Pišu: Nina Hudić (2. c) i Petra Jakopiček (3. g)
Docentica na Sveučilištu Sjever dr. sc. Lidija Dujić gostovala je 6. studenog u našoj školi u sklopu projekta Medijska gradionica GFG-a
Na samom početku profesorica Dujić pohvalila je projekt kojim razvijamo medijsku pismenosti i naglasila da je naša škola primjer kako škole u stvarnosti trebaju funkcionirati te da se zato rado odazvala pozivu da nam govori o temi medija i medijskih formi 21. stoljeća.
Primarna funkcija medija trebala bi biti informiranje, pa i zabavljanje. No, te su funkcije uvelike zamijenjene funkcijom propagiranja: ideologije, svjetonazora, određene politike na vlasti i sl. Zbog naglašeno propagandne funkcije pala je i gledanost središnje informativne emisije javne televizije – Dnevnika HTV-a. Osim toga, istaknula je dr. sc. Lidija Dujić, 70 posto mladih ljudi više i ne prati televiziju, već se informira preko računala, tableta ili, primjerice, pametnih telefona. Nekada je televizija kao medij jamčila istinitost, a danas puno toga što se prikazuje na televiziji ne mora biti istina.
Mediji su zamjena za stvarnost i svi su mediji međusobno povezani. Svaki novi medij stupa u odnos s medijem koji već postoji. O medijima kao ekstenzijama govorio je poznati teoretičar medija Marshall McLuhan koji je iznio tezu da je medij poruka te uveo za svijet sintagmu „globalno selo“. Mediji su davno prestali biti samo oni koji prenose informacije – oni su i proizvod i proizvođač nove stvarnosti.
Medijske forme tijekom povijesti
„Stari“ mediji nisu izumrli, oni se samo preobražavaju i usavršavaju u onome u čemu su posebni. Pojavljuju se novi mediji koji sa starima komuniciraju, međusobno posuđuju informacije. Tako se na „stari“ medij kazališta nadovezao novi medij – film (po jednoj definiciji „snimljeno kazalište“), na radio se nadovezala televizija, a novine imaju svoje portale. Sadržaj nekog medija je uvijek neki drugi medij i svaki je medij poruka.
Medijske forme u 21. stoljeću
Na pitanje tko će proizvoditi medijske sadržaje u budućnosti, vrlo je teško dati odgovor, istaknula je profesorica Dujić. Danas svi imaju osjećaj da mogu biti novinari. Rezultat je toga da današnje novinarstvo ima obilježje triju boja:
- crno novinarstvo – crna kronika koja se proširila na gotovo sva područja
- žuto novinarstvo – tabloidi – najčešće se javlja u nedostatku tema; primjerice vijest da je Predsjednica udomila psa bila je danima u medijima
- ružičasto novinarstvo – to je zapravo čista promidžba i predstavlja najopasnije novinarstvo jer ondje gdje postoji novinarstvo, ne bi trebalo biti promidžbe odnosno PR-a (ili odnosa s javnošću).
Danas se jedna te ista vijest može pročitati na više portala, a mediji se sve više personaliziraju. Vjerodostojnost informacija koje se nude usko je povezana s voditeljem koji ih prezentira; primjerice velika je gledanost emisije koju vodi Zoran Šprajc jer je autentičan, duhovit i zabavan.
Društvene mreže imaju danas snažan utjecaj, naglasila je profesorica Dujić. Neki novinari dežuraju na društvenim mrežama i preuzimaju privatne informacije javnih osoba. Na taj način podržavaju samopromidžbu pojedinih javnih osoba (za koje baš nije jasno kojim su to vrijednostima postale dijelovima naših života).
U novinarstvu ima sve više žena i zanimanje novinar sve je manje plaćeno. Nažalost, novinarstvo se sve više bavi promidžbom i banalnostima. Plasiraju se tekstovi koji nisu informacija, vijest ili priča, nego samo promidžba. Osim toga, tekstovi se recikliraju – preuzmu s drugih medija, malo preoblikuju i plasiraju kao nova vijest koja zapravo nije vijest. U tom je kontekstu gošća spomenula i manipulativne tehnike koje je obrazložio Noam Chomsky – trivijalnostima se preusmjerava pozornost javnosti s bitnih tema.
Ipak, primjećuje se da sve više korisnika medija uočava, shvaća i razlikuje pravo novinarstvo od promidžbe.
