Piše: Klara Seleš (1. c)
London Calling
Rano je ujutro, ležim između dviju hrapavih deka. Sunčeva svjetlost nježnim narančastim zrakama probija se kroz grilje. Čujem ubrzane korake roditelja i glasno zatvaranje kofera. Bez obzira na neudobne prekrivače, toplo mi je i ne želim ustati. Okrećem se na drugu stranu kreveta i ugledam sestru koja još uvijek plovi po oblacima snova. Za nekoliko minuta osjećam lagano drmanje po ramenu. Budi me mama. Odlučujem napokon ustati i otvaram prozor. Na horizontu vidim nekoliko šarenih krovova, na nekoliko sekundi zaboravljam gdje sam. Niz ulicu prolaze ljudi međusobno se pozdravljajući: „Buongiorno, como stai?” Shvaćam da sam u Veneciji. „Klara, diži se, ajmo!” požuruje me tata.
Prije no što sam se uspjela okrenuti, bili smo u avionu. Bio je to moj prvi let, a ja jako uzbuđena, ali ne i prestrašena. Avion je u nekoliko sekundi prešao od 200 km/h do 800 km/h. Poletjeli smo – osjećam se kao da mi se glava preokrenula. Ubrzo taj osjećaj prestaje i doista uživam u ostatku leta.
Još ne vjerujem da sam u Londonu
Za malo manje od dva sata stigli smo na odredište, u Englesku. Odlazimo tunelom do kolodvora koji se nalazi ispod aerodroma. Još uvijek ne vjerujem gdje se nalazim. Vlakom odlazimo iz Stansforda do Londona. Izlazimo iz vlaka na stanici Bayswater prepunoj ljudi iz različitih dijelova svijeta. Sljedeća je stanica naš apartman smješten pokraj metroa i dvadesetak metara udaljen od Hyde Parka. Raspakirali smo se, nešto pojeli i krenuli u razgled grada.
Prvi dan nekoliko smo puta prošli slavni Hyde Park, jedan od naljepših parkova koje sam ikada vidjela. Pun je ljudi: od trkača i turista do biciklista.
Od muzeja lako ogladniš
Nakon što smo obišli dio parka, krenuli smo prema poznatom Znanstvenom muzeju. Na moju sreću, to nije tipičan muzej: sastoji se od šest razina određenih prema temama kao što su svemir, prvi strojevi i izumi, čovjek itd. Muzej je otvoren 1857. i otad je jedan od najposjećenijih londonskih muzeja. Toliko je zanimljiv da bih u njemu mogla provesti cijeli dan.
Nakon posjeta muzeju prošetali smo do Temze i posjetili Big Ben koji se, nažalost, baš u to vrijeme preuređivao. Šećući se uz Temzu, počinjem shvaćati koliko je London velik grad i da je ovo zaista stvarnost. Atmosfera Londona sasvim je drugačija, jedinstvena. Hladno mi je, a ljudi oko mene hodaju u običnim vestama, a neki čak i u kratkim hlačama. To je jedna od posebnosti ovog grada: Londončanima je dvanaest stupnjeva toplo. Ogladnjeli smo pa se vraćamo prema smještaju. Sestra i ja uočile smo restoran s vaflima, a glad ne pita: nismo imale izbora nego pojesti vafle. Kada smo napokon stigli u apartman, legla sam u krevet, ali unatoč umoru nisam mogla zaspati od uzbuđenja znajući što me čeka idući dan.
Ujutro smo se brzo nadoručkovali i ponovno prošli Hyde Parkom do Kensingtonskih vrtova koje je kao prirodno okruženje palači 1689. podigao kralj William III. Drugi dan putovanja bio mi je najdraži upravo zbog tog predivnog vrta. U sredini se nalazi jezero pravokutnog oblika obrubljeno šarenim cvijećem. Sunce sija, a ja uživam u vrtu.
Završivši s obilaskom vrta, šećemo se pored Serpentinskog jezera prema Prirodoslovnom muzeju. Odmah na ulasku muzej me osvojio. Na ulazu posjetitelje pozdravlja kostur stegosaura. Glavni hodnik muzeja naljepši je dio: podsjeća više na crkvu nego muzej, prozorska stakla obojena su u predivne, intenzivne boje, a na stropu je obješen kostur kita. Muzej je podijeljen na razine određene po bojama. Nažalost, nemoguće je obići ga u jednom danu.
