“The Eagle has landed” ili kakva je iskustva Tara donijela iz svemira

O prošlogodišnjoj maturantici, a sada već i bivšoj gimnazijalki Tari Knežević sigurno ste u zadnje vrijeme mnogo čuli. Od njezinih uspjeha u školi do sviranja u sastavu Ogenj, Tarin trud i angažman ovog su je ljeta odveli u SAD gdje je provela dva tjedna u NASA-inu programu United Space School. Vratila se puna dojmova i novih saznanja pa pročitajte što je o svojoj avanturi rekla za FRANzine

Sad kad si se odmorila i kad su se dojmovi slegli, što nam možeš ukratko reći o svojoj avanturi? Jesu li se ispunila tvoja očekivanja?

Mogu reći da sam u Houstonu provela dva najuzbudljivija tjedna života. Bilo je jako naporno i intezivno, ali je stvarno vrijedilo. Naravno da sam tamo išla s nekim očekivanjima, ali ono što me je dočekalo nadmašilo ih je. Od ravnatelja i mentora, obitelji kod kojih smo boravili, ostalih učenika do samog grada – neopisivo.

Gdje si bila smještena? Je li bilo teško prilagoditi se novom okruženju? 

Bila sam smještena u jednoj vrlo zanimljivoj obitelji. Otac te obitelji računalni je inženjer i radi na ISS i EVA programima u NASA-i, a majka je fizičarka i programerica softvera koja je prije radila u NASA-i. Imaju sina i kćer s kojima smo se moje cimerice i ja odlično slagale. Imala sam sreće imati dvije cimerice jer su inače svi smješteni u paru, jedna je iz Argentine, a druga s Manna (Isle of Man).

Čim smo došli, podijelili su nas u timove te smo odmah započeli s radom. Sve vrijeme provedeno u školi i slobodno vrijeme bili su nam organizirani i ispunjeni raznim aktivnostima pa smo se morali što brže prilagoditi kako bismo što bolje ispunili svoje zadatke.

Kako je izgledao jedan dan u NASA-inoj školi?

U 7:45 morali smo biti na sveučilištu gdje smo izvršavali zadatke u timovima. Svaki su nam dan dolazili predavači koji su zapravo zaposlenici NASA-e različitih zanimanja. Prvo smo imali jutarnje predavanje u 8:30, a zatim predavanje u 12:30 uz koje smo simultano ručali kako bi nam ostalo što više vremena za rad na projektu. Ujutro bismo se nalazili u velikoj predavaonici gdje smo također slušali predavanja, jeli i imali dnevni izvještaj o tome što smo taj dan postigli. Ostatak vremena proveli bismo u manjim učionicama te je svaki tim imao svoju. Budući da su timovi morali surađivati, komuniciralo se najčešće mejlom, a kada smo imali veće probleme, čak bismo dogovorili sastanke u posebnim, za to namijenjenim prostorijama. To nam se svidjelo jer smo se osjećali poput profesionalaca. Ovisno o tome koji je dan u tjednu, radni dan završavao je u 17:00 ili u 18:00. Obitelji bi nas pokupile ispred sveučilišta i odvele na večeru. Opet, ovisno o tome koji je dan, večer bismo proveli ili s obitelji ili na organiziranim aktivnostima za cijelu grupu. Obje opcije bile su zabavne jer smo uvijek išli na neko novo mjesto i vidjeli ili isprobali nešto novo. Tako smo posjetili Johnson Space Center, Rocket Park, Neutral Bouyancy Lab, George Observatory, ali i išli u zabavne parkove, na utakmice, na rock climbing, na otočiće pored Houstona itd. Kući smo se većinom vraćali oko 23:00. Ako nešto nismo stigli dovršiti taj dan, a trebalo je biti gotovo za sutra, radili smo noću, ali smo to pokušavali izbjeći jer je buđenje bilo u 6:30 i san nam je stvarno trebao.

Kojem si timu pripadala i što vam je bio zadatak? Je li bilo zahtjevno?

Imala sam čast biti dijelom crvenog tima. Naš je zadatak bio osmisliti letjelicu kojom će se posada koristiti na putu do Marsa i natrag te sve vezano za nju. U timu nas je bilo deset te smo podijelili zadatke kako bismo ih stigli izvršiti do roka. Ja sam konkretno radila na određivanju datuma lansiranja i slijetanja, sustavima komunikacije letjelice i kontrole misije te umjetnoj gravitaciji. Zahtjevnost programa u tome je što se od nas tražilo da napravimo puno posla i istraživanja u jako kratkom roku, a da se u isto vrijeme povežemo sa što više drugih učenika i s obitelji kod koje smo boravili.

