Dubravka Težak, učenica 4. e razreda Gimnazije “Fran Galović”, nagrađena je mlada pjesnikinja Goranova proljeća. Uz Ivana Gorana Kovačića veže ju i jedna prekrasna priča i slika. Pročitajte! Čestitamo Dubravki na velikom uspjehu!
Novi pjesnici
Svježe meso obučeno u tminu
Skromnom olovkom želi izbosti tišinu
Koža se steže nad grafitom dok riječi koje bujaju u lubanji ne minu.
Oni otkidaju pomalo s tijela Vremena:
Homerovu svečanost, Kranjčevićevu porugu, Flaubertovu profinjenost, Rimbaudovu opijenost i
Goranovu
Tragediju.
Trgajući meso počinju ga gristi
Dok ne shvate da smo već tisućljećima isti.
Sreća što je čovjeku glava kao kamen,
Što se čovjek uvijek rađa kao da je prvi na svijetu
Da ne ugasne tinjajući plamen
Da tijelo ne ostane
Od mesa
Golo.
Povjerenstvo je svoj odabir obrazložilo tekstom Podsjećanje na svijet: baš taj i takav… koji prenosimo u cijelosti.
Podsjećanje na svijet: baš taj i takav…
Goranovo proljeće (2019.)
Poezija prispjela na ovogodišnji natječaj Goranova proljeća za učenike (pjesnike) osnovnih i srednjih škola Republike Hrvatske upućuje sa svom svojom ozbiljnošću na tematsko-stilska područja koja su uvjerljivi dio njihovih životnih, intimnih i subjektivnih, opsesija, radosti i slutnji… Jeziku djetinjstva, koji sebe tako ne zove i ne prepoznaje, u tom dobu velikih očekivanja i jest mjesto u pjesmama naizgled ljubavnim, socijalnim, pejzažnim, ali jednako tako pjesmama iz razreda, obitelji. Domišljanje nepotpuna svijeta i vlastitih nesporazuma s njim njihov je stvarni pjesnički napor i rad, životni okoliš, njihova prava priroda i društvo, jest ono što je nama kao čitateljima toliko puta nevidljivo i neuhvatljivo. A jednostavno jest, igrivo i živo, koliko god puta zvučalo usamljenički i pomalo žalobno, ili kako kaže jedna od nagrađenih pjesnikinja: „Zrak je sve teži,/ jedino se disanje tvoje čuje./ Mali snop sive svjetlosti/ podsjeća te na svijet.“ (Marta Zega)
Maštovito i kreativno – od vrata do zvuka, od tišine do riječi, od slova do zraka, od soba do knjiga – traje poezija koja nam govori što se sve dogodi i što se događa, što se mijenja i što se ne može promijeniti kad su izbori skriveni i nemogući. Međutim, to naši pjesnici iz školskih klupa pronalaze razlog za pjesmu, razlog za radikalnu inventuru onih među koje su dospjeli, koji bi im odredili ulogu i namjenu. Ali to i jest njihova strast, otpor i borba za vlastiti tekst svijeta, ili kako nam kaže jedna od nagrađenih pjesnikinja: „Život je dječak u poderanim hlačama/ i jednako istrošenoj majici/ kratkih rukava/ koji stoji pokraj kante za smeće/ ispred ogromnog kontejnera.“ (Nikita Lovrinčević)
Ako nam se i čini da smo ponešto od svega rečenog i znali, vedrina i ozbiljnost njihove poezije govori o našem zaboravu, a sve kao da je bilo jučer. Kao da se svijet događa i nama i drugima, istodobno i u različito vrijeme!
Jezik poezije je važno podsjećanje na ono što nam treba i što bismo trebali: upravo zbog toga čestitamo na neumjerenom čitanju i domišljenom pisanju ovogodišnjim nagrađenim pjesnicima Goranova proljeća, učenicima osnovnih i srednjih škola Republike Hrvatske, radujmo se!
(Miroslav Mićanović i Branko Čegec, članovi povjerenstva)
Nagrađeni učenici
Osnovna škola
- Marta Zega, Vrata, 8. razred, Osnovna škola Sesvete, Sesvete, mentorica: Sandra Milobar, prof.
- Luka Jolić, Zemlja čudesa, 5. razred, OŠ Vojnić, Vojnić, mentorica: Anica Globan Kovačić, prof.
- Lovro Rešetar, Jesen je stigla, 6. razred, OŠ grofa Janka Draškovića, Klenovnik, mentorica: Marija Konjević, prof.
Srednja škola
- Nikita Lovrinčević, Iz američkog predgrađa, 4. razred, Pazinski kolegij – klasična gimnazija Pazin s pravom javnosti, Pazin, mentorica: Sanja Depikolozvane, prof.
- Filip Marković, Pantera, 4. razred, Gimnazija M. A. Reljkovića, Vinkovci, mentorica: Nikolina Maletić, prof.
- Dubravka Težak, Novi pjesnici, 4. razred, Gimnazija „Fran Galović“, Koprivnica, mentorica: Dubravka Šutalo Kovačić, prof.
Evo i zanimljivosti koja maturanticu Dubravku Težak
povezuje s Goranom davno prije Goranova proljeća:
Prema priči moje bake moja je prabaka s drugim Koprivničancima radila u Tiskari Papuk. U Podravskom zborniku 79. Muzeja grada Koprivnice pronašla sam neke informacije. Na konferenciji u Štabu 28. divizije 1943. odlučeno je da će se dvije tiskare iz Koprivnice preseliti na oslobođeni teritorij, u Slavoniju. Put je trajao četrnaest dana i bio je pun prepreka (stabla su se morala sjeći kako bi kola sa strojevima mogla proći). Također su se na putu izgubila i neka slova pa je tiskara morala uzimati slova drugih tiskara. Broj radnika u tiskari nije bio stalan, no u njoj je uvijek radilo od 80 do 100 ljudi. Tiskaru je činilo sedam baraka, a put do nje uvijek bi bio prekrivan lišćem i granjem tako da ga se nije moglo otkriti. Budući da je do papira i boje bilo teško doći (papir se nabavljao iz oslobođenih mjesta), radnici su se morali svakako snalaziti: „Papir je bio u velikim balama određen za stroj rotaciju pa se morao sjeći sjekirom na pola, a onda se rezao u rezaćem stroju da bi se dobio određeni format za letke i novine.” Neprijatelj nikada nije pronašao tiskaru.
Na fotografiji su slijeva nadesno Milka Sever (moja prabaka), majka književnice Božene Loborec, Ruža Kovačić i nepoznata osoba.
Dubravka Težak, 4. e
Prilog pripremila: Dubravka Šutalo-Kovačić, prof.