KEEP CALM AND LOVE THE QUEEN
Nastavili smo šetati kroz St. James Park prema Buckinghamskoj palači. Uistinu je dostojna kraljice! Oko palače je postavljena visoka ograda, a pred njom se uvijek može naći velik broj turista koji iščekuju neko događanje. Nakon posjeta palači uskočili smo u metro do Piccadiliyja, poznatog trga i simbola modernog Londona. Ukrašen je božićnim lampicama, a na zgradama svijetle reklamni ekrani. Piccadily je zatrpan ljudima, svi se užurbano kreću prateći samo svoj smjer.
Kina usred Velike Britanije
U Piccadiliyju smo šopingirali pa krenuli prema Kineskoj četvrti u Sohou. Kada smo kročili u četvrt, teleportali smo se u Kinu. Svaka zgrada ukrašena je crvenim lampionima i iz svake dolazi miris riže, patke i proljetnih rolica. Dogovorili smo se da sutra ovamo dođemo na ručak.
Idući dan metroom odlazimo do Towera. Ovaj put metro je krcat ljudima koji se žure na posao, ali su naviknuti na svakodnevnu gužvu u metrou. Londonski Tower imao je veliku ulogu u povijesti, a sada je jedna od glavnih turističkih atrakcija. Prošetali smo glavnim mostom i krenuli prema poslovnom dijelu Londona. Dolazimo među nebodere, ne vidim im vrh, oblaci su toliko nisko, a oni su toliko visoki. Poslovni dio nije pun turista, ali je jednako zadivljujuć kao i svaki dio grada koji sam vidjela. Poznajući sebe, znam da ću ubrzo ogladnjeti pa upozoravam roditelje kako se bliži vrijeme da krenemo prema Sohou na ručak. Sat vremena šetali smo uz Temzu i polako stigli u Soho. Nakon očekivano dobrog ručka svratili smo do Shakespeareova kazališta i produžili do Piccadiliyja na svečano paljenje lampca na Reagent Streetu. Program je otvorila gradonačelnica Westminstera, a završio svojim nastupom pjevač Calum Scott.
„Ten, nine, eight, seven…” zborno su odbrojavali stanovnici, turisti, policajci, novinari… U njihovim glasovima osjetila se sreća, toplina i osjećaj pripadnosti i zajedništva. Kada je odbrojavanje završilo, zgrade su osvijetlile šarene lampice, a na mračnom nebu bljeskao se vatromet. Magija Londona osjeća se u zraku i u našim srcima. Skoro je devet sati navečer, od toliko sreće osjećam i bolove u nogama. Vraćamo se u apartman. Zadovoljna današnjim danom, bacam se na krevet i vrlo brzo tonem u san.
Zadnji je dan razgleda Londona, imam osjećaj kao da smo došli tek jučer, izgleda da vrijeme doista brzo prolazi dok se zabavljaš. Zadnji dan posvećujemo Camden Townu, poznatom kao dijelu grada punom ljudi različitih karaktera, interesa i izgleda. Vidjeli smo sve od punkera do gotičara. Za ručak smo otišli na fish and chips u poznati restoran „Poppie’s”. Ja začudo još nisam bila gladna pa sam kasnije u šetnji kvartom nabasala na meksički restoran i ručala. Razgledali smo ostatak kvarta, no ubrzo je počeo padati mrak i vratili smo se u apartman na zadnje noćenje. „Ne mogu vjerovati da je naše dugo planirano putovanje u London gotovo i da se sutra vraćam kući”, razmišljala sam i napokon zaspala.
Doviđenja do sljedećeg susreta
Rano je ujutro, sunčeve zrake probijaju kroz zavjese, ovog puta sama ustajem i već smo u vlaku prema aerodromu. Sjedam u avion. Polijećemo, zadnji put gledam London, pozdravljam se s Hyde Parkom, stegosaurom iz Prirodoslovnog muzeja, vaflima i ostalim znamenitostima Lodona. Osjećam kapljicu suze na obrazu, želim ostati u Londonu, ali svemu jednom dođe kraj. U glavi prevrćem zadnja četiri dana: London je nevjerojatan, doista magičan. Odlučujem: kad god budem imala priliku, a nadam se ubrzo, vraćat ću se u taj grad.