Osim višesatnog rada i razvijanja ideja posjećivali ste razna mjesta i upoznavali se s američkom kulturom. Kako si doživjela život u Americi i što te se najviše dojmilo?

Životni standard s kojim smo se susreli puno je viši od našeg. Naravno da to ne vrijedi za sve pa smo imali priliku vidjeti i puno beskućnika. Velike oscilacije u životnim uvjetima rezultat su konzumerizma koji smo također imali prilike vidjeti. Ono što me se najviše dojmilo jest ljubaznost. Zaposlenici u trgovinama, restoranima i zabavnim parkovima većinom su bili naši vršnjaci kojima je to samo ljetni posao, ali način na koji komuniciraju s korisnicima usluga i trud koji pokazuju stvarno su nas oduševili.

Kako si se snalazila na engleskom jeziku, pogotovo pri korištenju znanstvene terminologije?

Zapravo puno bolje od očekivanog. Većini učenika engleski nije bio materinski jezik te smo uvijek imali pravo pitati nekoga što nešto znači ili potražiti značenje na internetu. Ono s čime se svih 47 učenika borilo bili su akronimi. Naime, NASA ih jako voli te smo se tek drugi tjedan spretno koristili akronimima kao EVA, CapCom, ECLSS, ECU itd.

Upoznala si nove prijatelje iz različitih dijelova svijeta. Povezuje vas interes za znanost, a dijelite li iste stavove i ukuse ili te nešto iznenadilo?

Na Culture Fairu imali smo priliku podijeliti svoje talente s drugima. To je bio zanimljiv način da upoznamo jedni druge. Puno nas je sviralo, neki su pjevali, čitali priče, a Australci su se pobrinuli i za stand-up nastup. Ono što je cijelo vrijeme pratilo ovo iskustvo bila je glazba – bilo to u kombijima, učionicama ili kod kuće. Najviše me iznenadilo što smo skoro svi imali isti glazbeni ukus makar dolazimo iz različitih zemalja i okolina.

Možeš li istaknuti najdraži trenutak ili događaj koji je obilježio tvoj putovanje?

To bi definitivno bilo predavanje Sunite Williams. Jako me je inspirirala i ohrabrila pričama iz svog života. Prilika da se slikam i rukujem sa ženom koja je nekoliko puta bila na ISS-u te na njemu istrčala bostonski maraton i dalje se čini nestvarnom. Jedva čekam vidjeti njezine sljedeće pothvate s obzirom na to da je imenovana astronauticom u sljedećim misijama koje će zajedno organizirati NASA i SpaceX.

Kad se osvrneš na cjelokupno iskustvo, hoće li utjecati na tvoj život ili je to samo jedna lijepa epizoda koja zaključuje tvoje srednjoškolske dane? I bi li ga ponovila?

Smatram da sam naučila mnogo toga za što prije nisam ni znala da postoji, ali nisam sigurna kako bih to znanje mogla iskoristiti konkretno na fakultetu koji sam upisala. S druge strane, ovo iskustvo utjecalo je na odluku koju ću morati donijeti već nakon prve godine fakulteta, a to je koji ću smjer odabrati. Iskreno, otići iz Houstona i rastati se od novih prijatelja i obitelji koja se trudila pokazati nam što više i upoznati nas s američkom kulturom bila je jedna od težih stvari koju sam ikada morala učiniti. To potvrđuje činjenica da već smišljamo kako, kada i gdje bismo se mogli opet naći. Prije nego što sam došla, mislila sam da će dva tjedna biti jako dug period, a na dan odlaska pitala sam se je li moguće da su tako brzo prošla. Ovo bih iskustvo sigurno opet ponovila te bih ga preporučila svim učenicima koji imaju afiniteta za znanost.

Neposredno prije odlaska u SAD napustila si sastav Ogenj u kojem si svirala dvije godine. Kako se osjećaš nakon te odluke, koji je bio glavni razlog? Vidiš li se u nekom novom sastavu u budućnosti tijekom studija?

Prije odlaska u SAD samo sam najavila izlazak iz benda. Svirat ću još nekoliko koncerata u kolovozu i rujnu. Nije bilo lako donijeti tu odluku, ali morala sam učiniti ono što mi se činilo najispravnijim. Kako odlazim studirati u Zagreb, bilo bi gotovo nemoguće dolaziti na probe i ići na sve koncerte. Trenutno se želim fokusirati na fakultet, a na pitanje hoću li svirati u nekom drugom bendu trenutno ne mogu odgovoriti.

Razgovor vodio: Bartol Kekez, 3. a

Pogledajte videouradak Sofi Bouzo, Tarine kolegice iz Argentine, o United Space School 2018.