisno o njemu uzburkane su ili umirene. Ta pokretljivost i živahnost crta daje filmu dinamičnost. Neusporedivo s linijama koje se stalno i brzo mijenjaju, pjesma je u početku spora i tek se pri kraju njezin ritam ubrza da bi zatim usporio. Po slogovima na na ne na ni ne na i po istaknutom ć možemo zaključiti da je riječ o istarskoj pjesmi koju pjeva ženski glas. Samo na jednom kratkom dijelu možemo čuti višeglasje. Uglavnom je melodija ista, samo se tekst mijenja. U filmu nema puno boje. U pozadini je bijela boja na kojoj se pojavljuju tanke sive linije i povremeno ruka koja ih crta. Te crte predstavljaju vez koji ta ruka tka. Pri kraju filma crte više nisu povezane, nego svaka u svom kadru prikazuje jedan crtež. U svim kadrovima crteži su tada jednaki, no postupno mijenjaju oblik. Gledajući te jednake crteže u svim kadrovima, možemo zaključiti da se redateljica poslužila ritmom repeticija. No, osim repeticije, koja je jedan od najsnažnijih ritmova, možemo primijetiti i alternaciju.
Film je monoton, traje oko pet minuta. Ne događa se mnogo toga, kao što smo naviknuli kod filmova. Monotonost filmu ne daje samo to što nema događanja u kadrovima osim pomicanja crta, već i bijela pozadina. Ona daju filmu prazninu i pustoš, ali možda baš i usmjerenost na jasan cilj. Ideja redateljice da glazbom i linijama ispriča priču o djevojci i mirazu jedinstvena je i zanimljiva, uistinu odlična.
Patricija Jagarinec, 1. b
Dota je eksperimentalni film animatorice Petre Zlonoge. Uz produkcijsku pomoć Kinokluba Zagreb nastala je ta igra zvuka i slike koja je osvojila brojne nagrade, uključujući i onu za najbolji hrvatski eksperimentalni film 2016., najbolji animirani film te godine i nagradu za zvuk.
U filmu se isprepleću linije koje predstavljaju vez. Linije su potaknute i oslanjaju se na boju i jačinu glasa pjevačice. Tradicionalna pjesma Rusulica daje značenje filmu, neodvojiv je dio djela. Naime, dota znači miraz, time bismo mogli interpretirati vizualan pogled na cijeli film i predočiti si da djevojka tka tabletiće i glasom određuje oštrinu crta. Kad je pjevanje tiho i nježno, crte se polagano gibaju, gotovo kao da su nošene slabim vjetrom, a kad se jačina glasa poveća, crte prate boju te postaju uznemirene i počinju se brže kretati.
Više kadrova postavljeno je u jednu veliku sliku i predstavlja drukčiji, kreativniji pogled na tkanje. U filmu se oblici ponavljaju i postaje predvidljivi. Kretanjem linija slika se postupno pretapa sve dok se ne stvori novi kadar ili tema. Kamera je statična, kadar prikazuje ruku i nastajanje linija, slika je u svakom trenutku simetrična kao što su i linije uglavnom pravilne i simetrične.
Blanka Bunić, 2. e
Film Dota Petre Zlonoge eksperimentalni je film koji obilježavaju inovacije na području filmskog izražavanja. Enciklopedija kaže da je to specifičan filmski rod koji u najnovije doba pokušava spojiti nove medije i tehnologiju s filmom i tako dobiti nešto novo i drukčije. Ovim kratkometražnim filmom autorica je pokušala povezati ljudska osjetila i uskladiti pokret ruke s brzinom i jačinom tona, čistog ženskog vokala koji interpretira tradicionalnu pjesmu Rusulica.
Ovaj je film na granici filmskih konvencija po tome što nema osnovnu strukturu, s početkom, sredinom i krajem. Nema klasičnu scenu koja je osnovni gradivni element filma. Nema ni dijalog koji bi film trebao sadržavati. Obično u filmovima zvuk prati radnju. U ovom filmu pjesma priča priču, a slika ju prati. Narodna pjesma svojom melodijom dopunjuje crtanje ruke koje izgleda kao tkanje. Riječ dota znači miraz, a to je imovina koju djevojka i njezina obitelj pripremaju za svadbu. Nekad su djevojke i njihove majke tkale platno i radile ručni rad, a u ovom filmu kao da vrijedne ruke vezu vez i izazivaju našu maštu tako da mislimo da se zvuk stvara pred našim očima, a emocije se ucrtavaju na papir. Film počinje tihim ženskim dvoglasom i pred nama se pojavljuje 36 praznih bijelih kućica. Zatim se pojavljuje ruka koja ostavlja tragove linija, trokuta i krugova kao da piše olovkom. U filmu se pojavljuje krupni kadar i kadar u kadru. Bijela boja predstavlja tkaninu, a simbolizira čistoću djevojke.
Glavna je ideja filma da se napravi tkana animacija gdje se koriste linije olovke isprepletene s pjesmom. U pjesmi djevojka bere ruže za nekog posebnog, što simbolizira ljubav i udaju. Po mome mišljenju autorica filma vrlo je uspješno dočarala interakciju slike i riječi.
Jana Neimarević, 1. b
Film Dota redateljice Petre Zlonoge iz 2016. godine eksperimentalni je film, a kritika ga određuje kao vizualno-auditivno tkanje u kojem je osnova animirana linija, a potka ženski glas.
Dota je regionalizam za miraz koji djevojka izrađuje za svoju udaju. Pjesma priča priču, a linije ju prate i međusobno se isprepleću te zajedno čine cijeli kratkometražni film (4.32). Linije se pojavljuju, nestaju, nadopunjuju se i tako tvore vez. Iako je sve zasnovano na simetriji, što prikazuje kako je mukotrpan posao načiniti vez, linije u jednom trenutku postaje mekane, oble i kao da prikazuju ljubav i nadu svake djevojke koja priželjkuje ljubav i sreću. Zvuk čine glazba, glas i šumovi. Autorica se koristila detaljem koji prikazuje ruku i na taj način prikazala dva plana. Kratkim kadrovima ubrzava radnju i omogućuje percepciju njihovih sadržaja. Također, kadrovi su statični, kamera se ne pomiče, ali film je pun iznenađenja. Prisutan je autorski položaj kamere kojim se ističu važna svojstva snimanog predmeta. Pretapanjem slika prizora prethodnog kadra postupno nestaje, a na njegovu se mjestu pojavljuje slika novog kadra.
Izrada filma zahtijevala je više truda no što se čini na prvi pogled jer sve djeluje vrlo minimalistički. Iako je film umjetnički vrijedan, nije me se posebno dojmio.
Paula Punek, 2. e
Evo i nešto drukčije interpretacije pjesme Rusulica.