Pišu: Nina Hudić i Ivana Kolarić
U sklopu Medijske gradionice GFG-a našu je školu 20. studenog posjetila profesorica Astrid Nox i govorila o publikama nekoć i danas
Na početku nam je Sara Tetec (2. c) kratko predstavila gošću i saznali smo kako je profesorica Nox započela svoj profesionalni put baš u našoj školi. Saznali smo također da je baš zahvaljujući njoj Galovićeva jesen doživjela preobrazbu iz klasične književne manifestacije u suvremeno koncipiran festival književnosti u novim medijima. Počelo se uključivati mnoštvo mladih volontera, organiziraju se radionice, čita se na G-točkama, čita se pod kišobranima, pišu se blogovi, SMS-ovi i dolazi do prave male revolucije – time je naša gošća ostavila trajan trag na kulturnoj karti našega grada.
Predavanje je počelo vrlo nekonvencionalno. Za uvod smo proveli eksperiment, tj. dobili zadatak da se sa svojim parom rukujemo, poljubimo u obraz, zagrlimo i poljubimo u usta. Razgovarajući o učinjenim gestama, zaključili smo da je kod poljupca u usta došlo do blokade naše komunikacije i da je zanimljivo proučavati publiku svih medija koja je i kulturološki određena. Došli smo tako i do definicije publike kao grupe ljudi koja prima poruke. Naučili smo razliku između javne komunikacije (kad većina ljudi sluša i gleda u jedan izvor poruke; mogu se smanjiti šumovi i utjecati na samu komunikaciju) i one masovnomedijske (kada tu komunikaciju popnemo na brojeve veće od 100 i 1000), koja se ujedno i najviše istražuje. Na razini masovnih medija najčešće ne znamo što se događa s publikom. Kada danas kažemo publike i nove publike, mislimo na publike masovnih medija za koje je specifično to da ne znamo gdje su i tko su.
Medijske publike nekoć
Do 70-ih se godina prošloga stoljeća publiku promatralo kao pasivnu i podložnu manipulaciji, tj. bez kritičkoga stava. Pasivna publika nema nekih zajedničkih obilježja i ima vrlo niske estetske kriterije. Prema teoriji poznatoj kao teorija hipodermične igle (ili magičnoga metka) mediji imaju snažan utjecaj na publiku. Profesorica Nox ilustrirala je moć medija panikom koju je među slušateljima radija izazvao Orson Welles 1938. dramatizacijom Rata svjetova.
Trojica znanstvenika – Lazarsfeld, Berelson i Gaudetno – pitala su se na koji način mediji utječu na nas. Zanimalo ih je kako se pojedinac ponaša kada primi neku poruku i je li publika baš potpuno pasivna. Na temelju istraživanja provedenog u državi Ohio u predizbornoj kampanji 1940. zaključili su da ljudi čuju ono što žele čuti te da političke kampanje rijetko utječu na promjenu stava. Zaključili su da publika nije potpuno pasivna, ali da postoji dvostupanjski komunikacijski tijek. To znači da nije dovoljno da mediji samo nešto pošalju publici, nego publika treba nekoga između medija i sebe da mu tu poruku približi. Profesorica nam je to potkrijepila primjerom iz prakse: prije ćemo pogledati film koji nam je prijatelj preporučio, nego film za koji svi govore da će osvojiti Oskar. Tako se 70-ih godina prošloga stoljeća prvi put spomenulo da je publika aktivna, da zna što želi i kako doći do sadržaja koji želi. Prema toj teoriji publika korištenjem medija zadovoljava neke svoje potrebe. Profesorica Nox istaknula je četiri razloga zbog kojih se publika koristi medijima: potreba za odmorom od svakodnevnih problema i emocionalnim opuštanjem, potreba za stvaranjem i održavanjem osobnih odnosa na različitim društvenim mrežama, potrebe za izgradnjom osobnog identiteta identificiranjem vlastitih stavova i usporedbom s okolinom te potreba za informacijama i nadzorom nad situacijom u kojoj se nalazimo.
Značajan doprinos analizi publike i medija dan je 1973. godine kada nastaje teorija prema kojoj poruka koja stiže do publike značenje dobiva ovisno o primatelju poruke. Istu medijsku poruku različiti ljudi različito razumiju. Dakle, raspon značenja nekog medijskog sadržaja ovisi u velikoj mjeri o prirodi jezika i kulturi kojoj pripadaju pošiljatelji i primatelji medijskih poruka.
Medijske publike danas
Govoreći o medijskim publikama danas, profesorica Nox uputila je na tri nova prepoznatljiva trenda. Jedan je od njih da su publike protagonisti i konstituiraju određene medijske sadržaje, npr. razni reality programi. Drugi trend jesu publike koje posredno sudjeluju u stvaranju medijskih sadržaja, primjerice blogovima. Na kraju, publike postaju neposredni kreatori medijskih sadržaja i, koristeći društvene mreže, lako distribuiraju stvoreno.
Generacija Z
Zatim smo saznali nekoliko podataka o svojoj generaciji, generaciji Z (ili genzeovcima): koliki postotak nas prati YouTube, pojedine influencere, koliko sati dnevno provodimo na mobitelima itd. Saznali smo da je naša kultura izrazito narcistička, a pokazatelji su narcističkoga simptoma sljedeći: naglašena važnost materijalnog bogatstva, naglašena važnost fizičke pojavnosti, prekomjerno kupovanje stvari, dijeljenje privatnosti na društvenim mrežama, celebrity kultura, želja za slavom i bogatstvom, precjenjivanje vlastitih sposobnosti i mogućnosti te nedostatak empatije i poštovanja prema drugima.
Raspravljali smo o teoriji da su nas promijenile četiri društvene platforme: YouTube, Twitter, Instagram i Facebook i postavili pitanje kamo ovo ide odavde, što je sljedeće što će se dogoditi s medijima i našom kulturom. Nažalost, nismo imali dovoljno vremena da postavimo pitanja svojoj zanimljivoj gošći. Možda je zvono koje je označilo kraj sata bilo odgovor, kao upozorenje da publika masovnih medija ide u pogrešnom smjeru?
Poučnim, duhovitim i zanimljivim predavanjem profesorica Nox uistinu nas je potaknula na razmišljanje.
P. S. Tražite li odgovor na pitanje kojim je završilo naše predavanje (Kamo ovo ide odavde?), profesorica Nox preporučuje vam gledanje nadahnjujućeg dokumentarca Treća industrijska revolucija.
Molimo učenike koji su prisustvovali predavanju da popune kratak upitnik. Hvala!
FOTO: Ivana Kolarić i Hana Živko