Mi kao korisnici medija ne možemo predvidjeti što će se dogoditi s medijima u budućnosti, ali možemo se stalno opismenjavati u hodu. Prisustvovanjem ovoj radionici upravo smo to i učinili.
Nina Hudić, 2. c
U sklopu projekta Medijska gradionica GFG-a profesorica Lidija Dujić održala je predavanje Mediji i medijske forme 21. stoljeća. Profesorica je predavačica na Odjelu za novinarstvo Sveučilišta Sjever, a bavi se i temama kazališta, hrvatske književnosti i rodnih studija.
Predavanje je započeto pričom o poljskom privatnom poduzetniku, nekadašnjem studentu filozofije i sveučilišnom odvjetniku Waldemaru Sadowskom, koji je poslao otvoreno pismo poljskoj državnoj televiziji Telewizja Polska kritizirajući negativnost dnevnika koji utječe na društvenu atmosferu. Tako smo naučili kako se zapravo ljudi današnjice više priklanjaju privatnim/komercijalnim televizijskim programima negoli državnim.
Općenito se smatra da je televizija medij za nepismene i da je ona bila najdraža medijska forma prije pojave interneta. Engleska fraza Truth in Television samo potvrđuje ovisnost masa o informacijama na televiziji, a mnogi reality programi ljudima se predstavljaju kao neka lažna stvarnost. Kao što bi Noam Chomsky, američki lingvist, filozof, povjesničar i socijalni kritičar, rekao, pojedinac je često zaokupljen nečim besadržajnim (nevažnim!). Primjerice, za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine većina ljudi bila je zaokupljena nogometnim utakmicama i proslavama, dok su to vladajuće struje iskoristile za zaoštravanje mirovinske reforme.
Biti novinar ovih dana zna biti mučan i prljav posao. Novinarstvo se u današnje vrijeme većinom svodi na dežuranje na društvenim mrežama i preuzimanje privatnih informacija javnih osoba, što rezultira samopromocijom i potpunom kontrolom samih novinara, tj. sadržaja koje objavljuju. Sadržajno se hibridizira; više se ne može dokučiti razlika između reportaže, feljtona, eseja i tako dalje. Prevladava i mišljenje javnosti da novinar može biti svatko tko ima kameru, blok za pisanje, dar dobrog pisanja i malo soli u glavi. Što je najgore, debelo se provodi infantilizacija čitatelja i konzumenata ostalih medijskih sadržaja.
Spomenut je primjer s portala Story, tabloida koji je objavio članak naslovljen Nikolina Ristović s kćerkama je glavna na bazenu. Inače, riječ je o televizijskoj voditeljici i influenserici na Instagramu, ali u članku se nalaze samo banalne informacije o kupaćim kostimima koje žene nose i tako iz toga proizlaze reciklirani epiteti o savršenosti njezina tijela. Čitatelj ne može izvući nikakvu poruku tog članka i može zdravogotovski prihvatiti činjenicu da njegov/njezin život nije savršen ako nema neke određene odjevne kombinacije, isklesano tijelo i tako u nedogled. To se ne može ni svrstati u vijest jer članak ničemu nije pridonio.
Medij nije samo prijenosnik i informacija, već je i skup aktivnih sudionika koji proizvode ono što se svijetu, tzv. globalnom selu, želi poručiti ili/i dokazati. Izuzev žutih (tabloidi), crnih (crna kronika) i ružičastih medija (promidžbe) koji, po Marshallu McLuhanu, kanadskom profesoru, predstavljaju massage/masažu javnosti, medij može predstavljati i sadržaj koji uistinu ljudima želi izručiti istinu o svijetu politike, gospodarstva, kulture i ostalih aspekata.
Što je najvažnije, pojava novih medija (film, TV, internet) ne znači smrt starih medija (kazalište, novine, radio). Recimo, starije osobe uvijek će o najnovijim vijestima moći čitati pomoću tiskanih novina dok će se mladi informirati na internetskim portalima. Sam smjer razvoja medija ne može se točno odrediti, u čemu je i čar jer, kako profesorica Dujić kaže – već ćemo se prilagoditi!
Petra Jakopiček, 3. g
Molimo učenike koji su bili na predavanju dr. sc. Lidije Dujić da popune kratak upitnik. Hvala! 🙂
FOTO: Petra Jakopiček, 3. g
Naslovna fotografija: Sipina Kič (pseud.)