Piše: Vita Samaržija, 1. c
Svaki dan moje misli odlaze na uzbudljiva putovanja. Vode me na more, na tihe vrhove planina ili u bučne metropole. Najviše puta odvele su me u svemir.
Svemir. Tako velik i misteriozan, tako zanimljiv i lijep. Upravo zato još od malih nogu zamišljam sebe kako krstarim tim tajanstvenim prostranstvom u letjelici ili astronautskom odijelu.
Da je to stvarnost… Prvo bih posjetila Mjesec, na kojem bi svaki moj korak ostavio trag koji čovječanstvu ne bi puno značio, ali meni sigurno bi. Posjetila bih i Mars i njegova zapanjujuća crvena prostranstva. Tko zna, možda bih uzela pokoji kamenčić ili šačicu prašine za uspomenu. Zatim bih otišla na Jupiter i testirala svoje pilotske sposobnosti. Odletjela bih do samog središta planeta kroz nemirne oluje i gustu maglu, svratila do svakog od njegovih mjeseca na koje bih upisala svoje inicijale. Zatim bih odletjela do Saturna, letjelicom napravila puni krug u društvu stijenja u njegovu prstenu, s tim da moram pripaziti da se u nešto ne zaletim. Stala bih pokraj Urana kako bih se divila njegovoj svjetloplavoj površini zaokruženoj manjim prstenom. Na Neptunu, svojem sljedećem odredištu, ostala bih da vidim kišu dijamanata pod zaštitom posebnog čvrstog kišobrana kako me skupocjene padaline ne bi ozlijedile. Naravno, prije povratka napunila bih vrećicu ili dvije dijamantima koje bih uzela natrag sa sobom. Pri povratku bih stala na nekom asteroidu da se odmorim. Sjela bih na kameno tlo i gledala u centar Sunčeva sustava – u Sunce i divila se njegovoj svjetlosti i moćnoj energiji koju nam pruža svaki dan.
Moj povratak na Zemlju, ili možda bolje rečeno stvarnost, pomalo bi me rastužio zbog svoje prosječnosti i dosade, ali barem sam sretna što me mašta vodi na ovako uzbudljiva mjesta.
FOTO: Wikipedia