Piše: Petra Jakopiček, 3. g
Miro Gavran i mi – kako umjetnost mijenja ljude
Naš najpoznatiji živući dramatičar, romanopisac i pripovjedač Miro Gavran posjetio je našu školu i razvedrio mnoge. Gostovanje je ostvareno zahvaljujući Ogranku Matice hrvatske u Koprivnici i gospodinu Draženu Ernečiću.
Rođen 1961. u Gornjoj Trnavi, Miro Gavran diplomirao je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a debitirao je 1983. u umjetničkom krugu dramom „Kreontova Antigona“ koju je režirao Koprivničanac Damir Mađarić. Poznata su njegova djela: „Kako smo lomili noge“, „Judita“, „Nora danas“, „Kafkin prijatelj“, „Paralelni svjetovi“, ali i mnoga druga. Njegovi romani prevedeni su na ukupno 40 jezika, a jedini je živući dramaturg u Europi koji ima svoj festival – „Gavranfest“.
Gavran je govorio kako i danas ima jake čitalačke publike među mladima, a pritom nije umanjivao ni važnost ostalih medija poput interneta i televizije.
Nemam ništa protiv novih medija, sve je to dobro, ali treba ostaviti prostor za knjigu. Kad se pojavi novi medij, stari mediji postaju još više „svoji“. Knjigu ništa ne može nadomjestiti, kao što film ne može nadomjestiti kazalište.
Književnici i umjetnici općenito trebali bi se najviše baviti ljudima i truditi se u tome da se osobe kompletno razviju, i duševno i tjelesno. Da bi netko mogao biti dobar „kotačić društva“, primjerice, odvjetnik, trgovac ili svećenik, mora biti vrlo načitan. Jedno znanstveno istraživanje provedeno u Engleskoj, koje je pratilo određenu skupinu ljudi od 14. pa do 35. godine njihovih života, utvrdilo je kako ljudi koji redovito čitaju postižu veće uspjehe u životu, sretniji su, čak i zdraviji. Dakle, činjenica jest da čitanje poboljšava život, ali i imaginaciju.
Smisao lektire nije da prođemo povijest književnosti od početka do kraja, nego da razvijemo ljubav prema knjizi. Dobro je u lektiru unijeti što više suvremenih tekstova jer će mladi čitatelj lakše prihvatiti suvremene pisce. Zato treba putovati od suvremenosti prema prošlosti.
Najpopularnije su teme umjetničkih djela ljubav i prijateljstvo, a Gavran to konkretizira opisivanjem muško-ženskih odnosa. Razvijanje ženskih likova u procesu pisanja poprilično je zanimljiv izazov za svakog spisatelja jer tako stil postaje emotivniji, a i radnja se „zakomoplicira“. Pišući mnoge romane o povijesnim ličnostima, Gavran je poštovao povijesne činjenice, stvarnosti tih osoba, ali se upravo u segmentu privatnog života „opustio“ i obično bi dublje razmatrao uloge žena u njihovim životima. Za primjer je naveo svoj roman „Kafkin prijatelj“.
Najčešće dvije teme su ljubav i prijateljstvo. Da bismo učili o tome, trebaju nam književnost, film, kazalište – ljubav je ono što presuđuje o sreći i nesreći, o našoj ispunjenosti. Ma kako bio uspješan ili bogat, čovjek sveden na samo jednu dimenziju nije sretan. Ljudi koji se bave književnošću ljudski faktor stavljaju na prvo mjesto.
Najvažnija stvar za svakog je spisatelja da u miru i izolaciji može sve svoje intenzivne misli i opažanja o nekim problemima ili pojavama uobličiti u tekst. Pisanje ne bi trebalo biti tlaka i trebalo bi se odmoriti svaki put kada dođe do „zastoja u pisanju“ (engl. writer’s block).
Do tridesete godine imao sam već premijere diljem svijeta. Vidio sam da ono što napravim brzo dopire do drugih ljudi. Dok imam želju da radim, ne mogu stati. Dok me teme potiču na rad, ja radim, a ne pada mi na pamet raditi zato što to moram ili to netko od mene traži.
Kritičari i teoretičari naglašavaju da Gavranova djela imaju jasnu fabulu, da su njegovi karakteri zanimljivi, tekstovi kratki i pristupačni te da je njegov odnos prema životu optimističan.
Nažalost, literatura koja nastaje u Europi i svijetu toliko je mračna. Moji romani uvijek završavaju nekim pročišćenjem, nekim ispunjenjem, osjeća se afirmativan odnos prema životu, što je tako rijetko u književnosti i u kazalištu. Možda je to ono što ljudima treba, a što u suvremenoj književnosti i kazalištu ne mogu dobiti. Možda sam svjetliji od crne pozadine na kojoj djelujem.
Motivacija je vrlo bitna ne samo za pisanje već i za življenje! Miro Gavran priznao nam je koliko neki suvremeni sadržaji mogu biti prepuni mračnih i autodesktruktivnih ideja, a govorio je i o potrebi „sretnih završetaka“. Fiktivna djela itekako utječu na razmišljanja pojedinaca i, zbog toga, optimistične misli zaista mogu promijeniti naše navike i tako nas učiniti slobodnijima.
